U svojem trećem dolasku u Hrvatsku, Duran Duran su se iz Zagreba prebacili u Pulu, u jedan od najljepših mogućih prostora za svirke, amfiteatar, građen još u I. stoljeću. To je ujedno bio i moj treći susret s njima, a po doživljaju čini se najbolji. Iako sam 2001. bio najuzbuđeniji da ću vidjeti svoje najveće idole iz tinejđerskih dana, tada su od originalne postave svirali samo Simon i Nick, pa događaj nije bio potpun. No, pamtim to kao odličan koncert, bez obzira na veću količinu novijih pjesama i Flare kao predgrupu.

Na Šalati, prije 7 godina bili su skoro u istoj postavi kao i sinoć, a razlika je bila jedino u jednoj bek vokalistici, Rachel O'Connor. Čak su i setliste sličnije. Tu su se Simonu i Nicku pridružili Roger i John Taylor, a nedostajao je samo Andy Taylor, koji je zbog bolesti odlučio prestati tourati, no sudjelovao je na njihovom posljednjem albumu. Njega na gitari već 20ak godina dobro mijenja Dominic Brown. Uz ovu originalnu četvorku i Dominica, tu su još saxofonista Simon Willescroft i dugogodišnja suradnica i bekvokalistica Anna Ross.

Ovaj puta bez predgrupe, DD su najavljeni za 21:30, što je mnogima koji su ušli već od 19 sati bilo prilično kasno pa je u nekoliko navrata krenulo i malo glasnije negodovanje, no kad su se konačno pojavili, sve su se strasti smirile i mogli smo početi uživati.
Kroz cijelu turneju u svirku nas uvode s futurističkim spotom pjesme Velvet Newton, u kojoj su oni astronauti koji pred kraj spota izađu iz svojih svemirskih brodova i hodaju po nečem opustošenom, a u drugom trenutku na taj način se pojave na stejđu. Vrlo efektno složeno.
Odmah se prelijeva u Night Boat, staru pjesmu kojoj je udahnuto novo ruho recentnim albumom "Danse Macabre" i koja nas ugodno uvodi u ono što će slijediti narednih skoro dva sata.

Prije Wild Boys, Simon pozdravlja na hrvatskom, spominje hobotnicu i rakiju i delirij kreće. Na stejđu sve savršeno funkcionira. Zvuk je skoro savršen, tu i tamo malo bubanj probije, no bend je vidno raspoložen, nasmijan i u formi. Glasovi, pogotovo Simonov još uvijek može veći dio dionica odraditi u punom ritmu, a za ostalo uskaču Anna i Rachel. Simon komunicira, John je smješka, Nick se u florescentno žutom odijelu sakrio iza svojih sintova i klavijatura i povremeno uzima mobitel fotografira i snima, a Roger se iza baterije bubnjeva ni ne vidi.

Hitovi se redaju ko na traci. Prva dva albuma su najzastupljenija, a meni je pogotovo drago čuti Careless Memories, ali i Friend of Mine na kojoj se na ekranu redaju razna filmska čudovišta od Nosferatua preko Drakule do...
Simon nije propustio priliku za bondovsko predstavljanje na bondovskoj pjesmi, a ni posvetiti Ordinary World žrtvama ratova. Na Planet Earth predstavio je cijeli bend, a kako vole u svoje pjesme ubaciti i ponešto tuđe, tako smo uz Lonely in Your Nightmare zaplesali uz Rick Jamsov, Super Freak, a uz Girls on Film na ovoj turneji ide Psycho Killer od Talking Headsa. Naravno, tu je i White Lines (Don't Don't Do It) od Grandmaster Melle Mel, koja je već skoro njihova.
Nije moglo proći bez bisa, gdje je Simon ustvrdio da smo najbolja publika :-) i zamolio svjetla s mobitela i zborno pjevanje na Save a Prayer, što su svi prihvatili i to je stvarno bio čaroban trenutak. Rio je ostavljena za kraj i tu se više nije imalo što za reći. Skoro pa savršen koncert, a ako ste zažmirili mogli ste zamisliti da ste u 1984oj i da je sve drugačije.

pedja // 31/07/2024

PS: Osim zvučnog dijela i vizualno je to sve izgledalo savršeno, no mi ovajput nismo imali fotografa, a moje fotke s monitela ne mogu dočarati doživljaj, pa fotografije pogledajte na drugim portalima.