home > mjuzik > The Violent Sleep of Reason

kontakt | search |

MESHUGGAH: The Violent Sleep of Reason (Nuclear Blast, 2016)

U trenutku kada ovi najznačajniji i najcjenjeniji švedski inovatori metala imaju impozantnu količinu fanova, te praktički garantiran tiraž od stotinjak tisuća prodanih albuma samo u USA, bezglavo bi bilo očekivati eksperimentalno-istraživački album. Svatko bi na njihovom mjestu odmah pristao na šta god treba samo da se ponovi cifra prethodnog "Koloss" (2012) izuzev recimo Metallice, Iron Maiden i Linkin Park koji očekuju u tom pogledu mnogo više.

Da su momentalno obustavili svoj kreativan pogon moglo se naslutiti po EP-iju "Pitch Black" (2013) sa snimcima dvije pjesme iz 2003. za reklamnu kampanju tvrtke Scion koja je bendu uskočila kao glavni sponzor američke turneje, a inače se bavi proizvodnjom automobila za japansku Toyotu. A da su pribjegli stagnaciji svjedoči ovaj osmi album takoreći izgrađen na komercijalnoj bazi sa ciljem da otprve uđe u uho, odnosno kako je dobro primjetio jedan kolega kritičar 'ako se ništa nije pokvarilo, ne treba niti popravljati'. Meshuggah su ionako tokom karijere koja 2017. slavi 30 godina postojanja sa štošta toga modernizirali metal mnogim inovacijama (između ostalog i 'djent'-om), pa im ovakav rad koji se u osnovi bazira na sirovijem zvuku snimljenom uživo u studiju bez one glomazno opsežne producentske tehnikalije dođe kao svijesno otpuštanje i napuštanje traganja za novim riješenjima i izrazima. Da im je dosta napretka kao primjerice Pink Floydima nakon "Ummagumma" ili Metallice nakon "...And Justice For All" tek će se vidjeti, a sumnje u tako nešto pospješuje i lirska potka koja je po prvi puta paralelna s kurentnim zbivanjima - komentarima na terorizam, fundamentalizam, vjerskim predrasudama i ekstremističkim ideologijama raspravljajući o tajnim organizacijama i direktnim opasnostima današnjeg društva ne dajući nikakav relevantan zaključak, a još ponajmanje neko riješenje koje ne mora niti biti na adekvatnom kritičkom horizontu jer bend ionako nikad nije pokazivao neki jači društveno-politički angažman izuzev egzistencijalizma, futurizma i raznih izvedenica nadahnutih prvenstveno iz književnosti i filma. Ali nije niti raščlanio što se točno događa. Samo je zagrebao po površini posluživši se artističkom dosjetkom - inspiracijom španjolskog slikara Francisca Goye "El sueño de la razón produce monstruos" za bakropis s konca 18. stoljeća čije se značenje često krivo tumači kao 'san razuma stvara čudovišta' umjesto pravilne metafore za fantaziju koja je s razlogom majka umjetnosti stvarajući čudesa. Kao što niti sam Goya na tom radu stvorenom između 1797. i 1799. nije bio na čisto sa stanjem tadašnjeg španjolskog društva prikazujući opsjednuta stvorenja što vrebaju iz mraka (sove i šišmiše) aludirajući prije svega na noćne more, simbole gluposti i neznanja u sofisticiranoj ironiji ludila, bunila i satire, tako se i Meshuggah postavljaju tek samo pukim promatračima kojima puno bolje stoji baratanje instrumentarijem nego li se baktati sa značenjima i razlozima koji su doveli do sve većeg prodora neonacizma i sličnih ideoloških stavova na Zapadu koji direktnim putevima potpiruju vatre velikim terorističkim ispadima s obje gerilske strane.



Ok. Elem, po prvi puta na albumima primjetno je da se bend koleba ubrizgavanjem nove krvi i novih ideja u glazbu koja više i nije toliko brutalno ekstremna i iznenađujuća. Mnogi su spremni tvrditi kako im je ustvari ovo potpuni 'tour-de-force' zbog održavanja dosadašnjeg kreativnog statusa, odnosno potvrđivanja gradiva u kome su tehnički skoro pa besprijekorni unatoč tom sirovijem zvuku u kome nisu svi parametri najidealnije posloženi i usklađeni, no bend je upravo tako i htio. Negdje su gitare više isturene, u nekim momentima povučene u pozadinu, negdje su to bubnjevi, tako da je svaki član benda istovremeno dobio svoje role i zasebne epizode kao glavni meštar od kojeg se zahtijeva i prelazak u sporednu ulogu. I stoga je dosta neobično da album otvara najdulja pjesma "Clockworks" od 7 minuta s kojom se praktički ispucalo sve to esencijalno značenje koje je bend do sada stvorio. Bubnjar Tomas Haake je u njoj najviše napravio na spektakularnoj poliritmici, no ono što se najviše očekuje od gitariste Fredrik Thorendala je samo globalno peglanje kratko odrezanih djent riffova i pojačanje solo intervencija kroz plačljivo-vijugava tremola u visokim registrima. Melodična dinamika se prati, kostur je sasvim u redu s obaveznim progressive konotacijama, a svaka naredna pjesma je sastavljena u principu od istih infrastruktura gdje je osnovica dobro izabran komad tehnički ukrašenog kratkog riffa. Prvi singl "Born in dissonance" se nastavlja na tu općenito prepoznatljivu frazu kakvu, ruku na srce, danas uz mnogo sviračke kreativnosti može 'izmisliti' i iskopirati bilo koji solidnije potkovaniji djent/tehnical bend, a onda sve u nastavku slijede manje brutalnije (i sporije) pjesme poput "Monstrocity", "By the ton", "Violent sleep of reason"... u kojima je praktički najveći doprinos prikazan samo u tim solo dodacima visokih Thorendalovih frekvencija. Još malo žestice tek pristiže u osmoj "Nostrum"...



Nema pravih iznenađenja, a ni inovacija, te sve stagnira u općeprihvaćenom mišljenju miljea da su i dalje glavni favoriti za najkreativniji metal bend današnjice. Neki kritičari su ovome albumu dodjelili najveće moguće ocjene, što je svakako pretjerano spram njihovih najznamenitijih radova "Destroy Erase Improve" (1995) ili "Chaosphere" (1998) od kojih je prošlo dvije decenije, no ovdje nema niti najmanje zamršenosti u njegovoj grafičkoj putanji što se svodi na riff, solo, dionice za bubnjeve, parajući Jens Kidmanov vokal i obavezne utore sveskupa funkcionirajući baš upravo na tu primamljivost prvog slušanja poput beletristike ili napetog filma za razonodu u kome nema nikakvih sofisticiranijih značenja. Za bend koji je u suštini redovito znao biti preopširan i prezahtjevan izbacivajući svako malo neke nove ideje, ovo jest najmršavije dugosvirajuće ostvarenje. S guštom se može biti u njemu od početka do kraja, ali neke tajanstvene, mistificirane i nedokučive sanjarije se ne naziru. A to je za bend takvog kova ipak premalo.

Naslovi: 1.Clockworks, 2.Born in dissonance, 3.Monstrocity, 4.By the ton, 5.Violent sleep of reason, 6.Ivory tower, 7.Stifled, 8.Nostrum, 9.Our rage won't die, 10.Into decay

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/10/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Re-encypher

KREYSING + PENSCHUCK + STADLMEIER: Re-encypher (2018)

| 19/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister

ACTION & TENSION & SPACE / THE DEVILS TRADE / SPECTRUM ORCHESTRUM / I, USELESS: Skaredalen Funhouse / What Happened to The Little Blind Crow / It's About Time / Twister (2018)

| 18/10/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Prodao sam se

ALEK NOVAK: Prodao sam se (2018)

| 18/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Bran Coucou

PINIOL: Bran Coucou (2018)

| 17/10/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Pad

RABAT: Pad (2018)

| 16/10/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Violent Sleep of Reason

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*