U nenadano vreli tjedan kojeg su obilježile rekordne temperature za ovo doba godine uz obilati koncertni repertoar u Zagrebu (otvaranje Močvare), sedmicu su završili pravi i probrani gosti - makedonska Bernays Propaganda i svima draga i nezamjenjiva Kičma iz Beograda. Interes za koncert je bio više nego solidan s obzirom da su iste večeri nastupali Transglobal Underground u Močvari i Six Pack u Domu Željezničara uz još nekolicinu klupskih svirki manjeg kapaciteta. Opet sam propustio Transglobal Underground... Večer su otvorile Ž/Buka, već afirmirani sastav iz zagrebačkog undergrounda koji je osvojio simpatije ne samo u Hrvatskoj već i u susjednim državama. Nastup im je doduše trajao vrlo kratko (cca 30 minuta), ali su Sunča (bas), Eva (gitara) i Sara (bubnjevi) opasno zapržile sa svojom brzom i žestokom post-punk psihodelijom. Uz nekolicinu otprije poznatih pjesama sa njihova dva prva demo materijala koje im je snimao i producirao Nikša (hm, nigdje ga nisam vidio?!), izvele su i jedno 2-3 nova broja koja ništa bitnije ne odstupaju od njihovih minimalističko-rockerskih zakonitosti. Vrlo dobro su uigrane, te su ovom prilikom potpuno iskoristile priliku za nastup u velikoj dvorani na velikoj pozornici dokazavši da nisu svi oni hvalospjevi glede njihove glazbe i izvedbe uživo slučajnost. No, kao predgrupa nisu imale željeni feedback jer je u dvorani bilo prisutno nekih 100-tinjak posjetitelja, dok se ostatak večerašnje audijencije laktario po šankovima, ispred samog kluba na ispijanju obilatih količina pijače ili je tek pristizao u kontigentima na mahove te vrele subotnje večeri. Nakon što se prisutna audijencija okrijepila ponekim pićem i popušila poneka cigareta (a ja skoknuo do bankomata), vrlo brzo su startali
Bernays Propaganda. Samo prije osvrta na koncert spomenuti ću da sam dan ranije bio u BiH, u Bosanskom Novom/ Novi Grad na GitarFestu gdje sam doživio apsurdno iskustvo sa zaštitarima i policijom koji mi nisu dozvolili ulazak u dvoranu jer sam 'šepavi ćelavi bradati lik s ruksakom što je stigao vozom'. Hoću reći da su hrvatski policajci i ljudi koji se nalaze na ulazima dvorana (barem u Zagrebu) posve korektni ljudi koji ne rade nepotrebne ekscese i bedastoće ako za to nema povoda. Navesti ću da sam zamolio ljude na ulazu Boogaloo kluba da izađem na ulicu, preko puta na bankomat jer su vidjeli da sam keširao posljednju lovu za ulaznicu mojeg brata s kojim sam se igrom slučaja našao te večeri, te su oni rekli 'da u principu ne dopuštaju izlazak', ali u ovome slučaju bili su svjedokom moje trenutne besparice, a noć je bila vrela u kojoj se slijevao znoj po cijelom tijelu. Pa čovjek treba nešto popiti ako je već tu. I potrošiti, a noć je duga, tulum je na vidiku...
Bernays Propaganda je startala sa "Ubij me" i odmah su svi krenuli u dvoranu Boogaloo-a koja se sasvim pristojno ispunila sa nekih 500-600, a kasnije i više ljudi. Naravno, ovdje je bila prisutna sva ona ekipa koja ih je 11.III 2009. gledala na onom fantastičnom, prvom zagrebačkom koncertu u klubiću Time na Malešnici, dok ih je ostatak publike znao samo zahvaljujući nedavno objavljenom debi albumu "Happiness Machines" (2009, Moonlee Records) i hitu ""Uživaš li vo svoja pridružba" ("Are you enjoynig being in your own accompaintiment") koji je upravo tih dana postao no.1 na top listi Radio 101. A upravo se kao singl pojavila i GoF-ourovski funk-rock stvar "Bezbedno levo". Gdje ćeš ljepše nego da ti u goste dođe rock band koji je upravo hit broj 1 na najeminentnijoj radio stanici u Hrvatskoj. Band je sada konačno dobio onu priliku koja se ne propušta, te su Vasko (gitara), Kristina (vokal), te otac Saša (bas) i sin Džano (bubnjevi) odsvirali koncert zbog kojeg će mnogima biti žao što su ga propustili otišavši na neku od brojnih svirki te večeri u Zagrebu. Nastup, glazba i izvedba je bila superiorna (zaboravimo uobičajene poteškoće s razglasom u Boogaloo koji je 100x bolji od onog kojeg sam prethodne večeri imao prilike čuti u B.Novom/ Novom Gradu). Izredali su nisku bisera sa "Happiness Machines" albuma, neke skladbe su usljed dvomjesečne dugotrajne i naporne turneje po Europi dobile i nekolicinu novijih aranžmana, a izveli su i nekoliko novih pjesama koje pripremaju za drugi album. Jedna je između ostalih bila neuobičajeno psihodeličan instrumental gdje se Kristina povukla sa pozornice na kraću pauzu, a jedna je bila u pravom sjaju Fugazi, negdje otprilike kao spoj snažnih melodičnih i ritmičnih post-punk/hc skladbi sa albuma "Steady Diet Of Nothing" i "In On The Killtaker". Oni se kako na pozornici, tako i u privatnom životu kuže 100%, iz njih teče i izvire fluid koji nikoga sa zdravim razumom ne može ostaviti ravnodušnim. Sitna Kristina sa svojom omiljenom majicom s natpisom Fugazi izvikuje, pjeva i cikta inteligentne, bolne i produhovljeno sofisticirane tekstove na makedonskom za razvijanje moždanih vijuga, njezin pratitelj Vasko na gitari (žive već desetak godina zajedno) šiba distorzirane riffove, melodije, solo dionice, Saša ga prati svojim raznolikim bas dionicama (tu ima zaista svega, doslovce od A do Ž), ali kao i prošli puta u klubiću Time, za mene je zvijezda banda bubnjar Džano. Ma ljudi moji, ono što se čuje u finoj produkciji albuma nije niti 30% od onoga što ovaj momak radi uživo samo sa bas bubnjem, dobošem, indijanerom, fuzz-om i jednom činelom! Dokaz njegove vještine posvjedočio je i Tiki (ex-Don't) koji se ponizno do poda poklonio Saši nakon izlaska iz dvorane rekavši da 'tako opako jebeno dobrog rock bubnjara nije čuo o-ho-ho vremena'. Glazba im je, kao i tekstovi, sjajan spoj bistrog uma, angažirane forme u mnogim pogledima (svaka sličnost sa prva dva albuma Gang Of Four je uključena), a oni su kao band pravi borci za oslobađanje nametnutih jarmova koji ovaj Balkan prate otkako je Slavena na njemu. Naravno, oni su moderan rock band s izvorištem u punku i new-waveu, strahovito su plesni, vole neuobičajene i jednostavne iskonske eksperimente, ali ne koketiraju sa banalnim trivijalnostima. Negdje oko sredine koncerta Vasko je rekao 'ovu stvar posvećujemo zagrebačkim studentima Filozofskog fakulteta koji se bore da dobiju besplatni fax jer se inteligencija i znanje ne bi trebali naplaćivati', na što je usljiedila salva pljeska i gromoglasnog odobravanja. Nisu to nikakve U2-ovske parole koje je Bono s vremenom pretvorio u cirkus zvan veličanje samog sebe, ovi ljudi žive i bore se za pravu stvar sa pravim argumentima ispred kojih stoji sjajna glazba koja pogađa tamo gdje treba. Strahovito mi je drago što je gotovo krcata dvorana Boogaloo kluba osjetila njihov žar i borbu, te neprikosnoveni prkos da optimizam postoji i u pesimizmu. Prije jedne skladbe Vasko je onako, van mikrofona promrmljao 'ova stvar je za Horvija', a kada sam nekoliko sekundi kasnije krenuo po novo pivo da proslavim ovaj trenutak, samo par metara dalje od mene vrlo prijazno i ljubazno me zaustavio bradati ojači momak (nije 100-kilaš poput mene) sa smeđom majicom 'Dirty Old Festival'. Bio je to Grga, skopski frend Bernays Propagande s kojim sam mjesec-dva uoči ovog koncerta izmjenio nekoliko prijateljskih e-mailova. I onda je počela naša mini-fešta koja mi se danas čini kao da je trajala satima...
Bernays Propaganda su potom okončali svoj nastup, publika je bila ushićena (pogotovo moj brat koji ih je prvi puta gledao), a onda smo izašli van na 'jednu cigaretu' i doslovce zaradili rak pluća. Pridružio nam se i Saša, basist, te smo se onako do mile volje zajebavali kako nam srce želi. Od Grge (Vladica Mladenovski) sam saznao više o povijesti Makedonije nego od svih kritičarsko-političkih seronja što su uništavali sistem Balkana unazad 150 godina. On je to svojim riječima jako lijepo opisao, baš onako kako bi ja nekome opisao bližu povijest Hrvatske. Tip je 1.liga!!! A kada je došao Saša, krenuli smo u zajebanciju i spiku sa stalnim kontigentom pive jer u rock klubiću Time nismo stigli popiti niti jedno pivo onako kako treba. Pričao je da su bili na turneji po Europi, ali najviše ga je na smijeh natjerala Rumunjska gdje (nastupali su u Temišvaru i Bukureštu), gdje ljudi prelaze na biciklu granicu sa Srbijom i kupuju cigarete u nedavno otvorenom duty-free shopu samo da dobiju štambilj (pečat) od policajca i vraćaju se u Rumunjsku, Europsku Uniju. Ha-ha-ha! Kaže, ovdje kod vas iako niste u EU, osjeća se debela Europa, a tamo u Rumuniji i Bugarskoj, to je smijeh... Pa smo onda malo o Grcima koji ne daju Makedoncima da se njihova država zove Makedonija, pa je odlučeno da se zove 'Severna Makedonija', što će navodno biti novo ime... Ma, jebemti, ovi ljudi su prošli tantalove muke da dođu u Zagreb, u Europu, da ih konačno čuje netko više osim Horvija i nekolicine istinskih zaljubljenika u to što rade sa srcem koje izgara, koje je puno boli i katastrofe u kojoj moraš biti miran da ne izgubiš razum. Da ne navodim na koji način su dobivali pasoše, vize i radne dozvole. Miša mu jebem, ali ovi ljudi su napravili ono što niti Overflow 1991. nije uspio napraviti. Imamo mnogo zajedničkih crta u svjetonazoru Bernays Propaganda i ja, te nije nikakvo čudo da se s ovim bandom razumijem bolje nego s nekim dripcima iz zagrebačkog kvarta koji mi tumače jednu odžvakanu priču koja nema temelj. Još smo svašta pričali i dobro se zafrkavali na račun Pal Mal cigareta iz Rumunije gdje je slika pluća nepušača i pušača. Ja sam rekao, pa kaj, zadimljena plućica su uvijek bolja od onih svježih, a Saša je odgovorio 'taj Pantelija je zaista ukusan čovek' (citat iz legendarnog filma "Maratonci trče počasni krug"). Ha-ha-ha! I onda smo cugali i družili se, pričali, kao da se znamo od djetinjstva. O glazbi, o njegovom angažmanu na lokalnoj radio stanici koju već 18 godina vodi i drži u Skoplju kao nezavisni poput Radio 101, o njegovom radu gdje ima 30-tak kvalitetnih suradnika (ponudiš nam nekog?), o A Flock Of Seagulls, The Stranglers (baš je na video zidu bio prikazan onaj legendarni spot uživo "Nice'n'sleazy" s golim curama i bičevanju), Billy Idolu, Sex Pistols, Ramonesima, Talking Heads, XTC i gomili, gomili bandova i izvođača. Svi su oni manje-više jurili za lovom, ali imali su izuzev Billy Idola (ja ga volim zvati Billy-Debilly), snažnu iskonsku crtu vremena kada su radili i ostavili su svoj trajni pečat. E, da spomenem, jedan od večerašnjih DJ-eva programa u vrijeme kada smo stajali na terasi Boogaloo kluba bio je Toni Phantasma, odnosno back to '80's. Ali jebote čoveče, nigdje Gang Of Four, The Pop Group, Cabaret Voltaire, Einsturzende Neubauten, The Young Gods, Front 242, Pixies, Husker Du, R.E.M., JAMC..., bandova koji su obilježili '80-te. Dobro, nema veze... Onda smo otišli pogledati Kičmu u vremenu kad je trebalo otići na piš-pauzu. Svatko od nas. Koji se baš živo fučka za zabranu pušenja u Hrvatskoj. On je ovdje velika zvijezda kojoj nitko ne može zabraniti da zapali cigaretu na pozornici. Dolazio je ovdje tko zna koliko stotina puta i uvijek je imao najsrdačniji doček od publike. On može raditi što god hoće. Pametan je čovjek, snaga njegovih pjesama je jednostavna i direktna, on je bez ikakve sumnje zvijezda srpske scene, jedina koja je ostala od starog 'novog vala'. I usput je još uvijek aktivna i vrlo živa, te se ne predaje olako. I neće se Koja predati jer ima srce koje razoružava sve sukobljene strane. Toliko sam lijepih riječi znao napisati o Koji, da ga nema potrebe više veličati. On je Jimi Hendrix u alternativnom pogledu, totalno je izokrenuo smisao u jednostavnost i zbog toga mu čast.
Koncert je bio klasičan, onako kako Disciplin A Kitchme i zahtjeva. Standard sa "Buka u modi" gdje su se priključili Kuzma (sax) i Igor Pavlica (truba), pa "Ti znaš da tvoja soba ima četiri ugla", "Nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade", "Novac neće doći", "Ah, ah, kakva sreća"... Bilo je tu na repertoaru i podosta skladbi sa posljednjeg odličnog albuma "Kad kažeš muzika, na šta točno misliš reci mi" na kojeg je publika reagirala skoro pa i bolje nego na stare klasike. "Neko mora to da spreči" i "Čovek koji ne nosi sat" sigurno su još od 2007. klasici svakog pravog rockera/darkera/underground orijentiranog čovjeka na području ovog usranog Balkana. Koji svaka čast, on je najkrasnije stvorenje koje je na ovom području ex-Yu moglo izrasti u veličanstvenu ikonu kojoj se dive i mladi i stari. Odolio je vremenu gdje više ne postoji Bora Đorđević, Bijelo dugme, Smak, Atomsko sklonište, EKV, Divlje jagode, Azra, Pankrti, ono pravo Prljavo kazalište, Orgazam, Film, Idoli... Sve je prerastao sa svojim dugovječnim i upornim radom, vjeruje u to što radi i zaista kvalitetno radi. Njemu se živo fućka hoće li mu na koncert doći 50 ili kao u ovom slučaju oko 1000 ljudi, on ima svoju poruku koja je jednostavna, direktna, sjajna i fantastična. Ne bih htio zamisliti band koji bi zloupotrijebio Disciplinu Kičme za nekakvu komercijalnu glazbu i pretvorio je u bedastoću zvanu Plavi orkestar, Bijelo dugme (s Alen Islamovićem) ili nekakvu komercijalnu šašavoću. Koja svih ovih 30 godina nije pokazivao niti najmanje komercijalne naznake, uvijek je radio pjesme po svojem guštu, onako kako mu odgovara i živo ga boli 'đon'. Da ne zaglibim u svoje omiljene teme o kojima bih mogao sad naklapati satima, ovo je bio odličan koncert s tri odlična originalna banda koji su kao takvi na području ex-Yu pravi rariteti.

Sjajan koncert! Daj Bože da se to ponovi... A prilika za skorim susretom s Bernays Propagandom se pruža već 7.06. u Sisku.

horvi // 29/05/2009

> vidi sve fotke // see all photos