Novine su da je Lemmy sve lošijeg zdravlja koje je poremetilo raspored njihove turneje, te da je budućnost benda sve neizvjesnija. A i jako dobra vijest za njih jeste da im je ovaj album po prvi puta u karijeri dosegao USA no.22. Najbolji plasman u Americi imali su samo sa pretposljednjim "Motorizer" (2008, USA no.82), dok su im svi preostali radovi dosezali minorne, a mnogo puta i katastrofalno loše plasmane. Zato je tu 'ostatak svijeta' gdje su redovito imali milijunske horde publike, osobito u zapadnoj i srednjoj Europi u kojoj su skoro 4 decenije neprikosnovene zvijezde koje pune dvorane i stadione.



Zvuk i stil su ostali isti, a i producent Cameron Webb s kojim su radili prethodna četiri albuma funkcionirajući gotovo kao porodica. U 14 pjesama i dalje se naziru jasni hard/heavy obrisi bluesa ("Death machine", "Silence when you speak to me"), r'n'r-a, punka i hardcorea (uvodne "Heartbreaker" i "Coup de grace", te "Queen of the damned" koja zvuči poput Overflowa) s ponekim naglaskom na kultni treći album "Overkill" iz 1979. s kojim su otpoćeli veliku i ustrajnu karijeru neprekidno je održavajući na visokim autorskom standardu. Evo, neke pjesme upravo zamirišu poput klasika "Limb from Limb", "Metropolis" ili "Capricorn" kao što je laganica "Last woman blues" s dvojakim aranžmanom ili melankolično-psihodelična "Dust and glass", dok onakvog masivnog komada kao što je bio "Overkill" nalazimo tek samo u nekim segmentima "End of time".

To nikako ne znači da su Motorhead nešto 'propustili kroz šake'. I dalje su brzi, divlji i žestoki s dinamikom i dovoljno potrebitom dramaturgijom jednostavnih hard-rock/blues tekstova, no kao i uvijek osjeća se da su mogli postići još i više uzbudljivosti da su razvijali strukture kompozicija. Njihov klasičan klišej s moćnim riffovima, brundavim basovima i snažnim tempom prošaran je osim solažama i ponekim klavirskim improvizacijama ("Crying shame") ili pravom r'n'r rokačinom pod utjecajima Chuck Berryija i Little Richarda ("Do you believe" i "Knife"), pa i kombinacije AC/DC, ZZ Top i The Rolling Stones ("Keep your powder dry"). A pronađe se tu i svih onih beskrajnih inačica "Ace of spades" koje se kao neprekinuti niz provlači kroz "Going to Mexico" i završnu "Paralyzed".

Jasno, odmak od vremena kada su počeli stvarati karijeru, izgradili specifičan i prepoznatljiv stil jedva da je uočljiv. Samo u nekim sitnicama. Primjerice, gitarist Phil Campbell je mnogo toga dogradio i nadosnimio, daleko više nego na prethodnim radovima zbog Lemmyijevog narušenog zdravlja, a bubnjar Mikkey Dee je neke pjesme otprašio mnogo brže od očekivanog. Naravno, u boljoj su kondiciji od veterana kojeg još uvijek i hrapavo-promukli vokal jako dobro služi.

Nitko ne može ostati nezadovoljan.

Naslovi: 1.Heartbreaker, 2.Coup de grace, 3.Last woman blues, 4.End of time, 5.Do you believe, 6.Death machine, 7.Dust and glass, 8.Going to Mexico, 9.Silence when you speak to me, 10.Crying shame, 11.Queen of the damned, 12.Knife, 13.Keep your powder dry, 14.Paralyzed

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/11/2013