Relativno novija engleska rock zvijezda, pravim imenom Dominic Richard Harrison koju su svi zapazili na oproštajnom koncertu Black Sabbath 5.07.2025. u Birminghamu kada je sa svojim bendom izveo obradu "Changes", a potom Ozzyju poklonio ogrlicu s križem od srebra i zlata za sličan dar kojeg je dobio prilikom snimanja spota "The funeral" (2022). Od početnog, nemuštog pop-punk debija "21st Century Liability" (2018) koji je unatoč ne baš pozitivnih kritika dosegao tiraž od 100.000 prodanih primjeraka samo u UK, vrlo brzo se vinuo na čelo nove engleske alter-rock scene, te su mu sva naredna tri albuma dosegla UK no. 1. Ali, kako uspjeh nije mjerilo kreativnosti, a dobar dio popularnosti može zahvaliti i svom vizualnom identitetu našminkanog gothic-darkera nalik na Ville Valoa iz nekadašnjih finskih vedeta HIM, neosporno jeste da na svakom albumu iskače iz paštete s nekim novim preobražajem poput velikog mu idola David Bowiea.

Za ovaj album se pripremao stvarajući vlastitu zbirku omiljenih idola i utjecaja koje su izvršili na njega križajući žanrove od klasičnog rocka, gothica, preko brit-popa, sve do popa. I zato je vrlo interesantan prvi singl "Hello heaven, hello" od čak 9 minuta gdje je spojio 3 različite pjesme. Ma tko danas više uopće radi takve stvari kad ionako publika na radio programima pati od deficita pažnje, a k tome, ovdje gitare pretendiraju američki, odavno mrtav mainstream hard-rock koji još samo živi kod Pere Galića i Opće Opasnosti. Suludo hrabro.



Ovdje se u niz pjesama mogu čuti utjecaji Blur, Oasis, The Verve, U2, vrckavost Queena, zatim neke pretjerane šprance Bowiea kad je pokušavao tokom 70-ih uskočiti u rock aristokraciju, a isto tako se Yungblud usuđuje drsko doviknuti rock titanima i preživjelim dinosaurima da odavno nisu napravili nešto novo i istinski uzbudljivo održavši lekciju bombardiranjem različitih avanturističkih primjera kao što je pjesma "Change" u kojoj se točno osjeti koliko nedostaje Bowie, ali možda se pokojni blackstar Ziggy smješi da još uvijek postoje autori nalik na njega. Također ima i The Cure elemenata u "Monday murder", posjetitelju iz prošlosti koji govori jezikom sadašnjice. A spomenuti U2 se nalaze u baladičnoj "Ghosts" koja se mogla naći na "October" albumu križanim s "The Joshua Tree".



Dva glavna singla su očekivano, ljubavne tematike: "Lovesick lullaby" u prilično žestokom punk-rock/ brit-popu je pun samoživog ludila o izgradnji svijeta na emotivnim načelima, a "Zombie" kroz pismo doktorici istražuje vlastitu muževnost lamentirajući dramatiku poput nekadašnjih, ranih Radiohead iz sredine 90-ih. Neposredno prije završetka albuma slijede dvije sentimentalne "Idols pt. II" i "Supermoon" koje su očito Oasis zaboravili objaviti, ali kako god, sve ovo i nije baš neka osobita poanta.



U stvari, koliko mi se čini, ovdje je najvažnija osoba ispred mikrofona predstavljajući se kao potrebna rock zvijezda nove generacije, krhki mladić, vrlo osjetljiv i svjestan svih duševnih boli adolescenata postavši glas današnje omladine, a Yungblud to radi s vidljivim uvjerenjem bez ikakvih prenemaganja i licemjerja.

Naslovi: 1.Hello heaven, hello, 2.Idols pt. I, 3.Lovesick lullaby, 4.Zombie, 5.The greatest parade, 6.Change, 7.Monday murder, 8.Ghosts, 9.Fire, 10.War, 11.Idols pt. II, 12.Supermoon

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 12/07/2025