Ovi inovatori metala startali su u gradu Umea (oko 100.000 stanovnika) na sjeveru Švedske u Baltičkom zaljevu (300 km od sjeverne polarnice) kada je gitarist Fredrik Thorendal 1985. osnovao band Metallien koji je iza sebe ostavio tek nekoliko demo audio kaseta. Radeći s nekolicinom 'letećih' glazbenika, stvari su se počele ozbiljnije odvijati 1987. kada je kao vokal i gitarist u postavu došao Jens Kidman, te se nova ekipa prozvala Meshuggah po riječi iz židovskog jidiš jezika koja znači 'ludo, sumanuto'. U tim počecima band je imao frakciju Calipash koju je pokrenuo Kidman sa basistom Peter Nordinom i bubnjarem Niclas Lundgrenom koji su nakon nove promijene glazbenika ušli u postavu Meshuggah. Prvi zvanični nosač zvuka pod imenom Meshuggah objavili su 1989. kao 12'' EP "Meshuggah" sa 3 pjesme i štampano je samo tisuću vinila koji su rasprodani u lokalnoj trgovini gramafonskih ploča. Danas je on pravi raritet i kruže priče da originalno izdanje ako se slučajno pronađe u prodaji doseže vrtoglavo visoku cijenu. 1990. u band dolazi Tomas Haake koji zamijenjuje dotadašnjeg bubnjara Lundgrena, potpisuje se ugovor s njemačkim izdavačem Nuclear Blast i 1991. objavljuje se prvi album "Contradictions Collapse" koji je vrlo pohvalno prihvaćen kod kritike osobito zbog toga što su na njemu korištene gitare sa 8 žica, no na tržištu je potpuno podbacio. Ubrzo nakon objavljivanja albuma Kidman se posvećuje samo vokalima, a kao ritam gitarist dolazi Morten Hagstrom, te u ovoj novoj postavi band 1994. izdaje svoj drugi EP "None". U to vrijeme vođa banda, gitarist Fredrik Thorendal radio je kao stolar na pilama, banzekima i cirkularima, te je doživio nesreću na poslu odrezavši vrh srednjeg prsta lijeve ruke koji mu je kasnije nadomješten umjetnim nastavkom, a sličnu nezgodu imao je i bubnjar Tomas Haake koji je opasno ozlijedio ruku na brusilici. Band je zamrznuo svoj rad skoro punih godinu dana, te se nakon oporavka od fizičkih ozlijeda vraća početkom 1995. s trećim EP-ijem "Selfcaged" i drugim albumom "Destroy Erase Improve" koji je predstavio band u žestokom izdanju s apstraktinim pristupom nakon kojeg je uslijedila mini turneja po Europi gdje su između ostalog nastupali kao predgrupa Machine Head, tada jednoj od najpopularnijih svjetskih metal grupa. Za vrijeme turneje basist Nordin je doživio opasno oštećenje sluha od preglasnog zvuka i privremeno napušta sastav koji turneju završava kao kvartet. Na basu ga je povremeno mijenjao Thorendal, a znao im je priskočiti i basist Adam Duce iz Machine Head. Nakon kraćeg Nordinovog oporavka, nova turneja po Skandinaviji i Njemačkoj sa tada vrlo popularnim švedskim rap-metalcima Clawfinger ponovno je došla u pitanje jer se Nordinova nagluhost ponovno pojavila i on je u tijeku turneje definitivno napustio band, a zamijenio ga je Gustaf Hielm koji je potom odradio i višemjesečnu turneju sa Hypocrisy. Hielm je ostao u postavi sve do 2001., a 2004. ga samo za potrebe koncerata mijenja Dick Lovgren, dok se za studijski rad na bas gitari specijalizira Thorendal. U tom periodu Meshuggah se kompletno seli u Stockholm, usavršava svoj zvuk s mnogo inovacija, jazzy-metal sintagma i eksperimenata, dodaje primjesu progressive-metala i koncizne svirke, a nakon vrlo agresivnog thrash-metal trećeg albuma "Chaosphere" (1998) odlazi na prvu američku turneju gdje nastupaju sa svojim idolima iz ranih dana - Slayer. 2001. i 2002. su nastupali sa Tool, veoma mračan i ritmički nešto sporiji psihodeličan četvrti album "Nothing" (2002) po prvi puta dolazi na američki Billboard (tiraž je iznosio oko 100.000 prodanih primjeraka djelomično zahvaljujući i vrlo uspjelom videu za singl "Rational gaze"), a stara izdanja se ponovno vraćaju u prodaju što bandu donosi tisuće i tisuće novih obožavatelja. Tada band konačno počinje ubirati financijske plodove svoje 15-togodišnje karijere i odlučuju se na hrabar eksperiment - po prvi puta umjesto klasičnih bubnjeva za rad na petom albumu "Catch Thirtythree" (2005) koriste programirane ritmove, obilje elektronskih produkcijskih finesa, ambijentalnih efekata, pa čak i robot-vokala, a čitav album je oblikovan u jednu kompoziciju koja traje 47 minuta. Inovacija se pokazala vrlo uspjelim potezom; album ponavlja uspjeh prethodnika ponovnim ulaskom na američki Billboard, te je bio nominiran za švedski Grammy, a ultimativnim hitom postaje singl "Shed".

Svoj šesti album "obZen" radili su pune dvije godine, a samo snimanje i rad u studiju je trajao oko 6 mjeseci. Zahvaljujući iskustvu na prethodnom albumu "Catch Thrtythree" gdje su se obilato poslužili elektronikom, nakon što su komponirali i detaljno uvježbali kompletan materijal za "obZen", pristupili su studioznom radu. Prvo su materijal snimili, a potom su ga detaljno peglali putem kompjuterskih programa eksperimentirajući sa gotovo svim snimljenim dionicama koje su mjesecima obrađivali, zatezali, ubrzavali i usporavali dodavajući raznovrsne boje i efekte, a neke dionice su čak rezali i samplirali adaptiravši ih u okvirima koje mogu odsvirati uživo. Jednom prilikom je Thorendal izjavio da u samim počecima kada su se razvijali nisu previše pažnje obraćali na stihove i tematiku, već da su se usmjerili ka što boljem i specifičnijem zvuku, no kada su dosegli potpuni svirački koncizan nivo daljni napredak su postigli upravo angažmanom u lirskom pogledu. Stoga su ovaj album istodobno realizirali na svojem do sada najboljem kreativnom nivou spojivši sviračku konciznost i djelomično lirski fokus. Naslov albuma je spoj dvije riječi 'ob' (na latinskom 'anti' i istovremeno je skračenica od engleske 'obscene' - sramotan, bestidan) i budističke 'Zen' (uzvišenost), a tematika je za razliku od prethodnog albuma "Catch Thrtythree" koja je bila metaforička interpretacija paradoksa, negacija i kontradiktornosti između života i smrti, ovdje je bazirana na ratovanjima i krvoproliću. Nema nikakvog ismijavanja budizma, već je riječ o složenici misli kojom se sugerira da ljudska rasa pokazuje svoj istinski mir i uzvišenost kroz brutalno i nasilničko ponašanje. Tekstove i omote albuma uglavnom radi bubnjar Haake koji inspiraciju nalazi u filmovima i proučavanju različitih knjiga, te se na posljednjih nekoliko albuma usmjerio prema istraživanju filozofskih tema s naglaskom na egzistencijalizam. Ovdje su tekstovi prilično morbidni i govore o globalizaciji ljudskog zla preko izopačenosti, političkih laži, korupcije, ali i sintagmi u kojima se podvlače dvije krajnosti između rata i boli, te savršenstva i Boga. Haake tvrdi da mu nije želja da se ljudi osjećaju loše kada slušaju njegove tekstove, već da njima želi skrenuti pažnju na pokvarenost današnjice bez obzira koliko ona bila loša, mada se na albumu nalazi cijeli niz čudnovatih tekstova koji govore o bandu i glazbenom stilu s neobičnim tekstualnim idejama. Kako god, u tom pogledu band je ostvario zanimljivu i zagonetnu lirsku crtu istovremeno, no ona nije najjasnije dorečena. S druge strane, glazba je otprilike spoj njihovih thrash korijena i velikog dijela karijere s brojnim izletima u metal eksperiment. Već sama uvodna "Combustion" donosi vrlo dobar presjek čitavog albuma; poprilično se razlikuje od njihovih prethodnih radova s ujednačenim ritmom i old school thrash metal elementima, no sakriva fantastičnu ritmičku potku u kojoj doboš ne označava svaku četvrtinu, već suprotan efekt takta kojeg je teško raspoznati jer je odsviran vrlo brzo gotovo u h/c maniru. Bas u nekim dionicama posve iskače iz kolosjeka svojim gore-dole, stani-kreni funk grooveom, a gitara praši strahovito zahtjevne matematičke dionice bez prevelike doze distorzije. Skladba je najbrža i jedna je od najreprezentativnijih na albumu, no sudeći po eksperimentalnoj sklonosti banda, teško da će ovakav stil pokušavati više ponoviti. Nešto laganija je "Electric red" koja ponovno donosi određeni funk-metal bas, gomilu isprekidanih ritmova, ali i psihodeličnih minimalističkih detalja, dok je "Bleed" u svojem umjerenom tempu i direktnom naletu industrial gitarskog riffa izabrana za prvi singl. Traje 7 i pol minuta, no za singl je znatno skraćena i šteta je što je za tu priliku izbačen središnji psihodeličan i miran dio. Uz puno funkiranih bas dionica, zvučnih industrial i thrash-metal elemenata s primjesama psihodelije (skladbe "Lethargica", "obZen", "This spiteful snake", "Pineal gland optics", "Dancers to a discordant system"), album obiluje zaista neobičnim aranžmanskim potezima s mnogo minimalističkih fade-outova i umjerenim tempovima koji su puni ritmičkih varki, ali gruvaju nevjerojatno snažno. Ponekad kreni-stani, ponekad leti i skači, a ponekad zacementirano u svojoj kompliciranosti da slušatelja obara s nogu dokle su Meshuggah u sviračkoj konciznosti dogurali i odmakli od poimanja standardne metal scene.

Nakon ovakvog perfektnog albuma punog neobične i veoma zahtjevne sviračke spreme (osobito bubnjara Haakea i basista Thorendala i Dick Lovgrena), teško je odrediti njihov naredni korak. Meshuggah su svirački sjajno potkovan band koji je produkciju ovog albuma napravio najsavršenije u karijeri. Svaki element zvuka je odvojen, kristalno čist i razumljiv bez ijednog trenutka zaglušljive distorzije, a istovremeno je toliko bučan, intenzivan i ubačen u prvi plan da je to nevjerojatno.

Sjajan album strašno kvalitetnog banda. Da tekstovi nisu toliko enigmatični, zamršeni i ponekad nejasni, ovo bi bila čista desetka.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/02/2009