Nakon polovično uspješnog reuniona kompletne originalne postave 2004. sa tri Taylora, te jedinim konstantnim članovima, Nick Rhodesom (klavijature) i frontmenom Simon Le Bonom kada su sa albumom "Astronaut" i singlom "(Reach up for the) sunrise" nakon sušnih 11 godina ponovno okusili slast UK top 5, u ekipi je došlo do znatno poremećenih odnosa. U jesen 2006. gitarist Andy Taylor je po drugi puta napustio band, no ovaj puta ne svojevoljno kao 1986., već odlukom cijelog sastava. Psihički je posve pao nakon očeve smrti i prestao funkcionirati kao glazbenik (a i klinički mu je dijagnozirana teška depresija), otkazana je cijela turneja i studijski termini za snimanje narednog albuma, te su u bandu ponovno na vidjelo izašle mnoge stare nesuglasice koje su se potezale dobrih dvadesetak godina. Na službenim stranicama su ga nazvali 'neradni trut', a na njegovo mjesto stavljen je njihov pridruženi tour gitarist Dom Brown. 2007. je objavljen album "Red Carpet Massacre" (UK no.44, USA no.36) koji je unatoč profinjenoj Timbalandovoj r'n'b produkciji i gostovanju teen-pop zvijezde Justin Timberlakea koji je napisao nekoliko kompozicija, bio jedan od njihovih najkatastrofalnijih tržišnih artikala uz pretenciozni "Pop Trash" (2000, UK no.53) koji se na mnogim listama najgorih albuma svih vremena nalazi na vodećim pozicijama. "Red Carpet Massacre" jedva da je prodan u 200.000 primjeraka u cijelom svijetu (američki tiraž iznosi samo 88.000 kopija!), a jedini singl "Falling down" zaustavio se na UK no.52 što im je uz sladunjavu laganicu "Someone else not me" iz 2000. (UK no.53) najlošiji plasman ikada zabilježen na top-listama.

Da su se pare megamilijunskih uspješnica 80-ih i ranih 90-ih odavno potrošile na skupocjene automobile, superluksuzan život i jahte koje je Simon Le Bon nemilice potapljao ko' od šale po Atlantiku gotovo skončavši 1985. u jednom brodolomu, jasno je odavno. Više nema skupocjenih video spotova za koje su nekada davno keširali i po milijun dolara (primjerice za "Union of the snake" 1983., "Wild boys" 1984. i James Bondovski "A view to kill" 1985.), ali niti sofisticiranih produkcijskih magova koji su ispodprosječne pjesme ispeglali do vrhunskih svjetskih hitova, kao niti moćnih diskografskih etiketa koje bi u njihovu promociju ulagali abnormalne novčane iznose. Nesta para, nesta i drugara... Sada je vrijeme Lady Ga Ga i sveprisutnih retro bandova koji se sakrivaju iza 'indie' prefixa poput Coldplay, Editors, !!!, LCD Soundsystem, New Young Pony Club..., a Duran Duran se u cijelu ovu igru uklapaju kao ovremešeni šarmeri koji su svoje kredibilitete odavno potrošili na vrlo sličan način poput Billy Idola kod jedne druge, ali svjetonazorom vrlo bliske tinejdžerske, post-adolescentne i šminkerske studentske generacije. Njihov problem nespremnosti na dostojanstveno odrastanje zajedno sa svojom publikom koji je na vidjelo došao nakon ponajboljeg, skoro eksperimentalno-ambijentalnog albuma "Big Thing" 1988. (u nekim magazinima nesklonim dance-rocku, funku i houseu dobio je vrlo niske ocjene), bio je najočitiji na prelomnom albumu "Liberty" (1990) kada se umjesto zrelog pop-rock banda koji stupa u 90-te dobio surogat koji je već jasno kaskao za tadašnjom kurentnom scenom madchester-popa i raznim oblicima pitkog i plesnog dance-rocka. Jednostavno rečeno, Duran Duran su tokom daljne karijere retrogradno ponavljali specifično iste greške s tek ponekim uspješnim trenucima, primjerice albumima "The Wedding Album" 1993. (UK no.4, USA no.7) ili onom, još jednom noćnom morom u obliku "Thank You" 1995. (UK no.12, USA no.19) kada su izmasakrirali 13 velikih rock, soul i hip-hop evergreena Bob Dylana, Led Zeppelin, Elvis Costella, The Temptations, Lou Reeda, Sly And The Family Stone, Public Enemy, Grandmaster Melle Mel... Mada im je Lou Reed uputio kompliment da je "Perfect day" najbolja obrada njegove pjesme koju je ikad itko napravio, magazin Q je album proglasio najgorim u povijesti show-bussinesa. Tja, da nema lošijih albuma i lošijih obrada... Duranovci su za razliku od svojih velikih idola poput primjerice David Bowiea, Bryan Ferrya ili David Sylviana koji su vješto izbjegli marketinške klopke i okrenuli karijere u daleko slojevitije, apstraktnije i angažiranije art formate, zaglibili u vlastitom mondenom pop šminkeraju isporučivanjem proizvoda s ograničenim vremenom trajanja. Na žalost, pri tome su se posve pogubili u nerazmjernom odnosu želja i stvarnih kreativnih mogućnosti neprekidno se dodvoravavši pop publici koja je tijekom vremena znatno počela gubiti interes za njihove, uglavnom, vrlo plitke i sentimentalne opservacije bez ikakvih većih radikalnih zahvata. Njihova glazba trebala je u 90-im doživjeti veliki remont kakav su primjerice obavili U2 (prisjetite se albuma "Zooropa" i "Pop") ili Bowie (sa "Outside" i "Earthlings"), pa djelomično i Billy Idol i Simple Minds, ali do toga nije došlo već se nastavilo peglati s prokušanim formulama što je polovicom 90-ih iznerviralo John Taylora koji je sa Steve Jonesom (ex-Sex Pistols) osnovao kratkotrajnu punk supergrupu Neurotic Outsiders. A za vrijeme snimanja "Medazzaland" albuma 1997. je i napustio Duranovce u kojima su ostali samo Le Bon i Rhodes, te im se ponovno priključio na reunionu s albumom "Astronaut". Naime, nakon jedinih velikih hitova u 90-im kakvi su bili "Ordinary world" (UK no.6, USA no.3) i "Come undone" (UK no.13, USA no.7), pa i obrada "White lines" (UK no.17), Duranovci više nisu imali niti jedan pravi i adekvatan as u rukavu. Nekada njihova najmoćnija snaga udarnih hitova posve je izblijedila; singlovi su im odreda sve lošije prolazili na top-listama, a vjerojatno se niti njihovi obožavatelji ne mogu sa sigurnošću prisjetiti šta su iz njihovog repertoara od sredine 90-ih naovamo mogli čuti na komercijalnim radio programima.

S vrlo lošom karmom, osobito nakon katastrofalne prođe pretodnog albuma "Red Carpet Massacre", te odlaska Andy Taylora, band je zahvaljujući suradnji sa Mark Ronsonom tokom 2008. koji im je radio na nekim svirkama, uspio pridobiti ovog producentskog čarobnjaka da pokuša spasiti stvar, ako je to ikako moguće. Sa reputacijom koju je stekao nakon proslavljenog posla sa Amy Winehouse (dobitnik Grammyija 2008. za producenta godine na albumu "Back To Back" 2006), Macy Gray, Lilly Allen, Christinom Aquillerom, Robbie Williamsom, Adele, Kaiser Chiefs..., Ronson se svjesno upustio u avanturu kojoj je već na samom startu suđeno da bude gubitnička partija bez pokrića. Jedini adut koji bi mogao pozitivno djelovati na ovu cijelu situaciju je veliki hit, ali tako nešto očekivati s obzirom na današnji pop konzumerizam koji je daleko drugačiji od romantike, teško je očekivati da će pop publika progutati ovaj zalogaj s nekoliko vrlo dobro posloženih udica na parangalu kakvog nisu imali više od 20-tak godina. Jer gledajući čisto fizički s komercijalne strane, ako je Bryan Ferryijev odličan album "Olympia" sa dva vrsna singla, slojevitom fabulom, sjajnom produkcijom i mahom vrlo pozitivnim popratnim kritikama prošao gotovo nezapaženo u onim tržišnim domenima u kojima je nekada bio kralj, apstrakcija je očekivati da će ovaj Duran Duran album nešto osjetnije popraviti u njihovoj karijeri.



Kao prvi pilot-singl, 8.XII 2010. objavljen je naslovni "All you need is now" koji je prošaran loop-tehnikom, suptilnom elektronikom i klavijaturama Nick Rhodesa, te naglašenim dance-rock ritmom, no sve je to u njihovom klasičnom melodijskom maniru pradavnog hita "Hungry like a wolf", formata kojeg praktički nikada nisu mjenjali otkada su se zalijepili za utjecaje Japan i Roxy Music. Vrativši se posve na one stilske smjernice ranih 80-ih kada su bili velebno popularni svjetski new-romantics ljepotani, na albumu su sjetno prisjetili kako je to nekada davno izgledalo - biti mlad, izlaziti subotom u diskoteke i špancirati se kao zvijezda pred lijepim djevojkama čije su sobe bile obljepljene njihovim posterima i prepune uzdaha za Le Bonom, Taylorima i Nick Rhodesom. Gotovo cjelokupan materijal zvuči kao relevantan nastavak njihova tri najuspješnija albuma "Duran Duran" (1981), "Rio" (1982) i "Seven And The Ragged Tiger" (1983), što ruku na srce nije ništa loše, međutim, od glazbenika koji rade punih trideset godina, a nisu se pomaknuli niti mrvicu od svojih uzora, prije svega Roxy Music, Japan i Bowiea (osobito albuma "Let's Dance" 1983), poražavajuće je da se kroz karijeru nisu apsolutno potrudili unijeti barem dašak artizma i sofisticiranog sjaja koji je redovito bio prisutan kod njihovih idola. Ipak, za razliku od nesuvislog eksperimenta sa r'n'b i navodnim indie-rock stilizacijama "Red Carpet Massacre", album "All You Need Is Now" ako ništa drugo, prikazuje Duranovce onakve kakvima ih svi znaju - plesne, romantične, melodične i raspoložene za hladnu šminkersku diskoidnu zabavu bez ikakvih dodatnih medikamenata.

Svaka od 9 pjesama uvelike podsjeća na nešto iz njihove najpopularnije faze 1981-1985, bilo da je riječ o direktnim insinuacijama na određene pjesme ili fragmentima s kojima su malčice znali zagolicati 'ispod površine'. Jedan od rijetkih komada kakve nisu imali u tom periodu je "The man who stole the leopard" u kojoj im je gošća Kelis sa vrlo nježnim i profinjenim back vokalom (i spoken-word dionicom), a inače pjesma je prožeta simfonijskim samplovima i plesnom elektronskom progressive dinamikom kakvu su primjerice nekad njegovali Ultravox, cirka 1980/81 na albumima "Vienna" i "Rage In Eden". Ostatak materijala su pjesme koje djelomično melodijski djeluju poput hitova "Planet Earth" ("Blame the machines"), "Save a prayer" (lagana "Leave a light on"), miksa "Girls on film", "The reflex" i "Shadows on your side" (potencijalni retro new-romantics hit "Girl panic"), kombinacije "The chauffeur" i "The seventh strangers" (završna veoma lijepa elektronska sympho laganica "Before the rain"), dok se u jednoj od najplesnijih "Being followed" hvataju nakon poduljeg vremena ponovno u koštac sa Roxy Music obrascima albuma "Manifesto" i "Flesh & Blood", te Japana (album "Quiet Life") korištenjem gitarskog surfa i diskoidnom elektronikom s konca 70-ih godina. Funkirana "Safe" sa još jednom gošćom, Anom Matronic glavnom pjevačicom njihovih stilskih pop nasljednika Scissor Sisters, donosi onaj duh utjecaja Chic i disco scene 70-ih koja je bila nezaobilazni dio njihove rane faze, a mnoge mlade naraštaje može podsjetiti na LCD Soundsystem i New Young Pony Club. Jedno od drugoga nije uistinu daleko u ovom slučaju. Kao jedan od rijetkih 'odmetnika' na cijelom albumu je funky-rockerska "Runaway runaway" gdje su gitare Dom Browna dobile najviše na težištu i može komotno poslužiti za onu vrlo finu paralelu kada su Duranovci bili jedan od zvučnih uzora R.E.M., primjerice na prvom hit-singlu "Radio Free Europe". I sam Michael Stipe se u ranoj fazi izrazito furao na new-romantics, a uostalom tko je 1981/82 mogao odoljeti šarmu 'talijanka' frizurama, mrkvastim hlačama i profinjenoj šminkerskoj senzibilnosti? Činjenica je da su sve ovo lijepe pop pjesme sa romantičnim tematikama, klasično su aranžirane, suptilno odsvirane, otpjevane su sa poznatim Le Bonovim melodičnim hrapavim falsetom koji se apsolutno ništa nije promjenio, tako da u tom pogledu ne manjka ništa od onoga što su Duranovci davali početkom 80-ih. Fine melodije, šareni, prozračni i domišljati synth pasaži alfe i omege Nick Rhodesa, raznolikim tehnikama odsvirani basovi John Taylora, ugodne pop atmosfere s puno elektronskih efekata... ali, ovi već vremešni momci nažalost nikada nisu pronašli način da u svoju glazbu uklope 'art' s kojim bi svoj stil podigli na jednu daleko kreativniju i dugovječniju razinu. Neke pjesme otvaraju onu nikad razrješivu dilemu tko je koga kopirao slavnih godina 81-83 na relaciji Spandau Ballet - Classics Nouveaux - Ultravox/ Visage - Duran Duran, a neke uvode djelomično u sasvim drugačija poglavlja. Sveukupni dojam je da su Duranovci ovdje pružili jedan od najvećih kreativnih dometa u cjelokupnoj karijeri podarivši zbirku od gotovo 9 punomoćnih new-romantics hitova kakvi su nekada bili "The reflex", "Girls on film", "Union of the snake", "Save a prayer" ili "Careless memories". Ali samo je pitanje kome ovakvu robu mogu prodati pored emo klinaca koji slušaju 30 Seconds To Mars i komercijalne populacije koja otkida na najgluplje stihove Lady Ga Ga koji su još gori i od onih Severininih 'Afrika-paprika'.

Romantičari su danas u ovom nemilosrdnom svijetu vrlo rijetki i žive sa posve drugačijim svjetonazorima. Ovaj Duran Duran album ih pokušava pronaći i probuditi sa dobrim zakašnjenjem od nekih 25 godina. Osobno, teško mi je povjerovati da ovakav materijal može proći kod klinaca koji se nisu niti rodili kada su Duranovci bili velike zvijezde.

Ako ništa drugo, pokazali su da konačno mogu dostojanstveno ostarjeti sa svojom generacijom.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/12/2010