Lemmy apsolutno nije u zdrastvenoj kondiciji kao prije barem 10-ak godina, prevalio je 70-tu i dalje pokušavajući prašiti kao 70-ih ili 80-ih. Navodno je tek sad ostavio pijaču i pušenje koje su mu bile pogonsko gorivo. Gledao sam ga na jednom TV interviewu, ruke su mu se tresle, vidljivo je zbog apstinencije doživio i delirij o kome se medijski i ne zna, gubi se u govoru, postaje senilan, a to su bome jasni znakovi da neće dugo. Vrlo je krhkog zdravlja i ovaj 22. album bi mogao biti i njegov posljednji.

Toga je svjestan i sam Lemmy pokazujući se po prvi puta u karijeri kroz strah i nevjerojatnu količinu nihilizma i paranoja, plaši se smrti i najradije bi sve svoje slavne godine zamijenio s barem polovicom skuliranih, čistih, apstinentskih godina koje bi mu produljile život. Ali majčica priroda to tako ne dozvoli niti Lemmyiju koji je, ipak samo jedan smrtnik što se pokušava ovom prilikom medijski otkupiti pred milijunskim auditorijem. Novac mu apsolutno nije važan, on bi najradije zdravlje i neki 'cool' trik da se zadrži među živima, da zezne biologiju i kemiju neminovnog procesa starenja na račun starih pozitiva u životu, a da se sve one loše strane r'n'r života pometu negdje ispod tepiha. Organizam je jedno, a ljudski mozak i narav nešto sasvim drugo. Mašina protiv slobodnog softwera koji radi što god hoće.



To koliko se Lemmy plaši vlastite smrti ispoljava uvodnik "Victory or die", rockerskom fabulom naglašene pjesme "Thunder & lightning", "Shoot out all of your light", obaveznim motivom đavla u cijelom životu ("The devil", "Evil eye") i podsvjesnom željom da bi radije htio biti ubijen nego li umrijeti prirodnom smrću ("Teach them how to bleed", "Tell me who to kill"). Na koncu albuma se nalazi i obrada The Rolling Stones - "Sympathy for the devil" u čiju analizu i ne treba duboko ulaziti. Bulgakov roman "Majstor i Margarita" je ipak, možda imao neki učinak. Baš me zanima da li ga je Lemmy pročitao. Pretpostavljam, nije valjda vrag da ga nije, a tolika desetljeća je u r'n'r-u... Možda bi i sam naručio ubojicu da mu dokrajči muke, ali definitivno u krevetu kao bolesnik ne bi želio skončati život. Radije bi želio da vještice lete na metlama, te da su žene društveno niži sloj od muškaraca, tipično hard-rockerski i metalski. Uvijek je volio r'n'r, žene, cigarete, droge i pijaču, živio je hedonistički, mogao si je relativno priuštiti što je god zaželio, izgradio je veliki imperij oko svojeg imena i jednostavnog stilskog izraza koji neće utrnuti samo tako lako, pa što mu na koncu života više i treba? Uvažen i poštovan širom svijeta, milijuni bi mu došli na sahranu jer je dio njihovih života ravno 4 decenije. Nikad nije bio kralj poput Elvisa, nije imao no.1 hit, zbog teške glazbe ga ipak nisu voljeli sentimentalniji slojevi društva, vječito je oko sebe isijavao upravo 'lošom magijom' za konzervativce i nikad se nije furao na ono što ne zna i ne poznaje. Nije bio intelektualac već popriličan čoban koji je svoje vještine pretvorio u vrlo uspješan r'n'r. Ako Lemmy poživi još koju godinicu, možda se dobije i uistinu zadnji album Motorhead, ali to već djeluje posve apstraktno, pa čak i nemoguće.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/09/2015

PS: Naslovi: 1.Victory or die, 2.Thunder & lightning, 3.Fire storm hotel, 4.Shoot out all of your light, 5.The devil, 6.Electricity, 7.Evil eye, 8.Teach them how to bleed, 9.Till the end, 10.Tell me who to kill, 11.Choking on your screams, 12.When the sky comes looking for you, 13.Sympathy for the devil (The Rolling Stones)