Varg Vikersen se pokušava snalaziti u vodama synth ambijentalija, elektronike i atmosferične glazbe, ali mu za sada to još uvijek ne ide najbolje. Ionako je rekao da više neće raditi sirove black metal albume, da će ostaviti gitare i distorzije, te da će se posvetiti sasvim jednostavnijim i mirnijim glzbenim sferama.

Okey. Prethodni, a ujedno i prvi ovakve vrste nakon povratka s robije "Sol austan, mani vestan" (2013) bio je muzičko i tehničko razočarenje, a ovdje je tek za mrvicu bolji. Klavijaturist koji bi osmislio neke primamljive i svirački zanimljive dionice nije, također nije bio niti osobiti gitarist, ali je kao zvijerka golemi perfekcionist naukovanja o mitološko-sociološkim kretanjima u Europi. Ovdje je uz synth koristio akustičnu gitaru i još neke žičane instrumente asocirajući na srednjevjekovnu europsku i nordijsku arhaičnu folk glazbu, u principu, bakće se poput početnika s neo-folkom i dark-ambient/dark-wave strugotinama pokušavajući na svoj način proturiti toplu vodu.

Linije synthova su uistinu banalne kakve niti drone početnici ne vole koristiti; relativno su isprepletene brzim izmijenama akorda, uostalom, sve ono što je prolongirao kroz čuvene black-metal albume i svu onu jednostavnu sirovu sviračku tehniku ovdje oblikuje na gotovo isti način s time da u igru ubacuje i poneka letargično-emotivna staccata žičanih instrumenata tek tu i tamo popraćenih minornim setom udaraljki. S obzirom na jako plitki glazbeni prethodni rad, ovdje se ipak naziru i obrisi dinamike u pojedinim kompozicijama koje gledajući sveukupno imaju prozračan mračni ugođaj, no čitav album djeluje tek samo kao predugački uvodnik za neka rana ostvarenja Jean Michel Jarrea i ambijentalne radove Tangerine Dream. U oba slučaja ne bi mogao proći niti kao klavijaturist 'sa strane' zadužen za održavanje harmonija, ali šta ćemo, on je takav, glazbeno plitak i tu još uvijek nema pomoći. Dvije posljednje kompozicije "Emptiness" i "To hel and back again" su nanovo snimljene verzije "Tomhet" (album "Hvis lyset tar oss", 1994) i "Til hel og tibake igjen" (album "Fallen", 2011) koje je produljio na 13 i 11 minuta pokušavajući se prikazati kompleksnim kompozitorom.

Kod nekih kompozicija barata s narativno čistim vokalom (sve je uradio sam uključujući i produkciju), ali kako se njegova aura nikad u principu nije odvijala stopostotno stacionirano na zvučnom dijalektu, tako i ovaj puta on upravo s ovakvom prozirnom ambijentalnom glazbom radi nešto sasvim deseto. Uljuljkuje slušatelja i fanove kojih ima sve više zbog nesvakidašnje prošlosti u jedan vlastiti svijet novog poretka koji je u njegovoj glavi i po njegovom shvaćanju onakav kakav jeste. Nedvojbeno nacistički, ali se više ne trudi dati do znanja što ga to onemogućava u realiziranju stvarnih ideja, već nadri-umjetnički - filozofski predočava svoju viziju kako je Europa i Skandinavija izgledala, za njega, lijepo ili idealno, ili nekako sasvim drugačije prije pojave doseljenika, rabotnika iz istočnog bloka, muslimana i ostalih destinacija planeta zemlje koje ne može svariti. Ovo je u principu samo ono nešto što bi se u neka prošla vremena zvalo 'plaketom' s dnevnim redom na kome se razglaba sofisticirano o nepodobnim članovima i skupinama društvene zajednice unutar programiranog režimskog sistema.

Naslovi: 1.God from the machine, 2.The portal, 3.Heil Odinn, 4.Lady in the lake, 5.The coming of Ettins, 6.The reckoning of man, 7.Heil Freya, 8.The ways of yore, 9.Ek fellr (I am falling), 10.Hall of the fallen, 11.Autumn leaves, 12.Emptiness, 13.To hel and back again

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 29/06/2014