Metal definitivno više nije pretrpana disonantna glazba. Sve što su do sada ovi Šveđani u karijeri napravili, vodilo je u ovome smjeru - inovacijama.

Teško je bilo šta za očekivati nakon dva posljednja, tehnički savršena albuma "Catch Thirtythree" (2005) i "obZen" (2008). Konciznim igrama, dosjetkama, eksperimentima i novotarijama nikad kraja, a kada se u tančine gleda i analizira ovo novo čudo koje prilično odudara od dosadašnjih albuma, "Koloss" ima sve predispozicije da postane najbolje prihvaćen rad, te da bend dobije gomile novih obožavatelja mada je uopće teško zamisliti da je ovo komercijalna glazba.

Možda će dio starih fanova s negodovanjem prihvatiti ovaj prilično čist zvuk odvojen na kompaktne sekvence svakog od 5 elemenata (2 gitare, te po jedan bas, bubnjevi i vokal), nekima će vjerojatno zasmetati što nema elektronskih eksperimenata, što distorzije nisu 'starinski' thrash i što nema urnebesno brzih tempova (jedine takve pjesme su "The demon's name is surveillance", "The hurt that finds you first" i donekle "Swarm"), ali vox populi je već svoje rekao. Ovo je naime, kako god da se gleda, najuspješniji Meshuggah album koji je dosegao fantastičan plasman na no.17 u USA i po prvi puta se dokopao UK top-100 zasjevši na no.93.

Rad gitara Fredrik Thorendala i Martena Hagstroma je posve drugačiji no dosad, to su 'prikočeni' riffovi bez razlivenih disonanci (ako se uopće igdje može pronaći 'starinski' zvuk gitare, onda je to u pjesmi "Demiurge" koja više nalikuje industrialu), solaže su minijaturne, ali vrlo efektne i luđački bolesne (neke čak zamirišu na synthove), a u spoju sa specifičnim, često funk-noiserskim basovima Dick Lovgrena i tromijim, ali vrlo plesnim tempovima, album je kompletno ponudio novi zvuk koji nekim čudnim metodologijama čak povremeno izlazi iz okvira metala u možebitno post-metal, pa čak i metal-pop/noise zvuk. Naravno, onaj ekstremniji i thrasherski dio također postoji na albumu, ali to više nisu neke jurnjave, već sitne furiozne tehnički komplementarne fuzije tih prikočenih riffova i skladnih ritmičkih 'plastika'. Bitna stavka ritmova Tomas Haakea je da su činele gotovo izbačene iz finalnog miksa, te su mekano prisutne i ne zaglušuju zvuk. Čak se stvara dojam kao da ih i nema, a sukladno s time, album čak nema niti visokih, parajućih tonova.



U kompletu gledajući, ovo jeste thrash samo posve novi koji je nastavak "obZen" albuma kao da su pjesme paralelno rađene i ostavljene u ladicu da sazriju sve dok se produkcijski ne dotjeraju u tančine. S druge strane, lirski dio je nadahnut bogovima, poremećenim božanstvima i demonima, no u principu se i ovaj puta radi o metaforama, alegorijama i prenesenim značenjima koja se mogu sagledati isključivo iz rakursa frontmena Jens Kidmana i bubnjara Haakea koji je zadnjih desetak godina inspiriran filozofijama različitih kultura (prošli puta to je bio budizam), knjigama, filmovima i egzistencijalizmom.

Ako se nakon uvodne i vrlo trome "I am colossus" odlučite da ga ne izbacite sa svoje play-liste ili playera, očekuje vas 55 minuta fantastičnog suvremenog performansa u kome za uho najviše pogoduje ritmička plesna podloga, psihodelične solaže, kratki riffovi i pjesme poput neobičnog tehničkog funka "Do not look down" i "Marrow", te singla "Break those bones whose sinews gave it motion" koji još i najbolje prikazuje ovu čudesnu kombinaciju funka i metala u nešto što se može ponuditi i kao pandam post-metalu. Posljednja skladba, tj. instrumental "The last vigil" je čudesni ambijentalni minimalistički psycho komad koji nimalo nema veze sa ikakvim poimanjem metala i komotno bi ga mogao potpisati Brian Eno na nekoj vlastitoj zbirci one čuvene kolekcije ambijentalnih radova iz 70-ih godina.

Nakon ovog albuma metal više jednostavno nije onakav kakav je bio do sada mada su to Meshuggah često naglašavali, ali ovdje je to vidljivo i sa Marsa.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/04/2012