Nije bilo nikakvo retoričko pitanje kako zvuči Prljavo kazalište nakon dvojake transformacije. Ova postava s bivšim frontmenom Davorinom Bogovićem i stalnim bubnjarem Tihomirom Filešom, dvojcem koji je bio osnovica daleke 1977. je ono što se i očekivalo: rokačina s punkom i new-waveom.

Na Šalati se te subotnje večeri okupilo uglavnom staro sljedbeništvo benda iz najranijih dana od sada već staraca u penzionerskim i predpenzinerskim godinama do nekih mlađih naraštaja koji nisu niti bili rođeni kada je Bogović bio frontmen, ali činjenica jest da znaju njihove pjesme. Pomalo i nostalgično okupljanje sa sjetom na mladost i djetinjstvo, koncert su otvorili mladi dečki RICHTER o kojima baš i nema nekih podrobnijih informacija osim što su iz Zagreba, još nemaju album, tek samo jedan singl "Tijelo". A sviraju, po onome što se čulo i vidjelo, mješavinu pop-rocka s post-punk aditivima podsjetivši na razblaženi stil rane Boe. U klasičnoj postavi gitara, bas, bubnjevi i vokal, simpatično su zagrijali ionako toplu, čak i vruću subotnju večer. Nadamo se da o njima budemo znali mnogo više kada objave album. Prljavci su izašli nešto nakon 21 h uz odličan video dekor koji je tokom čitavog koncerta pljenio pažnju različitim vizualnim efektima uključujući i plamene bljuvotine što su šikljale u zrak, a prva stvar se teško prepoznala čak i za stare fanove jer je ova postava umnogome promjenila zvuk i stil. Bio je to kultni punk singl "Televizori" kojeg je sadašnji gitarist Saša Novak (ex-Psihomodo Pop) uobličio u posve moderan i pristupačan retro, a mnoge je spontane preinake upriličio u gotovo svim pjesmama na repertoaru. Vraški se pomučio da ne nalikuje na stil Marijana Brkića koji je ustvari bio glavni gitarist na svim originalnim i slavnim pjesmama, ali to je i teret prošlosti u ovakvim remake-overima. Bogović se odlično drži za svojih 65 godina, praktički je ostao isti vizualno, vitalno i karakterno na pozornici, a bome mu je i glas ostao isti. Zafrkavao se pozdravivši svoje djevojke iz nekadašnjeg razreda otpjevavši ljubavnu punk pjesmu "Neki dječaci" sasvim drugačijeg svjetonazora, danas bi rekli LGBT, a onda smo dobili čuvene himne "Sretno dijete" i "Subotom uveče", no izvedbe su daleko odudarale od originala. Onoliko koliko su na studijskim zapisima bile gitarske punk-rock kombinacije Brkića i Jasenka Houre, toliko se ovom prilikom sve pretvorilo u garažnu sofistikaciju na visokoj razini, istom kao što su Iggy Pop ili Bowie mijenjali zvuk vlastitih žustrih pjesama na koncertima. Na žalost, ovo je bilo uglavnom 'to' što se tiče te rane punk faze, tek kasnije su izveli "Ja sam mladić u najboljim godinama". Možda je mnogima falio onaj Brkićev riff s Hourinim upadom... Onda su skočili na zadnji Bogovićev vokalni učinak 1983. u Kazalištu s albumom "Korak od sna", prvo s elegantnom "Dobar vjetar u leđa", pa "Milioner", "Loš dan" i naslovnjačom "Korak od sna" koja je u refrenu obrada "Our house" Madness, a tek onda su krenuli na slavlje 45 godina najprodavanijeg new-wave albuma na ex-Yu prostorima. Po podacima "Crno bijeli svijet" je prodan u 200.000 primjeraka nadmašivši i samo Bijelo Dugme "Doživjeti stotu", te Azru, Film, Idole i Haustor. Prva stvar koju su svirali na ovome koncertu bila je "Neka te ništa ne brine", ama total drugačije, nema onog The Police šablona "Walking on the moon" nego psihodeličnog uvoda s post-punkerskim progresijama, a možda jedina stvar koja se mogla od prvih sekundi prepoznati bila je "Neki moji prijatelji" zahvaljujući tvrdim basovima dugokosog mladića Ian Gnada kojeg smo vidjeli u parteru kad smo kao Terapija.net ekipa dolazili na ovaj koncert misleći da je redar ili zaštitar. I onda ga vidiš na pozornici kako čupa i otkida žice bas gitare. Zanimljivo je bilo vidjeti mnoštvo kako pjeva 'neki moji prijatelji, misle da postati će ljudi, predugo se poznajemo, mi smo ista generacija', neki od njih su možda direktori, neki propalice ili niškoristi, ali kako god, uz ovu pjesmu kad je pjeva Rinči (Bogović), osjeća se iskrenost vremena nekad i sad.

"Nove cipele" su sjetile na stari post-punk sentiment kada izgubite ljubav i odete u grad/ selo, bilo gdje, a "Čini mi se da" je uprizorio osim snažne balade i Anastaziju Groshko, ukrajinsku pjevačicu koja se pojavila kao neočekivano božanstvo izvevši skoro pa opernu vox-extended ariju u visokom tenoru! "Sam", jedna od onih usamljeničkih new-wave pjesama, tugaljivih balada se pretvorila u finiš adrenalina U2 "Pride (in the name of the love)", a o himni "Zagreb" ne treba niti govoriti da ima jači potencijal od mnogih Štulićevih ili Stublićevih stihova. Mogao se vidjeti i Jura Pađen među publikom, ali jel' su bili ostaci druge ekipe Kazališta, to neznam.

Uglavnom, ovo je bio sjajan koncert Prljavog kazališta onakvog kakvo se voli i zna iz razdoblja prvih, najprodavanijih i najpopularnijih albuma. Jedine dvije pjesme koje su odsvirali sa ska manirom bile su "Crno bijeli svijet" kad je uvodni dio na dječjoj plastičnoj fučkaljki Bogović odsvirao ama baš identičan solo "One step beyond" Madnessa (Lee Thompson) i "Mi plešemo", ostatak koncerta je posve drugačije, moderno, rock Kazalište, čak i alternativno, onako kako u 21. stoljeću i treba biti, za razliku od Bono Voxa i Thompsona. Ovakvo Kazalište s Bogovićem smo voljeli, a danas je moderno i jednostavno. Ništa komplicirano, a jako dobro. Nije za ustaše, naciste i rasiste. Za punkere i rockere svih nacionalnosti. Teško je vjerovati da je na ovome koncertu itko doživio ama bilo kakav loš osjećaj ili da je zažalio što je došao na njega.

čićo i mićo // 15/09/2025