Kontraverzni čudak zadržava formu demo materijala što nije nikakva posebna činjenica kao to da je odjednom postao zanimljiv velikim brendovima poput McDonaldsa i još nekih što imaju reklamne bannere na njegovom officijelnom webu, a objavljuje za vlastitu etiketu Byelobog Productions koja imenom podsjeća na ruski, međutim nalazi se u Parizu otkako se vratio s dugogodišnjeg, ali i prekratkog odsluženja zatvora zbog jako dobro znanih razloga koji su mu i donijeli veliko strahopoštovanje. Zna se, njegova strategija je oduvijek bila teroristička, nacistička, rasistička i sotonistička, napravilo se o njemu i nekoliko filmova, osobito je upečatljiv biografski horror "Lords of Chaos" (2018) o istinskoj norveškoj black metal sceni kada je 10. kolovoza 1993. nožem iskasapio prijatelja Euronymousa, pravim imenom Øystein Aarsetha iz bratskog benda Mayhem i poslan u ćuzu gdje je proveo niti nepunih 15 godina zbog blagih norveških zakona s mnogo popustljivosti. Ostavimo to. Švrljao je on u zadnjih desetak godina pripremajući nove pizdarije, bivao je uhvaćen s punim automobilom oružja, pa pomilovan sraćkajući da se priprema za smak svijeta, napad Rusije na Norvešku i zapad Europe u čemu nimalo nije pogriješio, ali kako je bio u Parizu, avaj, primat mu oduzeo dobro znani Anders Behring Brevik koji je 22. srpnja 2011. posmicao 100-tinjak ljudi u Oslu na ljetnom kampu mladeži Laburističke stranke na otoku Utoyi. Šuškalo se da mu je Varg pribavio oružje, no to nije dokazano, ali Brevik po norveškom zakonu već sada može tražiti uvjetno puštanje na slobodu kao da ništa nije skrivio.

Pritajio se star lisac, samo je u međuvremenu od tada realizirao dungeon-synth albume, vrlo dosadne ambijentalne dark-wave mantre koje doduše imaju ponešto zanimljivog, no ovaj album je ponovni prelazak na black metal, ali nikako onaj kaotični nego smireni u kome on s tehničke strane ritualno prikazuje svoju ulogu u žanru veličajući se duboko do statusa legende, što svakako i jeste. Izvorna namjera je također vrlo duboka kontemplacija prigušenih, reflektivnih odnosa tremola i riffova u melankoličnom aspektu neminovnog starenja gdje rijetko u ovih nepunih 45 minuta mijenja registar, onomad ko' Lou Reed. Pjesme su dostatne duljine od 3 do 13 minuta, ima ih tek samo 5 komada, a u njima prolazi kroz mnoštvo emocija, mračnih aspekata pošandrcalog čovječanstva, instrospekcija, gleda u teško dokučive korijene suvremenog društva i neizvjesnu budućnost poput onoga što i jest: mizantropa i rasiste skresanih krila.

Full LP:



Glazba je vrlo jednostavna, svodi se na dugotrajna gitarska mol staccata u uvodnoj ambijentalki "The magic of the grave" tromog tempa gdje samo što šaputavo ne zajeca 'nisu mi dozvolili da svijet napravim boljim', u drugoj, najjačoj "The hidden name" uz obilati blastbeat galop daje najmoćniju energiju koristeći 2-3 nadosnimljene gitare, tapping bas i obilata tremola neprestano šaputajući, ah, odavno je prestao vriskati i urlikati ako se razmatra onaj kaos iz prve faze karijere ranih 90-ih. Ušao je u krautrock s naglašenom bukom, a uostalom taj šlih su mu imali svi povratnički albumi, bili oni gitarski ili elektronski, no stvarčina drži vodu black metala. Najkraća "The nature of the Gods" je gotovo spoken word, književna večer na klavirska staccata o njegovom sofisticiranom aspektu Božjih načela, ali znajte, Đavao je najlukavije stvorenje i lako zavede na krivi put, kao što reče Henry Rollins u onom svome najvećem MTV hitu "Liar" 'vjerovati ćeš mi zato jer sam lažov'. "The call of the Kraken" fino počinje poput nekog prastarog demo materijala The Police tamo iz epohe kada je na gitari još bio Henry Padovan, no zadržava se u tromom, gotovo pa doom maniru punih 10 minuta ambijentalnog minimalizma post-punka samo s odjekom činele svake 3 sekunde, vrlo blueserski u dark-gothic/ post-rock/ post-metal fragmentaciji pretvarajući se u davež iz nepovredivosti extended varijacije Joy Division kućnog ognjišta, a završna "Beyond the gate" od 13 minuta s disonantnim pasažima i tremolima jest nešto kompleksnija, ali dođavola toliko spora da nakon svake sekvence gotovo pozove na obostrano spavanje, no nikako s letargijom ili apatijom. Zove na prelazak u drugi svijet, ima ovdje i mnogo The Cure asocijacija koje su itekako bitne u razvoju black metala po temperamentu, uspavljujućih dijafragmi i disonantnih solaža, kao i nježnih staccata koje mogu odvući na krivu stranu da se recimo automobilom zabijete u ogradu kada vozite auto-putem, a onda pred sam konac u 10. minuti podiže u tromi black kad ste već mrtvi i odlazite u pakao nimalo vam se rugajući ili podsmjehujući. Zna on što i zašto to radi ovako. Ne, nije đavolji poslanik na Zemlji, ali voli raditi horror i najmakabričnije pjesme jer ima u tome iskustva daleko boljeg od svih horror režisera u rangu političkih diktatura. On ne pokušava niti malo sakriti svoje sviračke i kompozitorske nedostatke, ovo nije album baš za svakog poklonika black metala, može se smatrati i kao bizarna logika propadanja klasičnih obrazaca života i smrti bez fokusiranog učinka s pomalo, uvijek nespretnim Vargovim napola formiranim idejama o rasističkim, religioznim i političkim kompostima. Ne želim ga blatiti koliko je značajan, a u zadnjih 15-ak godina i popularan, ovaj album je tek šturo zrnce njegovog nekadašnjeg talenta s nefokusiranom fabulom o današnjem svijetu kojeg bi on rado preoblikovao. Samo bez terrora, ne smije ništa konkretno reći i napraviti. I zato mu je starost dosadno gubljenje vremena. Tko zna, uživati će, a tko ne, ovo će mu biti odvratan album, naravno ako ga razumije. Indiferentan uopće neće reagirati na ovo.

Naslovi: 1.The magic of grave, 2.The hidden name, 3.The nature of Gods, 4.The call of the kraken, 5.Beyond the gate

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 18/05/2024