Ako nikad niste voljeli Duranovce ili ih tek znate po nekim otrcanim hitovima imajući mišljenje o njima da su uvijek bili šminkerski konformisti, onda bolje da niti ne uzimate ovaj live album, no ako ste ih u bilo kojem dijelu njihove 30 i kusur godina karijere simpatizirali, onda će te biti itekako zadovoljni.

Jer, ovo je njihov do sada najbolji živi album. Istina, tek treći koji je došao u previše zrelim godinama kada im se tržišna vrijednost svela na underground pozicije i kada glazbeni urednici uopće ne prate njihove studijske radove, no oni i dalje imaju svoju vjernu staru publiku isto kao recimo The Human League, Ultravox ili Simple Minds s kojima su se nekad nadmetali na top-listama i bili su miljenicima generacije.

Snimljen prilikom promotivne turneje za posljednji album "All You Need Is Now" koji je unatoč vrlo dobrim plasmanima na top-listama (UK no.11, USA no.29) doživio pravi fijasko tek samo s jednim UK top-40 hitom (naslovna "All you need is now", no.38), Duranovci su svojoj publici ovdje priuštili 72 minute pravog zadovoljstva. Besprijekorna svirka, uvijek raspoloženi Simon Le Bon i odličan izbor repertoara uzet s koncerta održanog 16.XII 2011. u Manchesteru pojačan gromoglasnim ovacijama publike, primjer je sjajnog koncertnog benda koji ništa nije izgubio od one new-romantics/ new-wave prepoznatljivosti iz ranih 80-ih godina. Nekad su im kritičari zamjerali da su preproduciran i ispeglan bend, no nikada nisu bile upitne njihove pjesme, a kad je o tome riječ, ovdje pokazuju prave bravure što se tiče svih onih kritičarskih primjedbi.

Ja bih rekao, oni su savršeni koncertni bend za zabavu koji vješto koristi privilegiju slavne prošlosti - postigli su ono samo o čemu su Bryan Ferry i Roxy Music mogli sanjati. Da i nakon tolikih godina ne izgledaju blijedo i neuvjerljivo, da im pjesme imaju status ogromnih evergreena, te uz to, nikada se nisu zvanično razilazili ostavljajući milijunsku publiku da krene u potrazi za novim idolima.

Koncert otvara elektronska laganica "Before the rain" (s albuma "All You Need Is Now"), a onda dva prava uboda - "Planet Earth", sjajni Japan-ovski hit s debija iz 1980. ('svemirski' basovi John Taylora i prozračni psycho-electro/techno synthovi Nick Rhodesa), te meni nešto manje draža "A view to a kill" iz istoimenog filma o James Bondu kada su 1985. igrali na očitu pronicljivu kartu tada najpopularnijeg benda na svijetu - Simple Minds. To im bezbroj fanova nikad nije oprostilo, mnogi su potrgali njihove postere u vlastitim sobama, no činjenica je - pjesma je ostala i nadživjela prošlost. Odlična "All you need is now" je na ovom koncertu primljena s veoma dobrim feedbackom, a šta se tek događalo za vrijeme laganice "Come undone" tek se može zamišljati. Ovdje Simon Le Bonu na vokalu priskače preljepa Anna Ross, a gitara Dominic Browna atmosferično opisuje cijeli romantični sklop pjesme, nešto uistinu prekrasno, ali i prekratko. "Blame the machines" nije se trebala ovdje uvrstiti odmah poslije ove ljepote; ovo je jedina pjesma koja je lagani uljez jer je previše sintetička i asocira na najranije synth-pop dane rocka otprilike kao svojevremeno popularni, ali danas posve zapostavljeni bendovi A Flock Of Seagulls i Classics Nouveaux. Ima starih fanova koji su još nekad davno priželjkivali suradnju Duranovaca i tada najboljeg i najoriginalnijeg vokala - Sal Soloa, no do toga nikad nije došlo. Sal je danas Božji izaslanik u USA, radi po crkvama, objavljuje christian-rock albume i godinama u vidu nema nikakvo nadmetanje s nekadašnjom slavom ranih 80-ih.

Okey. Pravi fokus počinje s hitom "The reflex" u čijem je početku izvedeno ono što su kritičari nekad rogoborili da je nemoguće izvesti uživo. E, pa treba poslušati uvod koji traje dobrih minutu vremena, samom sebi dati pljusku i reći: ovo je itekako moguće izvesti uživo. Ostatak pjesme funkcionira kao švicarska urica, mogu oni ovako najbolje dane David Bowiea skidati do besvijesti i u tome su majstori (samo da podsjetim: riječ je o Bowievoj fazi čuvenih albuma "Low", "Heroes", "Lodger" i "Let's Dance"). Neočekivanu euforiju izazvala je pjesma "Girl panic!" čiji je spot bio zabranjen u UK zbog golišavih scena nekih poznatih manekenki, no pjesma je sasvim pristojna, čak i christian-rock skladba. A kad samo zaori taj dvoranski feedback publike 'girl panic', ovdje je to milina za čuti. Znaju Britanci šta je njihov najbolji new-romantics bend...

I onda kreće jedan od najvećih hitova kojeg valjda svatko na ovom svijetu zna - "Ordinary world", pekmezava Pink Floydovska laganica koja je napravila cijelo čudo kloniranih Gibbonija, Merlina i raznih zabavnjaka. To im nije trebalo u karijeri, ali ipak su s tom pjesmom ostali veliki bend.

"Notorious" je nova tehnička majstorija; oni nikad prije nisu ovu pjesmu mogli izvesti u ovakvom sjaju (gledao sam ih u Zagrebu i dvaput u 80-im), ovo je soul-dance perfekcija koju im je nekad preporučio i producirao Nile Rodgers. Finiš koncerta je uivičen u hitove "Hungry like the wolf", rockersku verziju posljednjeg velikog hita "(Reach up for the) Sunrise" (2004., UK no.5), te jednu od možda njihovih najboljih izvedbi "The wild boys" (uz koju bi i naš Cro Cop dobio svaku bitku) u koju su upleli i stihove jednog od najkontraverznijih hitova svih vremena - "Relax" Frankie Goes To Hollywood. Iznenađujuće.

A zadnja pjesma je, pogađate - "Rio". Fenomenalno odsvirana, Nick Rhodes prednjači sa klavijaturama poput najbržih Kraftwerk, ritmička potka fila sve u šesnaest, ima i onih ambijentalnih dionica fućkanja, čuvene saksofonske dionice, hardcore-brzanca u finišu i odličnog vokalnog finiša 'tip-ti-ri-tu-pi-pi'.

Nešto prekrasno ako volite Duran Duran. Ali ako ste ste zagađeni sa mišljenjem kritičara i ako uopće ne poznajete ovaj bend, nemojte se miješati. Ovo je ono što su oni željeli i htjeli sve ove godine, bili su nekoć davno urnebesno popularni, ali nikad do sada nisu dali ovakav live album.

Jasno je da ovo nije i ne može biti najbolji live album svih vremena, ali je u fahu one konkurencije s kojom su se nekad nadmetali daleko ispred svih koji su uspjeli za sobom ostaviti žive zapise (neki doduše tek u fazi zaborava) - Ultravox, Simple Minds, Japan, Thomas Dolby, Yazoo, Depeche Mode, The Human League, Roxy Music, George Michael... Uistinu su odlični muzičari sa još uvijek vitalnim frontmenom i šoumenom koji je i dalje sposoban čitav auditorij navesti na sjajan feedback.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/08/2012