home > mjuzik > Diskografija 1989 - 2013, dio 2.

kontakt | search |

MESHUGGAH: Diskografija 1989 - 2013, dio 2. (2013)

Povodom dolaska švedskih majstora tehnike i eksperimenata metala u zagrebačku Tvornicu 29.IV 2012., donosimo detaljan pregled njihove diskografije od 7 studijskih albuma, 1 živog zapisa, 1 kompilacije i 5 EP-ijeva.
[  ]

MESHUGGAH - Rare Trax, compilation (Nuclear Blast, 2001)

U razdoblju kada se pripremao novi studijski album, objavljena je ova prva kompilacija koja je ustvari sastavljena od materijala koji po formatu odgovara kapacitetu od 3 EP-ija. To je i djelomično točno jer se na njemu nalaze sve 3 pjesme s pradavnog debi EP-ija "Psykisk Testbild" (1989) u originalnim verzijama ("Cadaverous mastication", "Sovereigns morbidity" i "Debt of nature"), dok je preostali dio materijala 'višak' koji se nije uklapao na prethodni album "Chaosphere" uz dvije stare demo verzije vrlo bitnih skladbi "Internal evidence" i "Abnegating cecity" snimljenih još 1990. godine. Obje pjesme se u daleko boljim studijskim realizacijama nalaze na debi albumu "Contradictions Collapse".

Ovdje je praktički 'novi' materijal sveden na 4 pjesme od kojih se posebno izdvaja abnormalno ekstremna uvodna kompozicija "War" u kojoj se bend prvi puta poigrao programiranim ritmovima bez učešća živih bubnjeva što će im poslužiti kao idealan temelj za stvaranje osebujnog remek-djela "Catch Thirthythree" četiri godine kasnije. No, teško da bi se moglo povjerovati da su ovo programirani ritmovi budući da je riječ o urnebesnoj, gotovo death-metal kompoziciji u kojoj jedino 'plastičnost' bubnja može sugerirati da je djelo kibernetike. Nedovoljno producirane i zvučno šlampave pjesme "By emptiness abducted", "Don't speak" i posve kaotičan metal-funk-jazz eksperiment "Ayahuasca experience" sadrže sve vitalne odlike albuma "Chaosphere" s kratkim riffovima i Thorendalovim solo izletima, čak i završavaju s fade-out izlascima, te su daleko agresivnije, no manjkala im je finoća i 'ono nešto', pa su s razlogom izostale iz repertoara u kome nikako ne bi mogle doći do izražaja. Možda tek ova posljednje spomenuta koja je zasigurno najlucidnija kompozicija koju su ikad napravili, a nije naodmet ne spomenuti da zvuči kao križanac The Pop Group, Frank Zappe, Šarlo Akrobate, Miladojke Youneed i talijanskih Zu.

Pjesma "Concatenation" se nalazi na albumu "Chaosphere" kao uvodna pjesma, no za ovu priliku je priređena u produljenom (plesnom) remiksu kome je usporen tempo s drugačijim ritmičkim tretmanom. Zna se, original je daleko bolji, a ovaj remiks je mogao poslužiti tek samo kao jača poveznica koja bi bendu ponešto donesla na teritoriju 'komercijalne' glazbe u spletu okolnosti industrial-metala tada veoma popularnih Fear Factory sa starim thrash ostavštinama Metallice i nekim uplivima na teritorij nu-metala. Eksperiment nije uspio.



Originalno CD-ROM izdanje sadrži i novu video varijantu pjesme "New millennium cyanide Christ", također s prethodnog albuma, a u spotu su prikazani članovi benda snimljeni u autobusu za vrijeme turneje. Nedugo nakon izlaska kompilacije Hielm je iz samo njemu znanih razloga napustio bend, pa je ljetna turneja sa Tool koji su tada promovirali čuveni album "Lateralus" odrađena u formaciji kvarteta. Računa se da ih je tom prilikom vidjelo više od 100.000 ljudi što će bitno doprinjeti popularizaciji benda, kao i tržišnom efektu nadolazećeg studijskog rada.
[  ]

MESHUGGAH - Nothing (Nuclear Blast, 2002)

"Nothing", četvrti studijski album bio je prvi veliki uspjeh kome je prethodilo mnoštvo eksperimenata. Tomas Haake se ozbiljno prihvatio programiranih i elektronskih ritmova koristeći sample "Drumkit from hell" od kojeg je napravio 3 demo-predloška, a Thorendal i Hagstrom su nekadašnji pradavni pokus sa 8-žičanim gitarama ovdje konačno proveli u adekvatnu realizaciju. Koristili su 7-žičani Ibanez i 8-žičanu Nevborn gitaru koja je izrađena po striktnoj Thorendalovoj narudžbi. Time su dobili specijalan i nadasve originalan zvuk prožet staccato tehnikom neobično oblikovanih riffova sa spregom jazz-fusion elemenata koje su začeli još u vrijeme drugog albuma "Destroy Erase Improve". Zato su i samu strukturu kompozicija sveli na daleko sporije tempove usmjerivši ih ka teškom groove naboju s thrash sintagmama.



Kada se seciraju Thorendalove i Hagstremove opservacije u uvodnoj pjesmi "Stengah", neodoljivo podsjećaju na blues-metal i post-punk Gang Of Four funk tehnikalije, naravno, na izuzetno heavy način začinjen tada omrznutim nu-metal elementima. Ali da su u datom momentu sjajno 'prokljuvili' dobitnu kombinaciju osnovne metode r'n'r-a, jesu. Strašno snažan funk-metal koji je deceniju bio stariji od Primus i Faith No More itekako im se isplatio. "Rational Gaze" je jedna od najupečatljivijih pjesama njihove karijere u kojoj su sve jedinice posložene na najbolju mjeru; strahovito snažan groove s tromim funk nabojem, tehnički posloženim gitarskim sekvencama i sjajnim tekstom. Njihova je šteta što pjesmu nikad nisu plasirali kao singl, već samo u obliku 3 video spota. Neodvojivo je da su se Thorendal i Hagstrem na ovome albumu izmjenjujući bas dionice poslužili funkom kako bi dobili posebnost na traženoj lokaciji za američku publiku, mada to tada nitko nije primijetio, ali su funkcionirali kao strašan 'novi' bend koji svira metal verziju otpuhanih RHCP na novi način.

Uglavnom, ovdje thrasha više uopće nema, štoviše, reklo bi se da je u igri post-punk revival, a kroz pjesme "Perpetual black second", "Close eye visuals" se to i najbolje osjeti. Čisti riffovi, kompaktna svirka, funk tempo i urlikajući Kidsmanov vokal uz obavezno učešće sjajnih solaža Thorendala koje se ponekad čine miljama udaljenim od benda kao što je to Robert Fripp znao svojim solažama izolirati se od King Crimson. Tehnika prije svega bila je u pjesmama "Glints collide", a neodoljivo podsjeća na metal varijantu Gang Of Four albuma "Solid Gold". Duboko u korijenima, u post-punku nitko nije razmišljao o math-rocku/metalu, no ovdje su začeci sasvim vidljivi. 10 velikih pjesama je klizilo po 'špagi' u kojima se više slušala Thorendalova domišljatost, nego li ostala infrastruktura sastavljena od sjajnih tehnikalija i Kidmanovih urlikanja.



No, kako je bend neprestano bio vođen konceptualnim načelom zasnovanim još u 60-im, nikako nije uspio iznjedriti niti jedan hit, mada su riffovi pjesme "Straws pulled at random" upućivali na to. Thorendal je neprestano grabio ka istraživanju bogateći svoj izraz mic po mic ka perfekcionizmu, tako da niti jako dobra pjesma "Spasm" nije imala odjeka. U tom momentu su se činili kao posve odvojeni metal bend od ostatka svijeta radeći nešto sasvim novo - za njih uobičajeno kratke riffove, sitne gitarske eksperimentalije, tromiji tempo s puno jazz/funk-nu-metal elemenata i naglašenim Kidmanovim vokalom u režavom, jako dobrom industrial izdanju budući da je kao pjevač vrlo tanak i nema nikakve karakteristike pravog metal pjevača, već urlatora-govornika. U pjesmi "Nebulous" sa spoken-word vokalima pridonosi Haake, a posljednja "Obsidian" je nečuveno bezidejan minimalistički instrumental za popunjavanje prostora. Gotovo katastrofalno za rejting kojeg si je bend priskrbio nakon tolikih godina.

Na konto one dvije američke turneje i vrlo dobre reputacije koju su stekli, "Nothing" je postao njihovim prvim ostvarenjem koje se pojavilo na zvaničnoj listi najprodavanijih albuma u Americi (USA no.165) gdje je dosego tiraž od 100.000 prodanih primjeraka. Bio je to ujedno i ogroman uspjeh za samog izdavača; s etikete Nuclear Blast ovo je bio prvi album koji se pojavio na listi najprodavanijih, te prvi album u povijesti etikete koji je recenziran u magazinu Rolling Stone. Koncem ovako uspješne 2002. godine ponovno su održali američku turneju sa Tool, a na nekim koncertima su bili stavljeni čak i ulogu headlinera.

Ujesen 2006. album je ponovno objavljen s novim remasteringom, dodan mu je čitav niz nanovo snimljenih sekvenci na 7 i 8-žičane gitare, a Haake je nadogradio svoje ritmičke "Drumkit from hell" samplove. Neke pjesme su bitno izmjenjene, pa je tako "Nebulous" ubačena u sporiji tempo, a instrumental "Obsidian" je produljen za 4 minute i tako dobio daleko komforniji prostor i izgled. Jedino što nije nanovo snimano su Kidmanovi vokali, no njima su dodani posebno dramatični efekti.

DVD izdanje sadržavalo je samo 7 video-spotova. Uz dva ranije realizirana "New millennium cyanide Christ" (sa "Chaosphere") i "Rational Gaze" (u dvije varijante), ovdje je uvršten promotivni "Shed" i live snimak "In death - is death" sa albuma "Catch Thirthythree" koji je tada upravo objavljen, te još dva live zapisa "Straws pulled at random" i stara pjesma "Future breed machine" s drugog albuma "Destroy Erase Improve".
[  ]

MESHUGGAH - I, EP (Fractured Transmitter, 2004)

EP u kojeg je utrošeno gotovo punih 6 mjeseci rada sniman je s mnogobrojnim prekidima, te ga je Nuclear Blast odbio objaviti jer je po njihovom mišljenju bio neprohodan i suviše avangardan. Za vrijeme snimanja bendu se priključio basist Dick Lovgren, ali on nije učestvovao na ovome materijalu, već je samo usmjeren da se priprema za koncertne nastupe.

Prvotno je snimljeno više od 45 minuta glazbe razdvojeno u 13 djelova, no kako je bend neprestano istraživao i eksperimentirao, u završnom miksu je čitav materijal sabijen u jednu kompoziciju u trajanju od 21 minute. Hagstrom je kasnije izjavio da im je to bio jedan od presudnih trenutaka karijere kada su se našli u mnoštvo kompromisa. S jedne strane bili su impresionirani američkim uspjehom albuma "Nothing" i velikim prilivom novih fanova, no vlastiti napredak u kreativnosti im je počeo stvarati sve veće probleme. Kako zadržati visoke standarde i ne srozati rejting, a istovremeno zadovoljiti i očekivana potraživanja tržišta? Čak su razmišljali i da započnu stvarati striktno komercijalne pjesme, ali su na koncu odustali od te ideje, no činjenica jest da niti sami više nisu bili na čisto gdje se nalaze s vlastitom glazbom. Zbog toga ovaj materijal nikad nisu niti izvodili uživo.

Prvi dio od nekih cirka 8 minuta je agresivni progressive s mnoštvom Haakeovog bubnjarskog rada nakon čega slijedi gotovo jednominutno Thorendalovo staccato eksperimentiranje. Drugi dio je razrađivanje minimalističkog obrasca s dinamičkim aranžmanom. Od 12. minute pjesma je ubačena u sporiji obredni tempo gotovo na rubu noise-rocka i žestokog post-punka s obaveznim kompleksnim strukturama Thorendalovih gitara u kojima ima i podosta tremola. Od 14.20 ponovno spuštaju tempo, poigravaju se ambijentalijama nalik na psihodelični post-rock/metal uključujući i repetativna krešenda s kojima se doslovce igraju u zvrzlanim formacijama neprestano im mijenjajući oblik i ritmički neujednačene konfiguracije koje su vrlo naporne, ali ipak imaju svoje periode i taktove, da bi pjesma na koncu završila u brundavom distorziranom finišu, interesantno, bez fade-outa. Kidman je sve dionice otpjevao veoma ekstremno vodeći se za Hagstromovom lirikom koja je bila lingvistička igra značenja riječi na engleskom i švedskom jeziku. Od 'I' (ja), fonetskog izgovora 'aj' koje usmjerava na 'ja' i 'oko' (eye) do izvedenice iz švedskog koja opet na engleskom odgovara riječi 'ouch' s tri značenja - 'kopča', 'ogrlica' i 'jao'.

Kako god, ovo je u tekstualnom pogledu bila njihova najzagonetnija pjesma u dotadašnjem dijelu karijere koja je slušatelju dala na volju da je tumači po slobodnom nahođenju. Preobiman opseg, kao i sve te fonetske i lingvističke igre rezultirale su da kompozicija kao 'single' izdanje bude odbijena od Nuclear Blast mada je u principu sve ovdje izgrađeno na čistoj slučajnosti i eksperimentalizaciji.
[  ]

MESHUGGAH - Catch Thirtythree (Nuclear Blast, 2005)

Malo tko bi se nakon uspješnog prethodnika "Nothing" usudio upustiti u nove eksperimente i težnju za promijenama, no bend nije mnogo mario za feedback, a kamoli za repeticiju uspješne formule. Ovdje se bend odvažio na još jednu primjenu eksperimentalnog patenta - kompletno su iz upotrebe izbacili klasične žive bubnjeve i zamijenili ih elektronskim programima na kojima su obilato radili svi. Ali teško da se otprve moglo uopće razabrati da je u uvodnim pjesmama "Autonomy lost", "Imprint of the un-saved" i "Disenchantment" koje su spojene u jednu kompoziciju od 5 minuta korištena elektronika budući da ritam gotovo zvuči kao 'živi' bubanj.

Nakon 14 godina Kidman se ponovno prihvatio gitare s kojom, na svu sreću nije zaboravio baratati mada je izjavio da je bio prilično zbunjen kada su početkom 2005. prišli radu u studiju. Iz stila su gotovo nestali thrash elementi, a zadržana je jazz fusion etika koja je pospješena ekstremnim esencijama s prilivom funka koji je sadržan u ritmičnosti kakvu su prikazali na EP-iju "I".

Sam album je vrlo slično poput EP-ija zamišljen kao opus jedne dugačke pjesme od 47 minuta koja je u završnom miksu izrezana na čak 13 djelova koji po duljinama variraju od jedne do trinaest i pol minuta praktički bez pauza. Ponovno su korištene 7 i 8-žičane giatre, a čitav koncept je prožet Haakeovom pričom o različitim vrstama paradoksa koji se vrte oko pojma 'catch-22' po istoimenom romanu Josepha Hellera u kome priča o problemu pojedinca koji ne može izbjeći probleme zbog nametnutih pravila i normi ponašanja, te se još dublje zatrpava u njih. U fabulu su utkane fikcijske kontradiktornosti života i smrti koje se protežu kroz razne metaforičke interpretacije često varirajući između filozofije, metafizike i znanstvene fantastike.

Kako album odmiče od početne tri spomenute pjesme, tako se mic po mic tempo s naredne tri ubacuje u još sporiji ritam - "The paradoxical spiral", "Re-inanimate" i "Entrapment". Svih 6 brojeva praktički tvori jednu kompoziciju u trajanju od 11 minuta, a samo su zbog kompleksne strukture i različitih tematskih skakanja s percepciju na percepciju 'izrezane' na sitne komade. Bez pogleda na display cd-playera teško se može ustanoviti gdje koja pjesma završava i počinje.

Prva pauza dolazi u sedmoj kompoziciji, ambijentalnoj "Mind's mirrors" u kojoj po prvi puta koriste 'robotske' vokalne efekte. Odjek elektronskih programiranih ritmova dolazi tek na kraju pjesme otvarajući novo poglavlje sa žestokom i kratkom "In death - is life" (2 minute) koja se pretapa u čak 13 i pol minuta dugačku "In death - is death" u kojoj je sadržana sva bit fabule. Prvi dio pjesme je dosta nabrušen, a u drugom dijelu je lišen ritmova i baziran je isključivo na ambijentalnim post-rock/metal eksperimentima. Točnije, na radu Robert Frippa i King Crimson iz opusa 70-ih godina. "Shed" je jedina 'konkretna' single pjesma od 3 i pol minute, no totalno je drugačija po Kidmanovoj vokalnoj interpretaciji u kojoj koristi šaputavi spoken-word, a vriskove je upotrebio samo u finišu.



Sa žestokim nabojem uvlači se u posljednji dio s tri broja - kratkom "Personae non gratae", nešto duljom "Dehumanization" pod osjetnim primjesama hardcorea i metalcorea s tehničkim igrama, te završnom "Sum" koja iznosi 7 minuta kompleksnog progressive aranžmana, otprilike slično izgrađenog po scenariju pjesme "In death - is death" s prvim, prilično žestokim i drugim, ambijentalnim dijelom bez ritmova u kome se Thorendal bazirao na staccato verziji jazz fusiona.

Uspjeh prethodnika je djelomično ponovljen (USA no.170), ali kako su iz godine u godinu opadali tiraži, cifra od 100.000 prodanih primjeraka nije dosegnuta. Kod kuće u Švedskoj su ostvarili najbolji plasman u karijeri (no.12), te je album nominiran za švedski Grammy, ali nagradu nisu osvojili.
[  ]

MESHUGGAH - obZen (Nuclear Blast, 2008)

Svoj šesti album "obZen" radili su pune dvije godine, a samo snimanje i rad u studiju je trajao oko 6 mjeseci. Zahvaljujući iskustvu na prethodnom albumu "Catch Thrtythree" gdje su se obilato poslužili elektronikom, nakon što su komponirali i detaljno uvježbali kompletan materijal za "obZen", pristupili su studioznom radu. Prvo su materijal snimili, a potom su ga detaljno peglali putem kompjuterskih programa eksperimentirajući sa gotovo svim snimljenim dionicama koje su mjesecima obrađivali, zatezali, ubrzavali i usporavali dodavajući raznovrsne boje i efekte, a neke dionice su čak rezali i samplirali adaptiravši ih u okvirima koje mogu odsvirati uživo.

Jednom prilikom je Thorendal izjavio da u samim počecima kada su se razvijali nisu previše pažnje obraćali na stihove i tematiku, već da su se usmjerili ka što boljem i specifičnijem zvuku, no kada su dosegli potpuni svirački koncizan nivo daljni napredak su postigli upravo angažmanom u lirskom pogledu. Stoga su ovaj album istodobno realizirali na svojem do sada najboljem kreativnom nivou spojivši sviračku konciznost i djelomično lirski fokus. Naslov albuma je spoj dvije riječi 'ob' (na latinskom 'anti' i istovremeno je skračenica od engleske 'obscene' - sramotan, bestidan) i budističke 'Zen' (uzvišenost), a tematika je za razliku od prethodnog albuma "Catch Thrtythree" koja je bila metaforička interpretacija paradoksa, negacija i kontradiktornosti između života i smrti, ovdje je bazirana na ratovanjima i krvoproliću. Nema nikakvog ismijavanja budizma, već je riječ o složenici misli kojom se sugerira da ljudska rasa pokazuje svoj istinski mir i uzvišenost kroz brutalno i nasilničko ponašanje. Tekstove i omote albuma uglavnom radi bubnjar Haake koji inspiraciju nalazi u filmovima i proučavanju različitih knjiga, te se na posljednjih nekoliko albuma usmjerio prema istraživanju filozofskih tema s naglaskom na egzistencijalizam. Ovdje su tekstovi prilično morbidni i govore o globalizaciji ljudskog zla preko izopačenosti, političkih laži, korupcije, ali i sintagmi u kojima se podvlače dvije krajnosti između rata i boli, te savršenstva i Boga. Haake tvrdi da mu nije želja da se ljudi osjećaju loše kada slušaju njegove tekstove, već da njima želi skrenuti pažnju na pokvarenost današnjice bez obzira koliko ona bila loša, mada se na albumu nalazi cijeli niz čudnovatih tekstova koji govore o bandu i glazbenom stilu s neobičnim tekstualnim idejama. Kako god, u tom pogledu band je ostvario zanimljivu i zagonetnu lirsku crtu istovremeno, no ona nije najjasnije dorečena.

S druge strane, glazba je otprilike spoj njihovih thrash korijena i velikog dijela karijere s brojnim izletima u metal eksperiment. Već sama uvodna "Combustion" donosi vrlo dobar presjek čitavog albuma; poprilično se razlikuje od njihovih prethodnih radova s ujednačenim ritmom i old school thrash metal elementima, no sakriva fantastičnu ritmičku potku u kojoj doboš ne označava svaku četvrtinu, već suprotan efekt takta kojeg je teško raspoznati jer je odsviran vrlo brzo gotovo u h/c maniru. Bas u nekim dionicama posve iskače iz kolosjeka svojim gore-dole, stani-kreni funk grooveom, a gitara praši strahovito zahtjevne matematičke dionice bez prevelike doze distorzije. Skladba je najbrža i jedna je od najreprezentativnijih na albumu, no sudeći po eksperimentalnoj sklonosti banda, teško da će ovakav stil pokušavati više ponoviti. Nešto laganija je "Electric red" koja ponovno donosi određeni funk-metal bas, gomilu isprekidanih ritmova, ali i psihodeličnih minimalističkih detalja, dok je "Bleed" u svojem umjerenom tempu i direktnom naletu industrial gitarskog riffa izabrana za prvi singl. Traje 7 i pol minuta, no za singl je znatno skraćena i šteta je što je za tu priliku izbačen središnji psihodeličan i miran dio.



Uz puno funkiranih bas dionica, zvučnih industrial i thrash-metal elemenata s primjesama psihodelije (skladbe "Lethargica", "obZen", "This spiteful snake", "Pineal gland optics", "Dancers to a discordant system"), album obiluje zaista neobičnim aranžmanskim potezima s mnogo minimalističkih fade-outova i umjerenim tempovima koji su puni ritmičkih varki, ali gruvaju nevjerojatno snažno. Ponekad kreni-stani, ponekad leti i skači, a ponekad zacementirano u svojoj kompliciranosti da slušatelja obara s nogu dokle su Meshuggah u sviračkoj konciznosti dogurali i odmakli od poimanja standardne metal scene.

Nakon ovakvog perfektnog albuma punog neobične i veoma zahtjevne sviračke spreme (osobito bubnjara Haakea i basista Thorendala i Dick Lovgrena), teško je bilo odrediti njihov naredni korak. Meshuggah su svirački sjajno potkovan band koji je produkciju ovog albuma napravio najsavršenije u karijeri. Svaki element zvuka je odvojen, kristalno čist i razumljiv bez ijednog trenutka zaglušljive distorzije, a istovremeno je toliko bučan, intenzivan i ubačen u prvi plan da je to nevjerojatno.
Bio je to sjajan album, a da tekstovi nisu bili toliko enigmatični, zamršeni i ponekad nejasni, ovo je mogao biti pun pogodak.
[  ]

MESHUGGAH - Alive, live (Nuclear Blast, 2010)

Pakiran u obliku dvostrukog izdanja, "Alive" sadrži video DVD i audio CD s promotivne svjetske turneje albuma "obZen" snimljene 2008. i 2009. godine na tri lokacije - Tokiju, Torontu i Montrealu. DVD uz koncertne video-zapise (13 brojeva) donosi i 10 kratkih dokumentarnih filmova s brojnim monolozima, dijalozima i interviewima, kao i sekvencama snimljenih u pauzama između nastupa.

Audio zapis ima 12 pjesama (jedino je izostala "Ritual" s DVD-a) i uglavnom je sastavljen od materijala "obZen" koji je zastupljen sa 5 brojeva - "Electric red", "Pravus", "Lethargica", "Combustion" i "Bleed". Sa albuma "Catch Thrthythree" nema niti jedne pjesme, sa "Nothing" su "Perpetual black second", "Rational Gaze", "Straw pulled at random" i "Stengah", a sa "Chaosphere" dvije - "New millennium cyanide Christ" i "The mouth licking what you've bled". Jedina izuzetno stara kompozicija je "Humiliative" koja se nalazila na EP-iju "None" iz 1994. godine.

Prvi dio snimke iz Tokija sa 5 pjesama je tonski najbolje kvalitete i gotovo je izveden u 'jednom dahu' s karakterističnim Haakeovim 'limenim' dobošom, te je u principu ono što svi fanovi benda od njih očekuju. Kompaktno razdvojena svirka s Lovgrenom na basu, poduplanim kratkim riffovima i vrlo rijetkim Thorendalovim solo izletima s kojima samo nadograđuje strukture kompozicija. Drugi dio iz Toronta (3 pjesme) je nešto lošije i mutnije produkcije, ali zato ima jednu urnebesnu stvarčinu ("Combustion"), dok je zadnji, treći dio iz Montreala daleko boljih tehničkih performansa. Na njemu se nalazi 5 žestokih kompozicija, kao i stara, spomenuta "Humiliative" koja je pokazala da su još sredinom 90-ih bili prethodnica groove/nu-metala kada žanr još nije etiketiran.

Međutim, ovaj koncertni zapis nema niti jedne laganije pjesme, te eksperimentalnih ili avangardnih sekvenci, ničega što navodi koliko i zašto su Meshuggah značajni u sklopu metal scene. To se tek može dokučiti po nekim Thorendalovim progressive manirima i sitnim psihodeličnim izletima, onoliko koliko je to sama 'best of' set-lista dopuštala. A zbog duplog pakiranja i prilično visoke cijene, nakon duljeg vremena im je album izostao i s američke liste najprodavanijih.
[  ]

MESHUGGAH - Koloss (2012, Nuclear Blast)

Metal definitivno više nije pretrpana disonantna glazba. Sve što su do sada ovi Šveđani u karijeri napravili, vodilo je u ovome smjeru - inovacijama.

Teško je bilo šta za očekivati nakon dva posljednja, tehnički savršena albuma "Catch Thirtythree" (2005) i "obZen" (2008). Konciznim igrama, dosjetkama, eksperimentima i novotarijama nikad kraja, a kada se u tančine gleda i analizira ovo novo čudo koje prilično odudara od dosadašnjih albuma, "Koloss" ima sve predispozicije da postane najbolje prihvaćen rad, te da bend dobije gomile novih obožavatelja mada je uopće teško zamisliti da je ovo komercijalna glazba.

Možda će dio starih fanova s negodovanjem prihvatiti ovaj prilično čist zvuk odvojen na kompaktne sekvence svakog od 5 elemenata (2 gitare, te po jedan bas, bubnjevi i vokal), nekima će vjerojatno zasmetati što nema elektronskih eksperimenata, što distorzije nisu 'starinski' thrash i što nema urnebesno brzih tempova (jedine takve pjesme su "The demon's name is surveillance", "The hurt that finds you first" i donekle "Swarm"), ali vox populi je već svoje rekao. Ovo je naime, kako god da se gleda, najuspješniji Meshuggah album koji je dosegao fantastičan plasman na no.17 u USA i po prvi puta se dokopao UK top-100 zasjevši na no.93.

Rad gitara Fredrik Thorendala i Martena Hagstroma je posve drugačiji no dosad, to su 'prikočeni' riffovi bez razlivenih disonanci (ako se uopće igdje može pronaći 'starinski' zvuk gitare, onda je to u pjesmi "Demiurge" koja više nalikuje industrialu), solaže su minijaturne, ali vrlo efektne i luđački bolesne (neke čak zamirišu na synthove), a u spoju sa specifičnim, često funk-noiserskim basovima Dick Lovgrena i tromijim, ali vrlo plesnim tempovima, album je kompletno ponudio novi zvuk koji nekim čudnim metodologijama čak povremeno izlazi iz okvira metala u možebitno post-metal, pa čak i metal-pop/noise zvuk. Naravno, onaj ekstremniji i thrasherski dio također postoji na albumu, ali to više nisu neke jurnjave, već sitne furiozne tehnički komplementarne fuzije tih prikočenih riffova i skladnih ritmičkih 'plastika'. Bitna stavka ritmova Tomas Haakea je da su činele gotovo izbačene iz finalnog miksa, te su mekano prisutne i ne zaglušuju zvuk. Čak se stvara dojam kao da ih i nema, a sukladno s time, album čak nema niti visokih, parajućih tonova.

U kompletu gledajući, ovo jeste thrash samo posve novi koji je nastavak "obZen" albuma kao da su pjesme paralelno rađene i ostavljene u ladicu da sazriju sve dok se produkcijski ne dotjeraju u tančine. S druge strane, lirski dio je nadahnut bogovima, poremećenim božanstvima i demonima, no u principu se i ovaj puta radi o metaforama, alegorijama i prenesenim značenjima koja se mogu sagledati isključivo iz rakursa frontmena Jens Kidmana i bubnjara Haakea koji je zadnjih desetak godina inspiriran filozofijama različitih kultura (prošli puta to je bio budizam), knjigama, filmovima i egzistencijalizmom.



Ako se nakon uvodne i vrlo trome "I am colossus" odlučite da ga ne izbacite sa svoje play-liste ili playera, očekuje vas 55 minuta fantastičnog suvremenog performansa u kome za uho najviše pogoduje ritmička plesna podloga, psihodelične solaže, kratki riffovi i pjesme poput neobičnog tehničkog funka "Do not look down" i "Marrow", te singla "Break those bones whose sinews gave it motion" koji još i najbolje prikazuje ovu čudesnu kombinaciju funka i metala u nešto što se može ponuditi i kao pandam post-metalu. Posljednja skladba, tj. instrumental "The last vigil" je čudesni ambijentalni minimalistički psycho komad koji nimalo nema veze sa ikakvim poimanjem metala i komotno bi ga mogao potpisati Brian Eno na nekoj vlastitoj zbirci one čuvene kolekcije ambijentalnih radova iz 70-ih godina.

Nakon ovog albuma metal više jednostavno nije onakav kakav je bio do sada mada su to Meshuggah često naglašavali, ali ovdje je to vidljivo i sa Marsa.

horvi // 10/04/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*