Zanimljivo je kako se Koja poigrava sa svojih zadnjih nekoliko albuma, u kojima uporno očekujem neku novu radikalnost, kojom me kupio još u drugoj polovici osamdesetih. I taman kad pomislim da je s albumom Uf! napravio taj novi pravi korak i da će dalje biti još uporniji da nam otkrije neke nove fazone, dogodi se ploča koja me vrati album ili dva albuma unazad. Ono što je okosnica albuma 'Opet.' je progresivni blues, istjeran po Kojinim motivima, koji kako album prolazi, lagano odlazi u monotoniju. Iako album nije težak za slušanje, motivi kojima je protkan nemaju mi post punkersku pljusku, koja je dosad uredno postojala. Neke pjesme je imaju, one najpoznatije, koje su zaživjele kao singlovi i spotovi. To su "Ovisnik o moći" i "Zaboravili rokenrol!?!", koje udaraju na prvu, kao i "Samo Disciplina", koja se nadovezuje na već poznato Kojino veličanje imena svoga benda.



Problem je možda i u trajanju albuma, jer kad probate album na prvu poslušati u komadu, ostaje dojam da je definitivno predugačak (preko 73 minute!), u odnosu na glazbu koja se nudi. Nerijetko se događa da solaže, u kojima se najviše izmjenjuju Koja i Djeke, znaju otići predaleko u svojoj improviziranosti i zaigranosti. I onda pjesma neslučajno traje između pet i deset minuta. I tako na osamdeset posto albuma. Daleko od toga da njihova improvizacija nije zanimljiva, ali ako baš u svakoj pjesmi nude sličnu formu, vrlo teško možete poslušati album u komadu do kraja. Kad bi te improvizacije bile šarolikije, bilo uvođenjem još kojeg instrumenta ili nekim drugim Kojinim idejama, možda bi 'Opet.' uspio dosegnuti jedan novi ekstrem. Ovako, kad u startu imate velika očekivanja od albuuma, jer vas je Koja svojom neustrašivošću kroz prethodne albume, i njihovom progresijom i radikalizmom hranio kroz sve ove godine, pomalo ostajete šokirani da se nije otišlo bar jedan,ako ne i dva koraka dalje. Možda se uopće nije ni trebalo otići dalje, ne znam, ali kako mi se iz današnje perspektive čini, ispada da je prethodni album 'Uf!' bio jedan kreativni vrh, nakon kojeg mora doći do opadanja. Naravno ne kvalitete, tu nikad nije bio problem, već nekih novih ideja.

Kojini tekstovi i dalje su uredno minimalistički, tu je on prvak svijeta, uopće nema govora. I kao takvi vas bez problema natjeraju da malo otvorenijim očima pogledate na svijet oko sebe i shvatite zašto je, vrlo često, manje više. Uostalom njegove mikro parole sjajno opisuju svijet u kojem se trenutno nalazimo. A njegova borba protiv nepravde traje i dalje, štoviše danas je izraženija nego ikad. Tekstualni minimalizam vrhunac doživljava u pjesmi "Hendriks, Hendriks", gdje Koja jedino izgovara ime i prezime svojeg gitarističkog idola. Ono na što me ova pjesma natjerala je razmišljanje u kojem smjeru bi Hendrixova glazba danas otišla i bi li imala veze s ovim što Koja radi.



Kao borba protiv digitalnog doba na albumu stoji zanimljiva doskočica: "u nedostatku robota, neke od naših stvari su ljudske". Ljudski faktor i energija su itekako prisutni na albumu, ali kad bi ta energija bila sažeta na nekih četrdeset minuta, mislim da bi sve bilo puno više na mjestu. Ovako je sve otišlo predaleko. Pomalo i u krivom smjeru.

ocjena albuma [1-10]: 7

jura // 29/04/2016