"We are Motörhead, and we play rock'n roll " je rečenica kojom nas je pozdravio Lemmy Kilmister u nedjelju u Staroj Klaonici u Zagrebu. Ljudi baš nisu ozbiljno shvatili rani početak koncerta, tako da je Klaonica bila prilično praznjikava kad su u 21h Motörhead izašli na pozornicu nakon tri predgrupe - slovenskog Prospect, Osmog putnika i Hard Time. Kakva je atmosfera bila na njima, nemam pojma, jer nisam bila u Klaonici za vrijeme njihovog nastupa, ali kad su Motörhead izašli na pozornicu postalo je vrlo živahno.

U publici je bilo ljudi od tek oprištavjelih pubertetlija do onih koji su bili takvi kad je izašao ''Motörhead'' davne 1977. g. Lemmy, koji ima preko 60 godina, ni najmanje ne djeluje tako. Rastura po basu u svojoj karakterističnoj pozi, pije pivu, puši i zove cure iz publike u backstage, jer je primjetio da su Hrvatice jako zgodna škvadra. Dečki nisu bili pozvani jer kako je rekao Lemmy ''I'm old, not stupid.''. Lemmy se na pozornici pivom kucao s gitaristom Philom Campbellom koji s Motörhead svira već 22 godine, i bubnjarem Mikkeyjem Deeom koji je, kao i ostatak benda, bio jako dobre volje i do daske umatio one bubnjeve. U bubnjarskom zanosu je i pobacao dvoznamenkasti broj palica po pozornici (ne i u publiku, na veliku žalost svih prisutnih). Publika se zato zabavljala bacanjem čaša punih pive na sve strane, kako je koga ponijela neka pjesma.

Motörhead su svirali pjesme sa samog početka karijere do stvari s ''Inferna'', ali neke od pjesama koje su mnogi čekali nisu odsvirane. Ja sam npr. čekala ''We Are Motörhead'' (kliše, priznajem) ali niš od toga. Zato smo čuli ''Ramones'', ''Going To Brazil'', ''No Class'',''Metropolis'' i mnoge druge. Zvuk je bio malo pretih, ali Motörhead su svirali genijalno. I stare i nove stvari su zvučale odlično, a publika nije trknula na piš-pauzu svaki put kad bi krenula neka nova pjesma, kako se to zna događati na koncertima. Sve su pjesme zborno otpjevali (s više ili manje sluha) i pošteno se iskakali i oznojili. Lemmy i društvo su cijeli koncert pričali s publikom, a Campbell je stalno tražio da mu obasjaju publiku reflektorima da je bolje vidi jer je prekrasna. Imali su i natjecanje za najglasniju publiku na turneji kad su zamolili sve prisutne da počnu proizvoditi što je više moguće buke. Kažu da nismo bili loši. Ali to sigurno svima kažu.

Nakon nešto više od sat vremena svirke, najavili su zadnju stvar što je popraćeno glasnim negodovanjem. Lemmy je umirio prisutne riječima da to nije stvarno zadnja stvar. Da se samo trebamo malo derati kad oni odu i da će se vratiti, da valjda to znamo da tak ide. I tak je i bilo.

Prva stvar na bisu je bila akustična ''Whorehouse Blues'' s ''Inferna'' koja se za divno čudo super uklopila u koncert. Nakon nje je došao ''that part of the evening'' kad je trebalo odsvirati ''Ace Of Spades''. Mene je to najviše usrećilo, jer tu pjesmu slušam od kad znam za sebe i ona mi predstavlja Motörhead, i bilo mi je genijalno čuti je i vidjeti uživo i uživati u genijalnoj izvedbi dotične. Naprosto ne vjerujem koliko Lemmy ima godina. Onako sav istetoviran, s promuklim glasom, u crnom, s blago razdrljenom košuljicom, kul do jaja... Pa ja ne znam... Zašto moj deda nije takav?!

Za kraj su nam ostavili ''Overkill'' na koji su se svi još jednom ispoljevali pivom, skočili na glavu bližnjem svom i otišli kući sretni i zadovoljni. Neki možda malo sretniji od drugih. Naime, nakon koncerta sam kod pozornice vidjela vrlo znojnu i uzbuđenu tinejđericu koja je grčevito držala plastičnu čašu od pive i pokušavajući doći do zraka unezvjereno govorila prijateljicama da ne može vjerovati da je uhvatila trzalicu i dočepala se još i čaše. Tko je iz te čaše pio i što s njom namjerava, nisam uspjela čuti.

Sve zajedno je trajalo sat i pol. Da je trajalo duže nikom ne bi smetalo. Samo se nadam da je Lemmy mislio ono što je rekao kad se ispričao što ih nije tako dugo bilo u Zagrebu - da će se vratiti za 6 mjeseci, a ne za 6 godina. Neka se vrate. Mi čekamo.

ana // 20/06/2006