Nikad čuli za ovaj bend? Možda i niste mogli jer im korijeni osnutka sežu 2006. u Hong Kong nakon čega su nastavili karijeru kao američki sastav.

Na ovome 70 minuta dugačkom materijalu duet benda stacioniranog momentalno u Providence (Rhone Island, USA) projektiranom uglavnom od Indrayudh Shomea i Danny Quina (povremeno im se još poneko priključuje u postavu) retrospektivno donose svojih 8 kompozicija s različitim tonskim performansima od prilično čistih studijskih zapisa do vrlo prljavih i neuravnoteženih lo-fi snimaka isprepličući clean i growl vokale, kao i neuredniju tehničku sviračku spregu s onom daleko finijom i korektnijom. Upravo takve su prve dvije pjesme. Dok se za naslovnu "Omen" možda pomisli kako je neki doom/gothic-pop ogranak Paradise Lost s vokalistom koji je pod utjecajem Dave Gahana iz Depeche Mode, dotle "The sea goat" totalno opovrgava kredibilitet s bilo kakvim 'pop' ili 'gothic' predznacima. Bas bruji, bubnjevi su ulegnuti, a growl vokal totalno u pozadni kao da uopće nije imao mikrofon na raspolaganju. U 10 minuta dugačkoj instrumentalki "Gamma" bave se ambijentalnim psihodelicima poput eksperimentalnih Pink Floyd, odlaze u akustične world-music natruhe Nile, svirački podosta brljave na nivou demo benda mada stalno ponavljaju jedne te iste staccato fraze, pa se neprestano vrte u akustičnom folku dodavanjem i udaraljki kroz vrlo sličnu instrumentalku "Morning three" koje uzgred nisu niti napola od onoga što je nekoć radio beogradski, a sad turski Tamerlan (hm, ništa novo od njega već dulje vrijeme?). "Search for the deathless state" od čak 18 minuta evocira Swans i Sunn O))), ovaj puta s clean vokalom koji pokušava biti rasplinut do disonante s ponekim spoken-word dionicama i nezaobilaznih de-kompozicijskih fraza uronjenih u najsporiji metabolizam s objektivno rečeno, grubom eksperimentalnom drone završnicom noisea i harsha. Tu su još 3 dulje pjesme odrađene na slične doom/drone fore, no iza toga stoji psihodelični blues odsviran isključivo na analognim rock instrumentima gdje gitarist povremeno zarašpa gudalom po žicama stvarajući neurotičniju atmosferu.

Previše minimaliziraju, kao i svaki drugi drone/doom izvođač mahom nepotrebno razvlače kompozicije na dosadu i monotoniju bez ikakvog znatnijeg učinka osim na vlastito zadovoljstvo. Još jedina im je prednost što izuzev u skladbi "The sea goat" nisu nimalo agresivni, već meditativni, a u posljednoj "Shamanic procession" su čak i eksperimentalni poput ranih Throbbing Gristle. Očito je da još uvijek ne znaju kuda se kreativno usmjeriti; osjeća se da bi nešto svim silama htjeli postići na nekom revolucionarnom zvučnom području mješanjem eterične supstance poput Current 93, ali nemaju adekvatnih lirskih sposobnosti i nadahnuća David Tibeta. Kako god, treba im dati šansu.

naslovi: 1.Omen, 2.The sea goat, 3.Gamma, 4.Morning three, 5.Search for the deathless state, 6.Horseman, 7.1000 years, 8.Shamanic procession

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 19/09/2015

PS: sve ove snimke remasterirao je Mell Dettmer znan po radu sa Sunn O))) i Boris.