home > mjuzik > Diskografija 1989 - 2013, dio 1.

kontakt | search |

MESHUGGAH: Diskografija 1989 - 2013, dio 1. (2013)

Povodom dolaska švedskih majstora tehnike i eksperimenata metala u zagrebačku Tvornicu 29.IV 2013., donosimo detaljan pregled njihove diskografije od 7 studijskih albuma, 1 živog zapisa, 1 kompilacije i 5 EP-ijeva.

Premda već godinama ne prakticiraju na koncertnim set-listama pjesme iz 20. stoljeća uz tek poneku rijetku iznimku, daleko od toga da im je rana faza beznačajna. Tada su za široki auditorij bili uglavnom nevidljiv underground bend kome se rijetko ukazivala prilika za velike koncerte. Prvi puta im se šansa pružila na europskoj turneji Machine Head kojima su bili predgrupa, no do tada su se brusili, čeličili i ozljeđivali punih 10 godina. A 17 im je trebalo da se konačno pojave i na listi najprodavanijih u Americi, dok su ih Britanci prihvatili tek nakon 27 godina karijere. Mnogi bi i odustali...
[  ]

Ovi inovatori metala startali su u gradu Umea (oko 100.000 stanovnika) na sjeveru Švedske u Baltičkom zaljevu (300 km od sjeverne polarnice) kada je gitarist Fredrik Thorendal 1985. osnovao band Metallien koji je iza sebe ostavio tek nekoliko demo audio kaseta. Radeći s nekolicinom 'letećih' glazbenika, stvari su se počele ozbiljnije odvijati 1987. kada je kao vokal i gitarist u postavu došao tada plavokosi (i dugokosi) Jens Kidman, te se nova ekipa prozvala Meshuggah po riječi iz židovskog jidiš jezika koja znači 'ludo, sumanuto'. U tim počecima band je imao frakciju Calipash koju je pokrenuo Kidman sa basistom Peter Nordinom i bubnjarem Niklas Lundgrenom koji su nakon nove promijene glazbenika ušli u postavu Meshuggah.
[  ]

MESHUGGAH - Psykisk Testbild, EP (Garageland, 1989)

Prvo diskografsko izdanje bio je ovaj 12'' vinilni EP (službeno se drži kao mini album) objavljen za lokalnu trgovinu ploča pod imenom Garageland. Mada na omotu stoji samo naziv benda, često se naziva "Meshuggah EP", no njegovo originalno ime je "Psykisk Testbild" ('psiho test-slike') po jednoj internoj šali Jens Kidmana kada je morao riješavati psiho-test prilikom zaposlenja. EP je štampam u samo 1000 komada što je tada za bend bilo mnogo; smatralo se da će poput mnogih demo izvođača ostati skupljati prašinu u skladištu, no odavno je rasprodan, a ako se slučajno pronađe poneki primjerak na e-bayu, doseže vrtoglavu cijenu. Ovo je ujedno i jedino zvanično izdanje na kome je prisutan originalni bubnjar Niklas Lundgren.

Snimljen je poput njihovih ranih demo snimaka kod kuće u Umei gdje će snimati još gotovo budućih desetak godina, a sadržavao je samo 3 pjesme pod očitim utjecajima Metallice. Tempovi su bili doduše sporiji od njihovih legendarnih thrash albuma i u principu sve se svodilo na konciznu svirku bez nekih znamenitijih lirskih poduhvata u kojima su se uglavnom bavili psihotičnim i sumanutim temama. Kidman je pjevao dosta sirovo, grčevito, slinavo i neuglađeno po uzoru na hardcore tenzije mnogih protagonista iz 80-ih. Pjesma "Cadaverous mastication" već u samom startu je naglasila njihovu želju ka kompleksnim aranžmanskim strukturama i gordim himničnim refrenima, pa iznosi gotovo punih 8 minuta progressive-metala inficiranog mnogim destilatima thrasha u kojima se osjetilo prisustvo i elementarnog progressiva 70-ih godina (osobito u središnjem dijelu namijenjenom za solažu). Odsvirana je u mid-tempu na kojeg su hipotetski, a pomalo i futuristički upućivali da bi najveće zvijezde, Metallica, mogli krenuti u tom smjeru. Za samo pola minuta kraća je "The debt of nature", a jedina kratka je "Sovereigns morbidity" koja iznosi 4 i pol minute tada suvremenog thrasha u ekstremno brzom tempu.

Tehnički je ovo bio odlično odsviran materijal kome je samo manjkala adekvatna, to jest jača lirska prizma i malčice bolji Kidmanov vokal, ali daleko od toga da su se iz njega mogle razabrati avangardne ili eksperimentalne sklonosti koje će bend kroz narednih nekoliko godina itekako početi razvijati.
[  ]

MESHUGGAH - Contradictions Collapse (Nuclear Blast, 1991)

Iako su odjeci EP-ija "Psykisk Testbild" bili minorni, uspjeli su zapeti za uho njemačkog izdavača Nuclear Blast s kojim je potpisan ugovor na neodređeno vrijeme. Nuclear Blast, osnovan 1987. u Donzdorfu je tada već imao nekoliko zapaženih ostvarenja (Atrocity, Master, Opporobrium...), pa je bend potajno priželjkivao širu afirmaciju. No, još će se mnogo godina načekati.

U međuvremenu ih je napustio bubnjar Lundgren, umjesto njega je došao mlađahni Tomas Haake koji je tada imao svega 18 godina, a Thorendal je po prvi puta eksperimentalno koristio 8-žičanu gitaru koju će postepeno uvesti potpuno u zvuk kroz nekoliko narednih godina.
[  ]

Ovaj debi album u trajanju od nešto manje od punih sat vremena (57 minuta), sniman je kao i prvi EP kod kuće u studijima Tonteknik i Garageland (Umea) gdje će snimiti još nekoliko radova, a radni naslov mu je bio "All This Because Of Greed" (sve je ovo zbog pohlepe) izveden iz centralne skladbe "Greed" u koju su uložili veliki dio kreativnih resursa. Na koncu su odustali od naslova jer je previše upućivao na različite inačice Zappinog trećeg albuma "We're Only In It For The Money" iz 1967. godine.

Ovdje su detaljno razradili progressive tehniku kombiniranjem ekstremno brzih i mid-tempova, te kompaktno razdvojenu svirku u kojoj se posve odvojio bas od gitara. Nordinov bas je bio isturen gotovo u prvi plan, a u nekim dionicama je volio ubaciti i ponešto funka. Thorendal se pretežito bazirao na kratkim riffovima, improvizacijama, nadogradnjama i tek rijetkim solažama, a Kidman je uskakao sa svirkom kada je trebalo 'duplati' riffove ili preuzeti osnovnu melodiju zbog Thorendalovih solo izleta koji su bili ponekad vrlo teških tehničkih karakteristika, primjerice u vrlo kompleksnoj skladbi "Abnegating cecity" u kojoj se po prvi puta pojavila i ritmička sinkopa polimetričnosti, izvedenica 4/4 takta suprotstavljenog 23/16 bitmetričnosti. Taj sistem bubnjar Haake posve će razraditi i dotjerati kroz narednih desetak godina, a eksplodirati će na albumu "Nothing" (2002).



Sve skadbe izuzev uvodne, vrlo agresivne "Paralyzing ignorance" i iznenađujuće "Choirs of devastation" koja počinje kao akustična spoken-word balada su bile prilično dugačke jer su većinom središnji dijelovi obuhvaćali Thorendalove solo dionice koje su u nekim intervalima iznosile i po više minuta. Primjerice u 7 i pol minuta kompozicije "Internal evidence" pokazao je cijeli spektar finih boja i šarenih pasaža koji će kasnije biti prepoznati kao jazz-fusion. U recimo "Qualms of reality" je središnji dio amplificiran, gotovo akustičan u stilu Pink Floyd, dok u "We'll never see the day" nakratko koristi indijski sitar. Također se mnogo pažnje posvetilo dvoglasjima (prateći vokal je bio Thorendal) kojima su obogatili nadogradnje. Na album je uvrštena i ponovno snimljena, za pola minute kraća verzija "Cadaverous mastication" sa debitantskog EP-ija, a s njome su se taman ušaltali u mid-tempo suvremenog thrasha.
[  ]

Tek rijetki su primijetili ovaj rad u vremenu kada je suvereno vladala Metallica koja je samo mjesec dana ranije objavila svoj "Black" album. Bilo je ovo za nadugo posljednje ostvarenje na kome je Kidman svirao gitaru posvetivši se prvenstveno vokalnim dionicama. Gitaru će ponovno zasvirati tek za 14 godina na petom albumu "Catch Thirtythree". Reizdanje ovog debija uslijedilo je 1998., a obuhvatilo je i 4 pjesme s njihovog narednog EP-ija "None".
[  ]

MESHUGGAH - None, EP (Nuclear Blast, 1994)

Ovdje su položeni temelji njihovog budućeg zvuka. Kidman se posvetio samo vokalima, a ritam gitaristom je postao Marten Hagstrom, uz Haakea najmlađi u postavi. Puno kasnije od ovog repertoara koncertnim pjesmama u 21. stoljeću će samo ostati tehnički dotjerani thrash "Humiliative" i prilično kompleksna "Gods of rapture", prva zvanična pjesma u kojoj je Thorendal koristio harmonije synthesizera.

Materijal je iznosio nešto više od pola sata, sadržavao je 5 kompozicija u kojima se još osjećalo prisustvo utjecaja Metallice, no Thorendal je u nekim pjesmama mnogo radio na razvijanju staccato dionica kojima će detaljno promijeniti strukturu ne samo zvuka benda, već i metala općenito. Primjerice poput središnjeg dijela kompozicije "Sickening" ili većine pjesme "Ritual", ali je bilo očito budući da obje pjesme završavaju u fade-outu da još nema konkretno jasnih riješenja. Također su se pojavili i prvi interesi za eksperimentalne poduhvate poput gotovo 11 minuta dugačke kompozicije "Aztec two-step" u kojoj je riffovima dodao intenzivno brundav i sirov efekt noise-distorzije, a Haake je bubnjeve prodefilirao kroz čudnovate prostorne efekte. Pjesma je ispresjecana vokalnim reverbima delaya i teško natopljene psihodelije pune krikova koji graniče sa vox-eskapadama industrial majstora Foetus i Coil, te tada neaktivnih Throbbing Gristle. Pratećim vokalima pridružio se i novi gitarist Hagstrom. Kompozicija se zvučno prekida oko 5 i pol minuta nakon čega slijedi punih 5 minuta tišine da bi se okončala kratkim sampliranim efektom u trajanju od svega 3 sekunde pokazujući njihov interes za transžanrovsko spajanje thrasha, eksperimentala, harsha i industriala.
[  ]

MESHUGGAH - Selfcaged, EP (Nuclear Blast, 1995)

Snimljen u isto vrijeme kad i prethodni EP "None", prvotno je bio zamišljen kao kompletan album koji bi iznosio cirka 47 minuta. Međutim, nedugo nakon studijskog sessiona u proljeće 1994. desile su se dvije opasne nezgode. Thorendal je bio zaposlen kao radnik u stolarskoj radnji, te je odrezao vrh srednjeg prsta lijeve ruke radeći na pilama, banzekima i cirkularima. Kasnije mu je prst nadomiješten umjetnim nastavkom, a sličnu nezgodu je imao i bubnjar Haake koji je opasno ozlijedio ruku na brusilici. Bend je morao pauzirati gotovo godinu dana, pa je odlučeno da materijal bude razdvojen na dva EP-ija budući da niti sami nisu znali koliko dugo će trajati oporavak, a kako je Thorendal još imao na umu odsvirati neke sekvence na gitari, zbog nemogućnosti rukovanja gitarom, naknadno, se poslužio synthesizerom.

Opus EP-ija je iznosio nešto manje od 20 minuta sa 4 pjesme od čega je "Gods of rapture" u live izvedbi, dok su preostale 3 studijske snimke. U njima su se već ozbiljnije pozabavili produkcijom prošaravši krajnostima od bučnih do posve tihih dionica sa Haakeovim šaputavim spoken-word naracijama ("Inside what's within behind"), ili pak, nastavili 'peglati' thrash koji je još uvijek pokazivao neizostavne utjecaje Metallice s kojima očito više nisu bili pretjerano impresionirani. Pa je tako inače solidna pjesma "Suffer in truth" potonula u cijelom serijalu prethodnih, vrlo sličnih pjesama s ranijih radova, ali je zato uvodna "Vanished" bila jedna od ubjedljivo najdotjeranijih kompozicija u dotadašnjem dijelu karijere prožeta brojnim sviračkim tehnikalijama s naglašenom egzistencijalnom lirskom potkom.
[  ]

MESHUGGAH - Destroy Erase Improve (Nuclear Blast, 1995)

Drugi album popratio je cijeli serijal prevrata. Nakon što su se Haake i Thorendal oporavili od ozlijeda, Nuclear Blast im je organizirao početkom 1995. kratku europsku turneju samo da provjeri njihove motoričke sposobnosti. Odmah potom, u veljači im je osigurao daleko bolji studio Soundfront u Uppsali (Švedska) gdje je u kratkom vremenu nastao i snimljen ovaj materijal, a kako bi ih održao u formi, takoreći direktno iz studija dok se album miksao, producirao i masterirao (Daniel Bergstrand), bacio ih je na veliki ispit zrelosti da budu predgrupom Machine Head na dvomjesečnoj europskoj turneji. No, nakon nekoliko održanih koncerata basist Peter Nordin je počeo osjećati ozbiljne simptome oštećenja sluha - šum u glavi i vrtoglavicu, te se nije mogao usredotočiti na svirku. U nekim momentima je posve ispadao iz takta, pa je prinudno poslan kući na oporavak, a na njegovoj poziciji mijenjali su ga malo Thorendal, a malo Adam Duce iz Machine Head. Na koncu su Meshuggah turneju okončali kao kvartet, a za potrebe budućih svirki angažiran je Gustaf Hielm koji će ostati do 2001. godine. Od 2004. u funkciji live basista biti će Dick Lovgren (rođen 1980!), dok će se za studijski rad na bas gitari specijalizirati Thorendal.

Ipak, ovaj album je većinom odsvirao Nordin koji se još jednom bezuspješno pokušavao vratiti u postavu na skandinavsko-njemačkoj turneji sa švedskim, tada vrlo popularnim industrial/rap-metalcima Clawfinger. Naposljetku, kada je album objavljen u ljeto 1995. (25.VII), po prvi puta se mogla uočiti jedna bitna novina - od 9 vokalnih kompozicija, 7 ih je lirski potpisao bubnjar Haake koji se počeo interesirati za književnu i filmsku umjetnost. Njegovi tekstovi su pokazali čudnovatu osobinu očito inspiriranu svim prethodnim događajima vezanim uz bend - neobičan smisao za egzistencijalizam metaforički pretočen u ezoterični koncept o asimiliranju strojeva sa živim organizmima kroz fabulu koja se futuristički poigrava s ljudima-mašinama i robotima. Tada izraz kiborg još nije postojao, ali u određenoj mjeri Haake je aludirao na neki vrlo sličan, prilično zamršen sustav programiranih emocija.



Thorendal je ponovno svirao synth u nekim kompozicijama, a ovo je prvi album sa Martenom Hagstromom na gitari koji je pokazao daleko ekstremniji smisao za rafalno kratke riffove. U toj paljbi Thorendal je dobio posve otvoren prostor kojeg je popunjavao uglavnom psihodeličnim ambijentalijama s ponešto eksperimenata - drndanja koje se tek petnaestak godina kasnije prozvalo 'djent'. U nekim kompozicijama je počeo pokazivati i skretanje ka jazz solo izletima. Sve se to manje-više odvija na prvom dijelu albuma kroz 4 najupečatljivije skladbe "Future breed machine", "Beneath", "Soul burn" i "Transfixion". Sa prethodnog EP-ija ovdje su uvrštene tri skladbe "Vanished", "Inside what's within behind" i "Suffer in truth", a preostali dio materijala čini jedan kratki lagani psihodelični instrumental "Acrid placidity", te njihovim uobičajeno žestokim thrashom natopljene "Terminal illusions" u kojoj se osjeti lagani zaokret ka deathu i završna "Sublevels" koja je uz instrumental najlaganija tema u ovom najžešćem izdanju benda do tada.



Thorendal je nekon ovog rada objavio svoj prvi solo album "Sol Niger Within" objavljen u proljeće 1997., te su se pojavile glasine o mogućem raspadu osobito zato jer su se Kidman, Haake i Hagstrom preselili u Stockholm. No, budućnost je pokazala da je to bio poslovni potez kako bi bili bliže izdavaču u Njemačkoj i kako ne bi gubili sate i sate putovanja iz dalekog grada Umea koji je veći dio godine od jeseni skoro do polovice proljeća zatrpan snijegom i ledom.
[  ]

MESHUGGAH - The True Human Design, EP (Nuclear Blast, 1997)

Četvrti EP objavljen je sredinom ljeta 1997. i skrenuo pozornost svojim avangardnim sklonostima. Thorendal koji je odsvirao bas linije pristisnuo je distorziju nakon odlaska Nordina, pa je tako bas gotovo ubačen u prvi plan, a gitare su zauzele svoj srednji frekvencijski zvučni nivo. Avangadne sfere, interesantno nisu bile u domeni metala, već u elektronici i specijalnim, vrlo domišljatim efektima s kojima je bend zakoračio u kurentni plesni trend klupske acid scene.

Od 36 minuta materijala ponuđene su samo 3 nove pjesme - vrlo brutalna "Sane" u demo verziji kasnije će se u nešto kraćoj varijanti pronaći na narednom, trećem albumu "Chaosphere" (1998), te dvije poduljih minutaža - sasvim neočekivani elektronski acid-jungle polu-instrumental "Quant's quantasticial quantuasm" (znan i kao "QQQ") s nerazumljivim vokalima u dub tretmanu i "Friend's breaking and entering" u kojoj su se pozabavili acid-house/jungle/big-beat i world-musicom tretiravši gitare i basove preko mnogobrojnih DJ zahvata. Pjesma "Future breed machine" s prethodnog albuma "Destroy Erase Improve" ovdje je prisutna u 3 verzije - jednoj snimljenoj uživo (po kvaliteti bi se prije reklo da je studijska snimka, ali aplauz u finišu ipak dokazuje da je koncertni zapis), zatim obimnom eksperimentalu od 8 minuta pod nazivom "Mayhem version" u daleko tromijem tempu s brojnim efektnim elementima industriala i lucidno - zabavnom akustičnom eksperimentu "Campfire version" skraćenom na svega 3 i pol minute s ubrzanim vokalima koji sadrže i doo-wop/bublegum-pop arije poput Muppet Show zafrkancija. Na live snimku bas gitaru je svirao Gustaf Hielm.



Značaj EP-ija nespretno je umanjio sam bend uvrstivši ga gotovo kompletnog na reizdanje idućeg albuma "Chaosphere", tako da se nikada nije pojavila mogućnost za naknadno doštampavanje tiraža, ali kako god, metal fanovi nikad nisu prihvatili ovu njihovu lucidnu elektronsku i eksperimentalnu egzibiciju. Situaciju je donekle spasio video spot za pjesmu "Terminal illusion" objavljen na specijalnom CD-ROM izdanju.
[  ]

MESHUGGAH - Chaosphere (Nuclear Blast, 1998)

Treći studijski album bio je njihovo najkreativnije izdanje do tada, ali je sticajem prilika ostao zaboravljena karika u sjajnom nizu kojeg je zasjenio uspješan rad u 21. stoljeću. Tome je donekle kumovao i prethodni egzibicijski EP gdje su im mnogi zamjerili kolaboraciju s elektronikom i plesnom klupskom glazbom, no, pokazati će se da su kao i u slučajevima mnogih njihovih novotarija oni u principu uvijek znali u šta i s kojim razlogom se upuštaju u ovakve neočekivane stilove.

Gustaf Hielm je početkom 1998. postao zvanični basist, pa je Thorendal svoja istraživanja i usavršavanja uz gitaru usmjerio i na sve veću ulogu korištenja synthesizera. Materijal za ovaj album snimali su u Uppsali (studio Dug-Out, Švedska) tokom proljeća, a onda su kao i u slučaju prethodnog "Destroy Erase Improve" otišli na turneju u vremenu kada su Daniel Bergstrand i Peter in de Betou obavljali miksanje i mastering. Ovaj puta su konačno dobili zeleno svijetlo s druge strane Atlantika, te su po prvi puta u karijeri održali američku turneju. Doduše kratku koja im je poslužila da se publika upozna s bendom.

Materijal sadržava samo 8 pjesama u kojima je thrash i dalje vodeći stil, ali kombiniran sa svime kroz šta su tokom karijere prošli. Na kratke Hagstromove riffove (ili često i poduplane), Thorendal je nafilao cijeli serijal eksperimenata uz uobičajene solo finese koje su sve više pokazivale sklonosti ka jazzu, osobito u vodećoj pjesmi "New millennium cyanide Christ" gdje manipulira i s ambijentalnim staccato dionicama.

Pjesme "Concatenation", "Corridor of chameleons", "Neurotica" i "The exquisite machinery of torture" (sa spoken-word vokalima Haakea) su uglavnom vrlo sličnih performansa s nabrušenim kratkim riffovima i konstantnim mid-tempovima (izuzev ekstremnih "The mouth licking what you've bled" i "Sane") u kojima se izmjenjuju raznolike Thorendalove gitarske staccato dosjetke s kojima gradi progressive strukture, a interesantno je za primijetiti da sve ove skladbe završavaju u fade-outu ili sa krešendima. Kidmanov vokal se izoštrio, postao je vrlo agresivan i na momente urikajuće grčevit, nerijetko i u hip-hop/hardcore maniru što je cijeloj slici dalo bendu izuzetno originalan izraz. Fokus albuma razvučen je u završnoj "Elastic" koja iznosi čak 15 i pol minuta (sve ostale su u rasponu 4-5 minuta) s uobičajenom zvučnom strukturom do cirka šeste minute, a onda narednih 9 i pol minuta na scenu stupa electro-noise tretman koji je u određenu ruku minimalistička drone/trance hipnoza koja nema niti najmanje veze s metal konstrukcijama. Thorendal se tom prilikom dobro naigrao zajedno s Bergstrandom ubacivši u drugi dio aranžmana prljave snimke žive svirke namjerno ih izvitoperivši do neprepoznatljivosti da zvuče kao demo predlošci ekstremnog metal benda snimljenog na audio kasetu izmiksavši po nekoliko riffova u zajedničku, prilično atonalnu kompoziciju s kojom su potpuno obuhvatili sam pojam kaosa koji se nalazi u naslovu albuma.

Japansko izdanje sadržavalo je još i kratki instrumental "Unanything", a reizdanje albuma i EP "The True Human Design" s novim remiksom "Future breed machine" u kome su se ponovno poigrali sa jungle/big-beat/house, pa i electro-industrialom.

Nedugo nakon objavljivanja albuma, početkom 1999. ponovno su otišli na američku turneju, ovaj puta sa Slayer i od tada u principu počinje njihov uzlazni period ka široj afirmaciji. Po podacima iz 2012., album je dosegao tiraž od 40.000 prodanih primjeraka.

horvi // 09/04/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*