Vratio se Varg Vikernes iz zatvora i nakon 16 godina snimio svoj osmi studijski, odnosno prvi album sa slobode. "Belus" je svakako novi početak, no valja pričekati da li je vuk zaista promjenio ćud...

Zasigurno najmračnija priča black-metala koju su gotovo svi glazbeni mediji dva desetljeća pokušavali zaobići u velikom luku nastavlja se na novom, povratničkom albumu vjerojatno najkultnijeg metalnog oneman banda na svijetu. Vjerojatno nema konzumenta iz oblasti undergrounda, alternative i metala koji ne zna barem djeličak crne povijesti njegovog jedinog člana, Varg Vikernesa ili Count Grishnacka (rođen 1973. u Bergenu, Norveška), pa da samo podsjetimo... U vrlo kratkom vremenu od siječnja 1992. do ožujka 1993. snimio je pet albuma odsviravši gotovo sam sve instrumente i svojim stilom, mračnjaštvom i sotonističko - poganskom lirikom ispjevanom uglavnom na norveškom jeziku trajno zacementirao temeljne odrednice black-metala kao sirovog gitarističkog tremolo žanra proizašlog iz hardcore-metala kojem je kasnije udahnuo ambijentalni minimalistički dark-wave oblik. O njemu je snimljeno nekih 15-ak dokumentaraca, pa za one koji žele o njemu saznati nešto više, preporučam da neke od njih iskopaju na internetu. 10.VIII 1993. kada je navršio tek 20 godina, nožem je iskasapio svojeg prijatelja i kolegu Oystein Aarsetha - Euronymousa, gitaristu iz bratskog banda Mayhem u kolibi gdje su održavali probe i osuđen je na 21 godinu zatvora. O cijelom ovom događaju ispredalo se mnoštvo priča. Između ostalog, neke govore da mu je potom raznio glavu sačmaricom, sve poslikao, fotose objavljivao na naslovnicama nekih metal magazina, a potom mozak pojeo, te da je deklarirani kanibal... do onih koje govore suprotno - da je Euronymous počinio samoubojstvo i ostavio poruku 'oprostite na neredu', a kada je Vikernes naišao, namjerno je leš izrezbario nožem jer su se njih dvojica ozbiljno posvađali kada mu je prethodno Euronymous prijetio da će ga ubiti, cijeli masakr snimiti kamerom i bla, bla, bla... No, na suđenju Vikernes se branio da je ubojstvo počinio u samoobrani mada je od nekih 40 uboda više od polovice bilo po leđima. Da bi ironija bila veća, njegovo originalno ime je Kristian, a u knjizi "Vargsmal" (prevedena i na hrvatski jezik) koju je pisao u zatvoru, između ostalog navodi da se prestao školovati kada je imao samo 10 godina i da se cijeli život družio sa najokorijelijim šljamom. Uz ubojstvo, osuđen je i za podmetanje požara u četiri crkve (premda ih je navodno više digao u zrak što pred zakonom nikad nije službeno dokazano), a prilikom pretresa njegove kuće pronađeno je 150 kg eksploziva i 3000 komada različitog streljiva što je on prilično adolescentno objasnio da se pripremao za obranu Norveške od napada tada već nepostojećeg SSSR-a i refleksije na hladni rat kojem je predviđao nastavak. Već tada je bilo poznato da se priključio tajnoj nacističkoj organizaciji, te je politički bio angažiran u Norveškom poganskom frontu, anti-slavenskoj nacionalističkoj stranci koja radi pod parolom boljitka skandinavske demokracije, no kada je izašao iz zatvora Tromso (24. svibanj 2009) rekao je da mu uopće nije žao zbog počinjenog zločina, opovrgavao je bilo kakav angažman ili pripadnost neo-nacističkim i rasističkim strankama. Izjavio je da nikada nije bio niti član, a niti osnivač nikakve slične stranke ili sekte, a jedini član neke organizacije bio je u Riksmalsforbundet, takozvane 'konzervativne' stranke koja ima načelo održavanja tradicionalnog norveškog standarda.

U vrijeme koje je proveo u zatvoru 1994-2009 (uz brojne žalbe, te nekoliko revizija i ponovih suđenja, kazna mu je smanjena za nekih 6 godina), snimio je dva instrumentalna albuma "Dauđi Baldrs" (objavljen 1997) i "Hliđskjalf" (1999) gdje se počeo ograđivati od ranijih radova, a zvuk je orijentirao u dark-wave/ sympho-ambient ugođaju uvođenjem synth harmonija bez ikakvih drugih instrumenata. Međutim, uspio je pobjeći iz zatvora ujesen 2003. i ponovno se vratio kriminalu, ovaj puta nešto 'lakšem' u obliku pljačke. Vrlo brzo je uhićen u ukradenom automobilu Volvo prepunom oružja, pištolja, dugačkih noževa, gas-maski, zaštitne odjeće, te sa laptopom i krivotvorenim pasošem s očitim dokazima da je iz zatvora detaljno planirao i okupljao oružanu organizaciju. Njegov odvjetnik je 'podmazao' stvar pozvavši se na norveški parlament i 'rupe' u zakonu o legalizaciji oružja. Ok, Vikernes je pušten na uvjetnu slobodu i sada će biti zanimljivo vidjeti koliko dugo će izdržati bez nekakve nove akcije. On sam tvrdi da je za njega to samo prošlost, ali... vidjeti ćemo da li je vuk promjenio ćud. Njegov izgled gotovo nevinašca naveliko zavarava. Nekako se u cijeloj priči oko njega doima da je glazba najmanje bitna stvar koja mu samo služi kao paravan iliti bolje rečeno predložak za njegove mnogobrojne aktivnosti čime jasno ističe svoje stavove prema suvremenoj civilizaciji isprepletanjem različitih tematskih područja od kapitalizma, politike, zakona, globalizacije društva, netrpeljivosti prema Židovima i Slavenima sve do poganskih vjerovanja, sotonizma i tradicionalnog nacionalizma. Kroz njegove tekstove se može uočiti da je narcisoidan egocentrik koji je uvjeren da su njegovi stavovi jedini mjerodavan obrazac kulture, morala i svjetonazora za sve ljude, te tvrdi da ne mrzi nikoga već da je mržnja općenito iracionalna stvar. Njegovi radovi su označeni kao najrizičniji korak prema nacionalizmu i sotonizmu, podjednako su ušli u sve liste najboljih i s druge strane, najgorih ili najomraženijih albuma svih vremena, a njegovo štovateljstvo, posebice kod stilskih sljedbenika u 21. stoljeću posvetilo mu je 10 tribute albuma koji već samim svojim naslovima dovoljno govore - "Čovjek, bend, simbol", "Izgubljena sloboda", "Život ima novo značenje" ili "Rođen da bude bjelac".

Ostavimo li nakratko po strani sve ove priče oko njega, njegov povratnički album "Belus" kompletno je otpjevan na norveškom jeziku kojeg ne razumijem niti slova, ali prijevodi naslova kompozicija, kao i sam naziv albuma dovoljno govore da se ponovno posvetio okultizmu, spiritualizmu i preispitivanjima poganskih znamenja. 'Belus' je navodno neka Vikernesova inačica riječi koja u različitim indoeuropskim poganskim, a i mitološkim tradicijama predstavlja 'bijelog boga' koji korespodira sa životom, smrću i uskrsnućem. U nekim drugim tradicijama znan je pod imenima Baldur (norveška mitologija), Apollo (Grčka), Belenus (keltska legenda), Belobog ili Žarilo (u slavenskim predajama). Kroz tekstove spominje još nekolicinu bogova i mitskih bića (Lukan, Kaimadalthas, Kelio) koji su neke njegove fikcije poput serafina, anđela, vragova, kentaura i sličnih bića iz kršćanske religije i još nekih mitologija. Sam koncept albuma vezan je uz smrt boga Belusa koji je završio u takozvanoj 'rijeci zaborava' iz koje ga je izbavio Kaimadalthas, te nakon velike bitke između dobra i zla zajašio je na kentaura Kelija i u pobjedničkoj zori okupanoj krvlju neprijatelja vratio se ponovno da zavlada svijetom. U principu, cijela ova fabula je samo višesmjerna metafora u različitim pravcima koja se vjerojatno može tumačiti iz tko zna koliko aspekata. Na konto njegove narcisoidnosti i egocentrizma, ne bi bilo nikakvo čudo da je ovo ustvari njegov umjetnički prikaz boravka u zatvoru iz kojeg je izašao uz pomoć odvjetnika koji se sukobljavao sa zakonom tražeći rupe i propuste u njemu, te se ponovno vratio da vjerojatno daleko smišljenije nastavi svoje djelovanje. Možda. A možda je u pitanju nešto sasvim deseto. Glazbeni dio albuma sasvim jasno nastavlja klasičnu Burzum tradiciju tremolo gitara, zaglušujuće mutne lo-fi psihodelične produkcije i minimalističkih pjesama s tek dvije skladbe koje se malčice dotiču jasnijeg ambijenta. Pomanjkanje ambijentalnosti nadomješteno je tromijim tempovima pjesama "Belus' doed" i pretposljednje "Morgenroede" koje donose određenu atmosferičnost, a njegovi uobičajeno repetativni riffovi (u prosjeku 3-4 po pjesmi) povezani sa drugom gitarom koja neprekidno šiba melodije stvaraju određeni trans koji je ponekad predugačak, pa i dosadan. Ne može se osporiti da "Glemselnes elv" nema stanoviti post-metal (pa i psycho/ gothic indie-rock) 'šmek', ali minimalistička struktura ipak predugačkog sadržaja od gotovo 12 minuta ubija smisao sadržaja gdje se treba čekati po minutu-dvije da se nešto bitnije promijeni u melodiji. Žešći brojevi "Kaimadalthas' nedstigning" i kratka black-metal/hc galopirajuća "Sverddans" bez obzira na nečistu i prljavu, gotovo demo produkciju imaju energičniji naboj i nešto slojevitije aranžmane kojim se razbija inače monolitna struktura pjesama, a u "Keliohesten" je primjetan i eksperimentalan pristup prema transu koji je Vikernesu poslužio da ga iskoristi za šaptave 'clean' spoken-word vokale. Posljednja "Belus' tilbakekomst (konklusjon)" je monolitan atmosferični instrumental popraćen samo 1/2 ritmom bas pedale u kojem se osim minimalističkog transa i gustog tremola s ritmičkim udarima tromih akorda praktički ništa bitnije ne događa. Relevantna paralela se nameće sa bandom Wolves In The Throne Room iz Washingtona.

Što se samog vokala tiče, iznenađujuće je čist i razgovjetan (mnogi ga smatraju jednim od najoriginalnijih black-metal pjevača, hm...) bez ikakvih grčevitih krikova i žarkih izgaranja poput mnoštva izvođača iz oblasti žanra čije je pjevače vrlo teško shvatiti što uopće pjevaju. Time je dobio jednu kompaktnu protutežu prljavom zvuku u kojem su bubnjevi potisnuti skoro u samu marginu kao tupi odjek ritma, a ujedno je i spasio neke kompozicije koje nakon nekoliko minuta postaju jednostavno dosadne. S obzirom na očajno loš zvuk koji je ionako jedan od njegovih glavnih produkcijskih minusa, "Belus" nije pretjerano loš album, ali za 'slavni' povratak očekivalo se daleko više. Ako neće u skoro vrijeme Vikernes napraviti nikakvu spačku, vjerojatnost da se dobije klasični Burzum album nalik na one 'proslavljene' dugosvirajuće radove "Ded som engang var" (1993), "Hvis lyset tar oss" (1994) i "Filosofem" (1996) postoji. Pokazao je da ima želje mijenjati sheme, te zvuk i svirku obnoviti s nekim sitnim inovacijama (šteta, ovdje je u potpunosti izostao synth), pa stoga pričekajmo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/12/2010