Dobra strana ovih tehničkih velikana iz Švedske jest da ne rade albume kakve publika očekuje nego redovito nude nešto drugo stvarajući svoje vizure. Ajde, kako kada. Prošli "The Violent Sleep of Reason" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25025 objavljen prije predugačkih 6 godina je stagnirao s napretkom pa je ipak prošao pozitivno komercijalno. Od tada su napustili Nuclear Blast i prešli u Atomic Fire iz Donzdorfa, a to se odmah uočilo i na početnom slabom startu u Americi gdje su nakon 17 godina prvi puta van top-100 zauzeli skroman no.115 što je spram tri prethodna albuma (dvaput no.17 i jedan no.59) drastičan fijasko. Također već dugo vremena nemaju adekvatnu konkurenciju pa se takoreći nadmetaju sami sa sobom postavljajući neke nove standarde, konkretno, na ovome službeno devetom albumu zašli su u naoko relativno jednostavniji progressive koji se ne bavi kompleksnim figurama, ali ima tu svačega na putevima abnormalno vještih tehničkih gitarskih struktura koje su praktički osnova čitavog kostura s obzirom da sve manje pažnje posvećuju konceptu i avangardnim pristupima. Sam naziv albuma 'nepromjenjiv' iliti 'stalan' je začkoljica s puno alegorije i metafore prikazivajući obzor vremena od cirka 3-4 godine u kome je rađen očito bez jasnog radnog sinopsisa s pretjerano dugačkim tajmingom od 66 minuta i 13 kompozicija u kojima ima podosta zbunjujućih zamki poput uvodnika "Broken cog" koji aludira na industrial-thrash rafale s premazima Thorendalove 7 i 8 žičane gitare, te šaputavim vokalom frontmena Jens Kidmana koji kasnije koristi prepoznatljivo čvrsti growl. Odmah je na početku jasno da se radi o nekoj njima internoj šali utabane nepromjenjivosti.



Odsustvo 4/4 takta zbijeno je u poliritmiku i te neuhvatljive riff šarže druge teme "The abysmal eye", a kako se tijek odvija iz pjesme u pjesmu prvi paradoks jest da nema kaotičnih komešanja, već se dinamika odvija vrlo blisko nalik starim vedetama King Crimson s ponešto jazzy elemenata i obiljem psihodeličnih utora. Odnosno, onaj klasičan djent riff na sasvim drugačijoj relaciji vodi većinu pjesama u kojima se ističe Mårten Hagström, a sve kompliciranija ritmičnost "Light the shortening fuse" daje ogromni zadatak svim budućim naraštajima koji će djent uhvatiti za svoju polarizaciju i teško će u skoro vrijeme biti pravilno kanalizirana. To su uglavnom ciljane neuhvatljivosti da nije samo ekstremna snaga potencijalna, to jest, Meshuggah revidiraju izraz za ugodno starenje s manjom potrošnjom energije izuzev bubnjara Tomas Haakea koji se ovdje vraški naradio uništavajući tko zna koliko setova palica. Mora biti da je Ikea ishoblala barem jedan trupac hikorija od 2-3 kubika iz Kanade, Kine ili USA, možda grab, orah ili bukvu za njegove snažno kontemplirane udarače...



Ima i iskrivljenih funk momenata u tromijim "Phantoms", "Ligature marks" i "God sees in mirrors" kojima pospješuju stilski dizajn, a onda na sredini albuma dolazi skoro 10 minuta dugački instrumental "They move below" s kojim odvajaju ostatak materijala. Počinje nježnim i snenim baladičnim staccatima projicirajući novi teški ambivalentan standard, evo, slobodno ću komparirati, ovakve bas linije Dick Lövgrena mogu odsvirati samo majstori kao što su Flea, Jeroen Paul Thesseling, Dave Allen, odavno neaktivni Simon Underwood (iz prve postave The Pop Group), te dakako jazz glazbenici kojima nije bauk zaputiti se u kontraritmove kreni-stani. Drugi dio albuma je nešto jednostavnijih shema. Kako kada. U slučaju kratkog gitarskog solo tremolo instrumentala "Black cathedral", repetativnog komada "The faultless", "Armies of the preposterous" jedinog s death konotacijama, te završnog, trećeg instrumentala "Past tense" ali i to je za dugosežniju raspravu o samoj tehničkoj izvedbi. Ovo nije najbolji Meshuggah album premda bi se očekivalo da nadmaše nekolicinu ranijih, ali je znatan pomak spram prethodnika koji ih je zaljuljao pomalo im zasljepivši raspoloženje velikim uspjehom, ne zaboravimo, pjesma "Clockworks" je 2018. bila nominirana za najbolju Grammy metal pjesmu (dobitnici su bili Mastodon "Sultan's curse"). Ponovno su postavili nove smjernice stila, zvuka, svirke i produkcije, te se takmiče van konkurencije svijesni da nemaju odgovarajuće technical djent takmace. Tesseract, After The Burial, Born Of Osiris, Within The Ruins, Periphery i ostala ekipa koliko god da se trudili, ne idu u dosljednu suštinu ovog vrlo primamljivog gitarskog izraza kojeg su Meshuggah ovdje nadopunili i nadogradili novim rješenjima za sve buduće izazove. Samo ovdje, uostalom kao i mnogo ranije, proteže se jedan osnovni problem vrhunskih performansa. Ovakvu glazbu ne mogu svirati klinci koji vole metal i počinju s prvim demo bendovima. Prezahtjevna je iziskujući potpunu koncentraciju, konciznost i vještinu koja se ne može odsvirati poput himni "Paranoid", "Ace of spades" ili "Creeping death". Jest, zakomplicirali su stvari gotovo do prezahtjevnih art turbulencija poput spomenutih King Crimson izdvajajući se ka nedodirljivom izdanku kojeg svatko voli slušati, ali teško može interpretirati. Zato se ne bih čudio da se u skoro vrijeme pojave neki novi 'punkerski' buntovnici metala koji će poput Johnny Rottena mrziti Pink Floyd i otpočeti novu eru jednostavnog Iron Maiden-Metallica-Bathory-Pantera izričaja na neki drugačiji, možda i siroviji način.

Naslovi: 1.Broken cog, 2.The abysmal eye, 3.Light the shortening fuse, 4.Pantoms, 5.Ligature Marks, 6.God he sees in mirrors, 7.They move below, 8.Kaleidoscope, 9.Black cathedral, 10.I am that thirst, 11.The faultless, 12.Armies of the preposterous, 13.Past tense

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/04/2022