Izgleda da više niti jednom domaćem organizatoru osim LAA ne polazi za rukom (jel' nešto poći za nogom može samo nogometašima ili...?) rasprodati koncerte. A njima uspijeva svaki put pa tako ni ovaj koncert nije bio iznimka. Osim toga, domaća publika očigledno nije sita Cavalerinih gostovanja u Zagrebu, a ovo je sigurno već negdje najmanje peto po redu. Prostor ispred Tvornice je bio ugodno ispunjen ljudstvom, obližnje kafane nagužvane čupavim i bradatim spodobama, a Krešimirac i Lenjinpark su također brojali solidnu količinu grupica ljudi s obzirom da je vlage na hladnom tlu bilo kao da su Bandićeve fontane pošpricale cijeli grad. Zbog prekasno započetog rješavanja vina i salijetanja solidne količine poznatih ljudi na asfaltu pred klubom primoran sam se ispričati na propuštanju predgrupe Katran. Koliko sam čuo, na njima je bilo pola Tvornice već puno, ali više radi bezeciranja pozicija za gledanje headlinera, jer muving publike nije bio naročit što za predgrupu kojoj je ustupljena minutaža nedovoljna za 8 pjesama i ne čudi. Stilski se radi o mješavini groove metala, hardcorea i južnjačkog alternative rocka koja bez problema može zadovoljiti fanove bendova na vjernom tragu Superjoint Rituala ili nekih potencijalno novih Anselmovih projekata iz post Pantera faze. Navodno su i jako dobro svirali i još bolje urlali/pjevali što ni ne čudi, jer ipak se radi o ekipi koja na domaćoj sceni brusi metal preko 15 godina (iako im je ovaj bend relativno mlad). Da recenziram njihov album s Bandcampa dao bih mu ocjenu 7/10 zahvaljujući kvalitetnoj, relativno raznolikoj i adrenalinski potentnoj zbirci pjesama. Ova tri boda bih oduzeo na konto toga da je ipak posrijedi još jedno neautentično amerikanizirano "Playing by the book", kao što i kaže naslov jedne njihove pjesme (koji se zasigurno ne odnosi na priznavanje dotične činjenice). Nakon oduže pauze na scenu stupaju Max i Iggor Cavalera u pratnji dvojice mlađih članova i saga koju su neki cinično nazvali "Pozdrav Korijenima Sepulture" počinje. Ipak, ta sintagma je pomalo nategnuta. Pozdravom se aludira na Pozdrav Azri i općenito na bendove koji krčme staru slavu na provjerenom repertoaru bez sudjelovanja ključnih članova, pokretača benda ili autora muzike i tekstova. Ali kod Sepulture je situacija nešto složenija. Ona i dalje postoji bez Maxa i Iggora s novim repertoarom, a braća Cavaliri i dalje pod vlastitim imenima sviraju stariju Sepulturu. Korijeni se također odnose samo na album Roots koji nikako nisu korijeni Sepulture kao old school thrash metal benda već pokušaj grupe da sredinom 90-ih oplemeni (i figurativno i doslovno!) svoj parcijalni trendhopping u nu metal. To su pokušali u simbiozi s amazonskim plemenima uz featuring prominentnih imena tada popularnog "new breeda", ali po mnogima ta solidna inovacija zvuka nije uspjela nadmašiti Arise, Beneath the Remains i Chaos A.D. Sukladno tome, Cavalerini pokušaji uskrsnuća albuma Roots podvaljeni pod povratak korijenima su osim zgodne marketinške igre riječima iznjedrili i sasvim solidan, ali nikako ne prvoklasan koncert. Album su odlučili odsvirati doslovno od početka do kraja sa svim pripadajućim tribal intermezzo upadicama što je zvučalo pomalo fabricirano i štreberski, iako im se mora odati počast na trudu da teškometalnom uhu približe sve te tradicionalne amazonske instrumente. Max je dosta štedio svoje glasnice, pa su vokali na mjestima gdje bi trebali grunuti zvučali šaputavo. Random ljudi iz publike su se derali bolje nego njihov uzoriti frontman. To da je ostario i nije neki argument. Prije će biti to da Max Cavalera (47) tehnički nikada nije bio vrsni vokalist kao neke još starije njuške poput Toma Araye (naravno, pjevača perspektivne thrash metal grupe Matko i Brane) ili pak Jahreda Gomesa iz (HED)P.E. kojima ni dan danas s pet banki glasovi ne pate kada se deru. U početku ne bijaše mnogo riječi. Max je prvih nekoliko pjesama bio podosta šutljiv i suzdržan držeći dostojanstvenu potku starog plemenskog mudraca. Ipak, u kombinaciji s prslukom punim prišivaka, maskirno pofarbanom gitarom i bullet beltom na mikrofonskom stalku više je ličio Rambu iz brazilskih prašuma. Bilo je zanimljivo kako tijekom sat i pol svirke u prostoru gdje kisika ima manje nego u Marijanskoj brazdi frajer koji živi u plućima svijeta nije skinuo tu nakupinu vojničkih dronjaka sa sebe, a nisam primijetio da ga na bini hladi "eskadrila" ventilatora. Svaka čast na odanosti imidžu, tko je vidio da moda pati radi znoja. Koliko god Max bio scenski statičan, ipak je postajao sve pričljiviji kako se koncert primicao kraju. Tu se osim izvještačenih parola za nabrijavanje publike moglo primijetiti i nekoliko baš iskrenih osmijeha upućenih na račun atmosfere u publici. Naime, mosh pit nije posustajao od prve do zadnje stvari i širio se progresijom od velikih do ogromnih razmjera. Kad bi nam Max rekao "jump!", mi bismo ga masovno poslušali kao da ga pitamo "how high?!". Nije mu trebalo ni više od par riječi da nas nekoliko puta munjevito pošalje u circle pit, a pri kraju koncerta je s lakoćom iznudio i jedan (iako poprilično slabašni) wall of death. U tim situacijama je najbolje došlo do izražaja njegovo veteranstvo. Teško je bilo čovjeku odmah ne uslišati sve zahtjeve kad je tako legendaran i star. Nemaš ga srca odbiti pa mu jedeš iz ruke kao da nemaš drugog izbora. Iggor je bubnjarske dionice ovladavao lakoćom dvadesetogodišnjaka, vidi se da je u izuzetnoj formi, a nije izostalo ni pomalo ulizivačko navlačenje neke skupocjene varijante dresa hrvatske nogometne repke. Možda to ima veze s time što Iggor tvrdi da mu je prabaka iz Hrvatske, ali svejedno se ne bih čudio da u turnejskom odjevnom asortimanu ima dresove repki svih država u kojima nastupa. Desetak godina mlađi basist, a pogotovo gitarist su svojom pokretljivošću kompenzirali Maxovu statičnost bivajući dostojni sateliti toj staroj gromadi ne djelujući nimalo kao plaćenici s emotivnom distancom od repertoara. Moram i kuriozitetno primijetiti da je Cavalera senior u faci, bradi i frizuri malo bacao na starijeg i debljeg Lea (LIV, Mrtvi Petak ). Publika je u prosjeku također bila nešto starije mlada, procijenio bih da se prosjek godina kretao oko 30. Nakon što su odsvirali Roots bend se kupi s bine, ali uz očekivane pozive publike očekivano se vraća na očekivani bis. Tu smo očekivali i par uspješnica sa starijih albuma, a dobili samo Arise. Ovo ostalo prangijanje je uključivalo obrade od Celtic Frost i Motorhead (a nitko se nije derao: "sviraj motorheeed!"), neke čudne ficleke prearanžiranih starijih stvari koje su više nalikovale autoironičnim skitovima nego konkretnim pjesmama i reprizu Roots Bloody Roots u bržoj verziji. Sadržaj bisa nije bio ništa posebno, ali definitivno jedino što nismo očekivali. U malom pogonu se postkoncertno nastavio after uz metal set DJ-a Kneže, koji je za Tvorničke prilike bio podosta veseo. Obično se tamo afteri svedu na šačicu umornih i neinspiriranih ljudi koji se brzo pokupe ča pa se sve ranije zatvori, a ovoga puta je tamo ostalo i više od stotinjak ljudi. Tim više mi je žao što tamo nisam dočekao fajrunt jer sam u subotnjoj groznici partijanerske pohlepe pomislio kako će mnogo bolje biti visiti na Martinovki gdje obično do sitnih sati tulumari gomila ljudi koja nema (ili ne da) za upad na Brucošijadu FER-a. Prevario sam se. Dosta se grupa ljudi tamo družilo, ali nije bilo očekivanog veselja. Odustao sam i od opcije "preskakanja" zida na jedinom mogućem punktu za potencijalni upad na kvarno, jer sam procijenio da penjački pothvat u datom momentu iziskuje preveliki Ninja faktor za moje solidne veralačke sposobnosti. Eto, prvi put sam u životu zažalio što nisam ostao na afteru, zamislite, u Tvornici. Generalno, daleko od toga da je koncert bio loš. Po pitanju atmosfere u publici čak i odličan. Ali mislim da bi ukupni dojam bio puno bolji da su Cavalere koncipirale svoj nastup oko brojnih uspješnica s prvih šest albuma. Još iz doba kada je Max u Tvornici odbijao fanovima potpisati CD-jeve Sepulture na Soulfly koncertu pod izgovorom "sorry dude, it's personal" pamtimo priče kako je daleko najveći kaos izbijao kada su na red došle stare Sepulturine stvari. Na stranu sada licemjerje kako mu nije bilo "personal" svirati stvari s tih istih CD-jeva, ali vjerujem da bi setlista sastavljena na best of principu bolje prošla među publikom od forsiranja kompletnog Rootsa. Ako je i ovako publika bila potpuno van sebe, možete si misliti kakav bi tek masakr bio upriličen na još starije stvari. Ali tko zna, možda buduća repriza ovog "povratka korijenima" zaista donese pred posjetioce zagrebačkih koncerata povratak pravim korijenima. Kako je stariji Cavalera naš česti koncertni gost, nije iluzorno očekivati povratak najznamenitije brazilske braće po krvi i metalu.

ognjen bašić // 13/11/2016

> vidi sve fotke // see all photos