Zanimljivo je promatrati ovakve besramne kopije kako neštedimice kradu svašta što osjete da im se može jako dobro isplatiti. Prošli četvrti album "The Truth Is..." (2011) ovih kanadskih post-grungera iz Vancouvera dospio je do USA no.8 postavši im najprodavaniji artikl u karijeri s obiljem sumnjivog materijala, gudača, duhača, strahovito patetičnih balada i krajnje mačoidnih tekstova punih šepurenja, dobili su poražavajuće ocjene i kritike, ali tko za to da mari. Uzmi što možeš. Take money and run. Međutim, koliko dugo će trajati to njihovo podilaženje publici bilo je vrlo upitno.
I kad tamo, vidi ti to, frontmen i gitarist Tyler Connolly je došao pameti i zdravom mozgu, ma tko bi to rekao. Valjda su mu dozlogrdile sve te negativne kritike i trpanja među najgore bendove današnjice, pa je odlučio promijeniti priču na ovome petom albumu i totalno okrenuti liriku u mračniju stranu života, neoptimizam, strahove i metafore o koječemu što do sada nije bio slučaj kad je bend imao strašnu uzlaznu fazu. Nestala su ona preseravanja i seksistička upucavanja, a za ne vjerovati je da u ponajboljoj pjesmi, naslovnoj "Savages" gostuje sam otac horror i morbidnih scena Alice Cooper!!! Pjesma je prožeta laganijim thrash ugođajem najkomercijalnije Metallice iz 90-ih, te je veliko iznenađenje u njihovom opusu. Prvi singl "Drown" s kojime se album otvara ima snažnu metaforu o životu samaca u zrelim godinama i nezaobilazan stadionski refren, ali ništa bolje od toga nisu napravili niti Soundgarden na povratničkom albumu "King Animal". Puno bolja singl pjesma nego što bi se moglo očekivati.



Lirski se Connolly pozabavio često zastrašujućim temama s tamnim, brutalnim i eksplicitnim prizorima kojima izražava osjećaj o društveno lošoj klimi što posebice dolazi do izražaja u tri najjača komada: "Mistery of mankind" u tipičnom post-grunge maniru s mnogo klasičnih hard/heavy riffova (opet mnogo uzeto od Metallice), horroru "Salt in the wound" koji je nadomak thrasha neprestano se vraćajući na hard-rock, te još jednog velikog aduta "Heavy" koji je potpuno ozbiljna tema što sve glupani mogu napraviti s vatrenim oružjem koje je još uvijek dozvoljeno u USA. Ova pjesma, odnosno tekst u srazu s moćnim hard-rock/metalom a'la ZZ Top nije baš za one sa smanjenim kvocijentom inteligencije, pogotovo zato jer se refren ponavlja nekoliko puta i nekome može postati velika inspiracija.

S druge strane, vrlo zabavna i smiješna "Panic room" s melodičnim riffovima koji otprve ulaze u uho je prva na tapeti razbibriga, te je mogući singl sa šašavim lirskim kontekstom kojeg se ne treba plašiti. Od nje nitko neće biti ponukan za nikakav masakr, a bilo bi jako zanimljivo vidjeti što bi neki domišljat režiser mogao napraviti s video spotom. Uglavnom, ovo je vrlo zabavna i intrigantna pjesma. Naravno, album ima i pregršt onih klasičnih, bezbijednih, takoreći bezalkoholnih u kojima Connolly ponovno kibicira najšire slojeve publike koji će mu možda i zamjeriti na ovih 5-6 brutalnijih pjesama, ali se potrudio napraviti dvije pristojne u kojima ne serucka svojim poznatim kultom beskrvne patetike. "Angel" je uistinu fina indie-rock balada prošarana orkestracijom i dinamičkim aranžmanom minimalizma, a da su tako nešto napravili Coldplay na posljednjem albumu, garant bi bio veliki hit. Druga je sasvim neočekivani izlet u akustični country "Livin' my life like a country song" s gostovanjem Joe Don Rooneya iz Rascal Flatts na slide gitari, a ostale pjesme se gotovo mogu i zaboraviti jer su još jedne od onih koje je vrlo teško za probaviti zbog tog stalnog Connollyijevog nabacivanja publici s prožvakanim štosevima koji stalno prizivaju sivu eminenciju planetarno gotovo najpopularnijeg, ali i najljigavijeg benda Nickleback kojeg čak puštaju i najlošiji radio urednici bez imalo ukusa kojima su Queen i Dire Straits najbolji bendovi svih vremena, a Nirvana su, tamo neki bezvezni idioti.

Iznenađenje je ohrabrujuće zbog te polovice sasvim solidnih pjesama koje konačno govore 'o nečemu' konkretnome i hrabrijem, a da nije samo mlatarenje nekakvim easy temama koje iz plitke mačoidne romantike ne vode nikuda. Osvijestio se bend, kritika ga je dobro išamarala, a sad im konačno Connolly i vraća ono što se traži. Stao je na dobar put, ali je s drugom nogom i dalje u kreativnoj kaljuži.

Naslovi: 1.Drown, 2.Blow, 3.Savages (feat. Alice Cooper), 4.Mistery of mankind, 5.Salt in the wound, 6.Angel, 7.Heavy, 8.Panic room, 9.The one, 10.Livin' my life like a country song (feat. Joe Don Rooney - Rascal Flatts), 11.World war me, 12.In ruins, 13.The sun has set on me

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/08/2014