Još laganije i tromije ostvarenje spram prethodnog albuma "Fallen".

Nakon što je koncem 2011. napravio retrospektivnu kompilaciju "From The Depths Of Darkness" (Byelobog) sa 6 kompozicija s debija "Burzum" (1992) i 2 s trećeg albuma "Ded som engang var" (1993) u novim verzijama (plus 3 vrlo kratke nove), Varg Vikernes se od klasičnog black metala okrenuo u novom smjeru.

S mnogo više atmosferičnijih skladbi ispletenih sitnim vezom natruha folka, svoj 10. album je nazvao starim norveškim nazivom za metamorfoze. Tekstovi su, naravno, ispjevani na norveškom jeziku, a predlošci su uzeti iz stare norveške poeme "Voluspa". Paralelno s albumom objavio je i knjigu "Sorcery and religion in ancient Scandinavia" u kojoj se nalaze engleski prijevodi ovih stihova, a riječ je o norveškoj mitologiji, te metaforama o europskoj povijesti i društvenim komentarima.

Čitav album je nošen konceptom 'novog ledenog doba' kroz kritičke osvrte na aktualna politička zbivanja u kojima je najveći naglasak stavljen na prevare, intrige i laži, dok je glazbeno orijentiran na laganije tempove i promišljene sirove riffove koji nekim čudom imaju crtu kraut/post-rocka na neizostavan black pristup. Uostalom, otkako se vratio iz zatvora, njegovi radovi više nemaju onu arhaičnost radova iz ranih 90-ih, pa tako gotovo sve skladbe po svojim performansima niti izdaleka ne mirišu na black metal. Nemaju energije, a ako ćemo pravo, nije im niti potrebna. S jednostavnom tehnikom u kojoj je riff osnovno sredstvo izražavanja, Varg osim u malčice 'žešćim' uvodnim brojevima "Joln" i "Alfadanz", ostatku kompozicija dodaje ponešto minimalističkih tonova piana i poneku intrigantniju tremolo melodiju (u "Hit helga tre" i "Heidr") s obaveznom pratnjom prostornih basova i klasičnog bubnjarskog seta. Vokalno se također smirio; mnogo spoken-word dionica, čistih glasova, melodičnih arija i tek malo krikova i paklenog vrištanja koje podsjeti na onu mladu razularenu zvijer od prije 20 godina, tako da u kompletu "Umskiptar" funkcionira poput literarnog performansa koji iz pjesme u pjesmu biva sve sporiji i sporiji. Fokus tromosti doseže u najduljim komadima "Valgaldr", mantrički obrednoj "Gallgvidr" i iznenađujuće čistoj, gotovo baladičnoj "Gullaldr" koja nije odsvirana riffovima, već staccato tonovima gitare.

U principu, ovi tromi i sporiji brojevi mu danas daleko bolje stoje s obzirom na prevaljene godine, te paralelno s njegovim kontinuiranim radom od po jednog albuma godišnje, sasvim je vjerojatno da će kroz par sezona potpuno utonoti u ambijentalne sfere, a možda i eksperimente nalik na post-industrial kao što je posljednja pjesma "Nidhoggr" izvedena uz laganu škripu distorzije gitarske papučice, šapate i hipnotički trom odjek bas pedale.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/06/2012