Gosti zagrebačkog KSET-a 5.II 2011. predstavljaju svoj četvrti album koji je njihovo najneobičnije izdanje do sada. Nema elemenata 'post' metala i rocka, već je formiran u sasvim novom obliku kojeg su nazvali goth-fusion.

Kayo Dot je jedan od nekolicine sastava multiinstrumentalista Toby Drivera nakon što je završio priču sa Maudlin Of The Well, progressive-metal benda koji je radio od 1996. do 2003. i realizirao 4 demo materijala, 4 albuma i jedan singl. Bend se ponovno nakratko okupio 2009. i objavio "Part The Second", album sa 5 neobjavljenih kompozicija koje su bile rađene još u ranoj fazi karijere. Driver je kao kolaborator ili utemeljitelj radio sa Bloody Panda http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5038, Tusk, Gregor Samsa, Pyramids, Secret Chiefs 3, Tartar Lamb, te ima 12 albuma potpisanih pod imenom Spoonion 1 i Spoonion 2 i jedan solistički pod vlastitim imenom Toby Driver - "In The L..L..Library Loft" (2005). U jednom interviewu je izjavio da osim što je slušao mnogo europskog black metala, da je uglavnom odrastao uz rock, MTV i grunge, te premda mu mnogi pripisuju avangardne sklonosti, on još uvijek u svojoj glazbi osjeća sve te 'pop' elemente. Preskroman momak spram onoga što je do sada napravio...

Sam Kayo Dot je startao 2003. u Bostonu sa ostacima članova Maudlin Of The Well i iste godine objavio debi album "Choirs Of The Eye" za John Zornovu etiketu Tzadik. Album je nastavio proučavati Driverov interes za fuziju metala sa nekoliko inačica post-rocka i progressiva u koje je počeo plesti elemente klasične glazbe s odmakom u avangardu, te je kroz naredna dva albuma "Dowsing Anemone With Copper Tongue" (2006) i "Blue Lambency Downward" (2008), bend stekao reputaciju velikih inovatora i eksperimentalista, a navodno sve albume rade na nekakvoj bazi tumačenja snova. U današnjoj postavi jedini iz Maudlin Of The Well je bubnjar David Bodie, dok preostalu ekipu čine Mia Matsumiya (violina, viola, vokali, gitara, melotron, synth bas), Terran Olson (klavijature, tenor saksofon, klarinet), Daniel Means (alt saksofon, klarinet, gitara), te dakako Toby Driver koji osim što je glavni vokal, gitarist i kompozitor, u bendu još barata po potrebi sa bas gitarom, bariton gitarom, klarinetom, violončelom i klavijaturama. Na albumu "Coyote" kao gost priskočio im je trubač Tim Byrnes.

Metrijal ovog albuma prvotno je 2008. Toby Driver pripremao kao soundtrack za film njujorške književnice i režiserke Yuko Sueta, te nije bio predviđen da bude potpisan sa imenom benda. U međuvremenu, Yuko je oboljela od raka dojke i kako su stvari sa finiširanjem filma, a i samog tonskog materijala odmicale, umrla je 31.X 2009. u 37. godini života, te je Driver odlučio da joj posveti kompletan album i uključi ga u opus benda. Zbog toga su tekstovi posve čudni i skroz odudaraju od dosadašnje tematike benda, a i sama glazba je opet jedan zaseban, takoreći nov izraz kakvog Kayo Dot do sada nije preferirao. Naime, tekstovi su pisani za melodramatične sekvence filma kao namjenski materijal i gotovo su bez ikakve poetske ljepote, štoviše nemaju niti nekakvu određenu rječitost, te ignoriraju konceptualnu fabulu albuma kakav se očekivao od Kayo Dot. Može se slobodno primjetiti da je zbog same Driverove odluke da album ipak potpiše bend mnogo toga pogubljeno u sadržaju koji je potpuno nepovezan i zadaje glavobolje. Od samog uvodnika "Calonyction girl" gdje se čuje očajni početni vrisak 'pomozite mi, ja nestajem', postavljen je temeljni pravac za narednih 40 minuta košmara i noćne more čiji je protagonist, metaforički kojot, zbunjen u vlastitoj osamljenosti punoj čežnje u potrazi za boljim životom što je u nekim navratima uprizoreno kroz konfuzije, strahove i halucinacije. No, tekstovi su ovdje gotovo sporadični kao i komunikacija samotnjaka otuđenog u preriji...

A što se tiče glazbe, iznenađenje je uistinu veliko. Nema niti mrvice metala, distorziranih gitarskih riffova i post-rock eksperimenata koji su bili specifično sazidani u progressive stilu na prethodna tri albuma. U popratnom press materijalu stoji da je početna želja bila osmisliti kompozicije nalik na recentne radove Scott Walkera (ex-Walker Brothers) koji su fascinantno minimalistički orkestrirani i ponekad imaju zastrašujuće karakteristike. No, na koncu kada se čitav bend uključio u cijelu priču, iz ovog doslovce neočekivanog eksperimenta izrodila se jedna posve nova glazba koju su nazvali 'goth-fusion'. Navodno se mogu čuti elementi ranih The Cure, Bauhaus, Herbie Hancockovog hvaljenog psihodeličnog electro-funk/jazz albuma "Sextant" (1973), te Scott Walkerovog posljednjeg, minimalizmom natopljenog avangardnog albuma "The Drift" iz 2006. godine. Izuzev nekih poveznica sa Walkerom i Hancockom, spomenuti The Cure i Bauhaus tek samo lebde po mračnoj atmosferi. U principu, zvuk se ne temelji na nikakvim određenim glazbenim osnovama navedenih imena i sve što su oni sami pobrojali kao nadahnuće više djeluje kao neki štos da se zapitate ne šegače li se oni to sa medijima i svojom publikom...

Krenemo li redom, uvodna pjesma "Calonyction girl" je šok za obožavatelje dosadašnjeg opusa benda; bazirana je na čudnovatoj ritmičkoj gradaciji koja odmah pada u uho. Ritam je istovremeno i u funkciji melodije koja pristiže u valovima satkanim od cijele prateće sekcije s razvučenim zvukovima trube, gudačkih instrumenata i ekspresivnih minijatura bas gitare, te se u prve tri minute konfiguracija naslanja na klasičnu glazbu. Dolaskom bubnjarskog takta, počinje iskrzan i neurotičan tok pun psihodelije, eksperimenata, ali i strogo postavljenih melodičnih baza za svaki instrument ponaosob kao da su isčitavani s nontnog crtovlja. Tek pred samim krajem pojavljuje se 'standardan' rock tempo (post-rock, hm?) u kome se osjećaju elementi ranih psihodeličnih The Cure gdje Driver nabacuje po jednu riječ u svakom taktu. Ovaj uvodnik je skroz neobičan u njihovom dosadašnjem radu i pokazuje potpuni odmak od svega što su radili prije. Ne zbog čudnovato kompleksnog aranžmana, već zbog same dinamike i tretmana u kojima se obostrano izmjenjuje smisao melodije i ritma. Čas je melodija ritam, a čas se ritam pretvara u melodiju... Ovo se zaista može smatrati novim glazbenim oblikom u fahu rock scene, mada je tu već diskutabilno govoriti koliko ova materija ima poveznice s rockom. Baš i ne mnogo, više sa jazzom i natruhama klasične glazbe. "Whisper ineffable" je 11 minuta dugačak komad u kome je uvod ambijentalno mračni eksperiment koji je evidentno pripreman za neku od filmskih sekvenci. Tek u trećoj minuti se pojavljuje prepoznatljivi Kayo Dot obrazac, u ovom slučaju jazz-rock u rastrganom tempu s mnogo bubnjarskih prelaza i dramatično košmarne atmosfere koja je gotovo kakofonično razvučena do sedme minute nakon čega dolazi završni dio, ponovno mračni eksperimentalni ambijent kojeg ovaj puta potkrijepljuju disonantni taktovi harmonija gudačkih i duhačkih instrumenata. Sama završnica je opet nešto drugačije konfiguracije s blagim dozama melankolije i jazz letargičnosti kroz prizmu fino ugraviranog zvuka trube. "Abyss hinge 1: Sleeping birds sighing in Roscoloux" je instrumental i ujedno najkraća kompozicija, traje nepune 4 minute i jedino u njoj je prisutna distorzirana gitara koja frca jazz improvizacijama na relativno plesni tempo. Kao background izmjenjuju se synth trip-pejzaži i završni fragmenti duhača, te će po svojim karakteristikama prije asocirati na primjerice Mick Karna, posebice na album "Polytown" kojeg je 1994. radio sa Terry Bozziom i David Tornom, nego li na The Cure i Bauhaus koji se istini na volju, nikada nisu petljali u ovako zahtjevnu instrumentalističku građu. "Abyss hinge 2: The shrinking armature" nema nikakve veze sa prethodnom skladbom; ova je posve kompleksna sa disharmoničnim ispadima cijelog benda koji djeluje kao da se ritmički raspada i hvata između taktova, ali baš upravo u tom faktoru leži ključna osobina neobičnosti koja funkcionira na uvrnutoj osnovi da svatko svakome pruža kontru. Sredina pjesme je pjevana, Driver razvlači trome krikove i jecaje na lijenu glazbenu ambijentalnu potku, a onda se nižu jazz breakovi kreni-stani u kojima ponovno dolazi do izražaja onaj njihov neočekivani i nevjerojatni smisao za ritmičku tehniku. Taktovi su dugački periodi; prvih nekoliko traje po 3-4 sekunde, a svaki naredni biva nadograđen, svaki puta s nekom novom ekspresijom, improvizacijom ili kratkom melodijom, tako da posljednji u nizu iznosi čak desetak sekundi. I onda kada se pomisli da će na taj šablon izgraditi ostatak kompozicije, slijedi još jedno veliko iznenađenje - svi ovi breakovi, rascjepkane sintagme, taktovi i ina struktura satkani su u nevjerojatan konglomerat pun nekakvih uvrnutih paradoksa kao da nitko nikoga ne sluša šta tko svira. Ali, to je samo privid... U principu, svi ovi glazbenici imaju kontraritmove u malom prstu, a o istančanom sluhu ne treba niti govoriti; objasniti riječima šta su kreirali u posljednjih 7-8 minuta ovog praktički instrumentala nije jednostavno. Zvukovi bježe na sve strane, kompozicija djeluje kao da se raspada po svim šavovima, ali fascinira kako sve to funkcionira na visokoj kreativnoj osnovi. Uostalom sam naziv skladbe dovoljno prikazuje svu njihovu ekscentričnost koju su ovdje prikazali, a naposljetku, u finišu skladbe okrenuli su u eksperimentalnu jazz psihodeliju... Ok, tu se mogu pronaći neke sličnosti sa Herbie Hancockom. Posljednja "Cartogram out of phase"je jedina 'klasična' Kayo Dot pjesma u laganom tempu. Pjevana je, te je vjerojatno ono što su fanovi i očekivali od njih, ali se ruku na srce, doima ziheraškom dosadom spram ostatka materijala.

Mada mu recenzenti nisu bili skloni, ovdje je riječ o gotovo apstraktnom djelu koje prije svega povezuje jazz i klasičnu glazbu, te premda ima veliki manjak klasičnog koncepta koji se očekivao, ovo nije nimalo bezazlen album. Pretežak je za slušanje, no taj programirani koncept ipak postoji i imaginarno lebdi kao zloduh koji u očaj baca pustinjaka, tj. kojota koji luta po nepoznatim prostranstvima. Oni koji su od Drivera i ekipe očekivali elemente metala i rocka iznenaditi će se sa potpunim gubitkom tih medikamenata. Ovo je jedno sasvim novo lice benda koji je duboko zagazio u eksperimentalni jazz. Iznenađenje.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/02/2011