S3ngs-i pokušavaju premostiti onu veliku razliku koja odvaja underground od klasičnog mainstreama s tek nekoliko hrvatskih rock bandova na tronu, te se oprobavaju domognuti barem one nekakve 'prelazne' karike koja sa Ramirezima, Stillness, Antenatom i Vatrom odvaja vrh od dna. Zagrebački bandovi poput Grette, Gatuzo, Adastre, Brkova, Valungara, Scroll, Skaut, riječkih Morso i Diskurz, labinskih The Orange Strips, zabočkih Noxin ili u zadnje vrijeme koprivničkih Suho Grlo Nos (a tu se još može priključiti cijela armija sličnih indie-rock-pop-punk i stilski inih bandova) premda se godinama trude, uporno rade i imaju kakvu-takvu (ali više nikakvu) podršku medija, niti na jedvite jade ne mogu isplivati na samu površinu i zagolicati široki auditorij. Svi su oni u određenu ruku kultni bandovi u svojim sredinama, no kada treba napraviti korak dalje, redovito ih očekuje poluprazan klub sa šačicom dobronamjernika. Zadnji vlak za širu afirmaciju uhvatili su The Bambi Molesters i Kawasaki 3P, te posve drugačije orijentirani Elemental i Afion, no sve to se zbilo još u prvoj polovici prve decenije 21. stoljeća. Praktički, od 2005. Hrvatska scena nije dala nikakav 'veći' band koji bi mogao parirati ili nadomjestiti jednu veliku, gotovo desetogodišnju rupu nakon što su elitni status priskrbili Hladno Pivo, Let 3, Pipsi, Majke, Urban, Gustafi, TBF... Netko će reći da je osnovni razlog u kvaliteti, no to ipak nije tako. Glavni problem se ipak nalazi u nedovoljnoj transparentnosti domaće rock i sukladne scene na našim državnim medijima (osobito na radio i TV) koji su se začahurili uređivačkom etikom bez ikakve mogućnosti da pruže šansu 'novim imenima'. Imati samo jednu-dvije TV emisije poput "Garaže" ili pak "Briljanteena" je ipak premalo, dok s druge strane tamburaša i zabavnjaka ima koliko hoćeš. Stoga su svi hrvatski bandovi osnovani mahom u 21. stoljeću osuđeni da sami traže izlaz iz undergrounda gotovo bez ičije pomoći sa strane, dovitljivo se koristivši internetom i svim pripadajućim sredstvima. Tu više nije u pitanju kvalitet, već podatak tko ima koliko prijatelja na facebook-u i kakva mu je posjećenost myspace ili neke druge oficijelne web-stranice, tako da njihove koncerte redom pohode članovi drugih prijateljskih bandova s tek gotovo neznatnim postotkom one klasične audiofilske rock publike. Naravno, opet s druge strane, ovo sve ima svoju čar. Bandovi koji sviraju za svoje prijatelje i poznanike koji sviraju u drugim bandovima moraju itekako potegnuti u same tehničke detalje jer su svijesni da ih sluša i gleda auditorij koji 'konta' posao žica i palica, te si ne mogu dozvoliti luksuz-baksuza s falš svirkom. Kada danas usporedimo današnju hrvatsku scenu s onom čuvenom novovalnom generacijom otprije trideset godina, osnovna razlika je u medijskom i organizacijskom tretmanu, dok su ostali parametri takoreći nijanse od slučaja do slučaja. I onda je bilo negativnih kritika, pljuvanja po bandovima, a doći uopće do prilike za studio i objaviti ploču koštalo je ko svetog Petra kajgana. Mnogi od tadašnjih bandova u svojim počecima nastupali su pred šačicom ljudi, često su bili raštelani, neki uopće čak nisu niti znali svirati više od 3-4 akorda, no produkcija i onaj objavljeni materijal kojeg su imali učinili su ih zvijezdama, ponekad samo na osnovu jednog hita. Tada se u samom startu mnogima osmjehnula sreća da su već nakon prvog albuma punili Kulušić, a neki i malu dvoranu Doma sportova ili bivšu Mošu, današnji Boogaloo. Probajmo to zamisliti danas. Ne ide to niti Ramirezima, niti Vatri od ruke koji imaju sijaset radio hitova, pa gdje će bandovima čije albume zasipa prašina u izlozima. A u ovakvoj situaciji, njihovi cd-ovi su gotovo smješteni negdje na dno ladica... Potpuno su drugačija vremena, radijske urednike baš briga za nove generacije bandova, sa valova domaćeg etera uglavnom odzvanjaju stari rock evergreeni, a ono Mirkovićevo Sretno dijete danas se samo može nostalgično prisjećati vremena kada nije bilo niti puno bandova, niti puno različite glazbe i kada su koncerti bili smješteni na svega par lokacija u Zagrebu, no značaj i prisutnost te scene je bila ogromna u komercijalnim razmjerima. Jer dok su se primjerice, tada vrlo ortodoksni Pankrti, Parafi ili Pekinška patka vrtjeli po lokalnim radio stanicama, nije bilo nikakve strepnje da Haustor, Film, Azra, Orgazam ili Idoli neće ostvariti pun pogodak.

Čemu sve ovo?

Naime, da su ona 'sretna vremena', S3ngs bi bili veoma popularan band. Inteligentni su, zabavni, duhoviti, imaju žestoke rock pjesme koje otprve sjedaju u uho i ponašaju se kao 'veliki' band. No njih, kao i cijelu pripadajuću generaciju stasalu u 21. stoljeću zadesila je turobna stvarnost pomanjkanja medijske i organizacijske potpore, kao i cijele prateće infrastrukture koja bi se morala djelotvorno brinuti oko rock scene. Lijepo je bilo tog petka vidjeti ugodno popunjen KD Željezničar gdje vas je na ulazu dočekala obavezna (besplatna) čašica rakije za dobrodošlicu, kao i sav prikladan, veoma ukusno raspoređen koncertni repertoar kojeg su izveli S3ngs-i, ali ja osobno se nikako ne mogu oduprijeti dojmu da su nekada, ruku na srce, daleko lošiji bandovi punili daleko veće prostore na svojim promocijama debi albuma. Ne kažem da je ovo sada nekakvo kukanje za 80-im godinama, ali zaista je pravo čudo vidjeti da se u ovakvim okolnostima pod kojima rade S3ngsi po sistemu 'sam svoj majstor' hrvatska rock scena održava na životu. Ono što su nekada radili manageri i promoteri, diskografske kuće, te uglavnom šira ekipa tonskih tehničara, ovaj trojac je obavio sam. Probajte zamisliti stres koji bi doživio bilo koji popularniji rocker iz plejade ex-yu novog vala da se morao sam izboriti za neku koncertnu dvoranu, štampati plakate, lijepiti ih po gradu, baktati se sa zvukom, ulaznicama, ganjati sponzore kojih nema, postaviti najave na relevantne pozicije za ciljanu publiku, uz to održati uredan i sabran koncert pun komunikacije sa publikom, te se pri tome vraški otkačiti i zabaviti a da u niti jednom trenutku ne ostavi dojam psihičkog tereta je... vrlo teško uopće i zamisliti. A S3ngsi tako rade i funkcioniraju već četiri godine oslanjajući se samo na svoje resurse, dok bi primjerice mnoge stare zvijezde odustale od ovakvog zanata nakon vrlo kratkog vremena. Eh... Sam početak svirke je debelo kasnio, no kada su zagrebački dvojac LAGER stupili na stage, sva naokolo raštrkana publika se počela prikupljati i pripremati za glavne majstore. Ta predgrupa je bila solidna (gitara i bubnjevi), no odsustvo bas gitare nije nikako moglo nadomjestiti melodično-ritmičnu rupu u zvuku jer nemaju tehnički dotjerane konstrukcije pjesama s kojima bi popunili prostornost. Puno 'praznog hoda' između riffova i refrena pokušali su nadoknaditi sitnim kompozitorskim domišljatostima, no sve je to djelovalo prilično mršavo i siromašno ako se uzmu u obzir minimalistički duet-rock bandovi (ajde dobro, a'la The White Stripes) kakvi su se po Hrvatskoj u posljednje vrijeme namnožili u daleko boljim kreacijama (Gatuzo, Revolts, Thee Mad And Hairy Wombats, Spoonleaf, Kosmata neman protiv ljudi majmuna, Scena ex-Galioti...). Momci imaju tekstove na hrvatskom jeziku i za sada rade s minimalnim tehničkim opsegom vrlo dobre pjesme, no za veliku pozornicu i ovakvu dvoranu su ipak bili preskromni u zvuku. Nekih 7-8 izvedenih kompozicija u indie-rock fahu više je nalikovalo na kantautorski gitarski session uz pratnju bubnjara nego li na konvencionalan rock band. S3NGS su svirku otvorili sa nekoliko posve novih pjesama koje barem ja nisam do sada čuo na njihovom repertoaru - "Alo, alo", "Samuraj", "Disciplina" i naslovnicom debija "Moderno trijezan". Čaka za bubnjevima, Lički na basu i mR. (Emer) na gitari odmah su ofrljili punokrvni melodični indie-rock u kome isprepliću raskošno poznavanje ostavštine rocka od 60-ih naovamo. Mada neprekidno funkcioniraju kao trojac, oni u svojim relativno kratkim pjesmama sažimaju elan pub/mod-rocka, energiju punka i new-wavea, etiku klasičnog alternativnog temelja s individualnim tekstualnim preokupacijama koje neprekidno balansiraju između komedije i ozbiljnosti, a onaj međuprostor između riffova i refrena zidaju otkačenim Emerovim solo egzibicijama na gitari koje variraju na relaciji noisea i brit-pop/rocka. Sa tri starije kompozicije "Jako dobar štih", "R'n'r" i "Univerzalka" dižu atmosferu u publici, a na pozornicu se počinju penjati oduševljeni fanovi. Kako su redali skladbe "Fakin zrak", "Ratnik svijet", "Kraj"... pozivaju goste na back vokale i usnoj harmonici, a onda, da li spontano ili unaprijed dogovoreno (ne bih znao), na pozornicu se penje gomila ljudi i nastaje dernek poput onoga kakvog je upriličio Iggy Pop na InMusic Festu 2007. kada je iz prvih redova pozvao na stage 30-tak djevojaka da plešu s njime. Nastaje delirij... Ova tri muzičara se gotovo nisu niti mogla uočiti usljed sve one mase ljudi na pozornici, nižu se stvari "Kraj", "Mrak song", "Malo veći"..., te sve podsjeća na onaj zlatni nastup Filma 1981. u Kulušiću kada je navodno bina bila pretrpana oduševljenom publikom i nastao onaj epohalni mini album "Live u Kulušiću". Čitava ona priča iz uvodnika ovdje ima itekakvog smisla; da su ona zlatna vremena, ovaj band bi već drugi-treći dan imao hit no.1 na top listama, prigrabila bi ga vodeća diskografska kuća, mogao bi birati hoće li album snimati u Zagrebu ili negdje u Milanu, Londonu, Hamburgu, Švedskoj..., organizirala bi im se turneja uzduž i poprijeko, te se ne bi čekalo niti časa da se ustanovi vrijednost njihovog potencijala. Do kraja nastupa još su izredali nekoliko skladbi i onda se nakon dobrih sat i kusur vremena povlače s pozornice. Unatoč lošem zvuku u kome se gotovo nisu mogli razabrati vokalni dueti Ličkog i Emera, publika je vidno uživala, ma šta uživala, padala u trans uslijed njihovog energičnog nastupa. Bilo je i onih koji su ih ovom prilikom po prvi puta gledali uživo i njihove reakcije su bile iznenađujuće; mahom nisu vjerovali da jedan za njih možda autsajderski band može funkcionirati ovako superiorno i autoritativno poput vodećih hrvatskih rock bandova koji imaju tisuće poklonika. A da su S3ngs igrom slučaja britanski band, o njima bi već odavno brujala cijela rock planeta i nastupali bi na najprestižnijim open-air festivalima i u najeminentnijim svjetskim klubovima.

horvi // 27/10/2010