Jazz.hr/jesen, legitimni nastavak festivala otprije poznatog kao Međunarodni dani jazza, ove je godine okupio veliki broj glazbenika, a ono što je razočaravajuće je poprilično loš odaziv zagrebačke publike. Mala dvorana, kako je festival išao ka kraju, bila je sve praznija i praznija. No zato su oni koji su pohodili Lisinski dobili veliku porciju vrhunskog jazza, kako domaćeg, tako i europskog. Pitanje publike je čest problem, jasno je da ljudi imaju sve manje novaca, pa neke stvari moraju čekati bolja vremena, ali da se ne može skupiti stotinjak ljudi, (da ne govorim o broju prodanih ulaznica) dovodi u pitanje kome ovi vrsni glazbenici sviraju. Prije svih, domaće snage koje u zadnjih par godina sve više i više drže korak s europskim i svjetskim kretanjima, a ponekad su i ispred njih. Prvi dan festivala otvorio je saksofonist Miro Kadoić sa svojim ansamblom, u kojem uz njega na sopran i alt saksofonu sviraju Matjaž Mikuletič (trombon), Blaž Jurčevič (glasovir), Nikola Matošić (kontrabas) i Matthiass Daneck (bubnjevi) Jednostavnog imena Miro Kadoić Ensemble, pokazali su koliko force ima ovaj sastav. Ugođaj im putuje kroz mediteransku klimu, nudeći svu onu lijeptu koju možete osjetiti vozeći se našom obalom. Glazbeno su poprilično bliski fusion jazz obrascima kakvu njeguje Elvis Stanić na svom prvom albumu, Terra Sacra. Miro i njegovi dečki su ipak malo smireniji, te su njihove melodije puno bliže da ostanu u uhu već i na prvo slušanje. Na nekoliko pjesma na gitari im se pridružio Ivan Kapec, popunivši još malo zvuk grupe. Velika zanimljivost ovog ansambla je što svi njihovi članovi imaju jednako prostora da se razmašu, tako da bi u slučaju da ne poznajete ove izvođače, teško pogodili tko je leader. Iduće godine Miro objavljuje novi cd, za koji ne treba sumnjati da će njime nastaviti put koji je započeo na višestruko nagrađivanom albumu Free Point. Dok smo čekali nastavak prvog dana, u auli Male dvorane posjetitelji su mogli vidjeti izložbu fotografija jazz velikana iz oka i objektiva Mareka Karewicza. Ovaj poznati poljski fotograf, svojim je aparatom učinio vječnim najveće jazz velikane svih vremena poput Milesa Davisa, Gila Evansa, Davea Brubecka, što je samo mali dio imena. Uz fotografiranje jazz velikana, bavio se i dizajniranjem omotnica gramofonskih ploča, kojih je dosad već tisuću petsto iza njega. Jedna od zanimljivih stvari je sako koji je Marek nosio na otvorenju jazz.hr festivala, a izvorno pripada Milesu Davisu. Svi posjetitelji festivali dobili su veliki kalendar za 2015. godinu s njegovim fotkama. Marius Bogdanowicz Quartet bio je zadužen da zatvori prvi dan festivala. Iako dosad o tom kvartetu nisam znao baš ništa, moram priznati da su nastup odradili sjajno. Njihov jazz je idealan spoj klasike, popa i standardnih jazz obrazaca. Na pozornici su uz Mariusza (kontrabas) svirali Adam Wendt (tenor i sopran saksofon), Milosz Wosko (glasovir, klavijature) i Sebastian Frankiewicz (bubnjevi). Saksofonist Wendt je bio najviše u prvom planu, a njegove dionice imaju liričnost sličnu Benu Websteru. Milosz Wosko svojim laganim, pomalo klasičnim sviranjem klavira, vrlo je blizak Tordu Gustavsenu, a moram priznati da bih bez problema mogao zamisliti i na ECM etiketi. Iako je Mariusz bio rijetko eksponiran, iz pozadine je sjajno vodio svoj kvartet. Moram se zahvaliti i njihovom managementu, točnije gospođi Magdi Marek, od koje sam nakon koncerta primio njihov posljednji album Syntonia, čija recenzija uskoro slijedi. Iduću je večer otvorila grupa Capisconne, čiji je album Time Travelling nedavno bio recenziran na stranicama vašeg omiljenog portala. Uspoređujući taj album s onim što se moglo čuti u Lisinskom, Ivan Kapec kao vođa sastava i njegovi suradnici puno su moćniji uživo. To je ponajviše uočljivo u glazbi koja slobodno plovi, kombinirajući razne stilove istražujući zvukove. Njihova glazba kombinira jazz uz psihodeliju Pink Floyda i surf obrasce. Svi ti utjecaji su zajedno spojeni u jedan sjajan fusion u kojem se Capisconne dobro snalazi. Uz Ivana Kapeca tu su još Hrvoje Galler na glasoviru, Zvonimir Šestak na bas gitari i Borko Rupena na bubnjevima čije me sviranje u nastupu ovog kvarteta ponajviše impresioniralo. Zvijezda festivala, talijanski trubač Paolo Fresu zatvorio je drugi dan festivala, a u njegovoj pratnji bio je gitarist Bebo Ferra. Paolo Fresu je jedan od najvećih talijanskih jazz izvođača, ali je zanimljivo bilo vidjeti, bez obzira na moja nadanja, da je dvorana opet bila neugledno popunjena. Paolo i Bebo eksperimentirali su zvukovima i svom nastupu unijeli su dašak elektronike, echo pozadine i puno eksperimentiranja. Iako je duo geografski bliži sjeveru Italije (Bologna i Milano), u njihovom nastupu osjetio se duh juga i siromaštva snažnog emotivnog naboja. Ako dosad niste uživo pogledali nastup Darka Jurkovića Charliea, predlažem da ne propustite njegov idući nastup. Vrlo jednostavan razlog tome je što Charlie svira u isto vrijeme dvije gitare, za što je potrebna velika mentalna koncentracija. Prije svega i znanje, jer upitno je mogu li se nabrojati na prste jedne ruke, i to ne samo jazz gitaristi, koji imaju takvo znanje i tehniku. Probajte u isto vrijeme s jednom rukom nacrtati pravokutnik, a drugom krug, pa će vam biti jasno koliko je truda u jazzu potrebno za ovakvo sviranje, koji je mnogo kompleksniji od standardne rock forme. Načinom sviranja blizak je swingu i gipsy jazzu s čujnim utjecajem Djangoa Reinhardta i njegovih sljedbenika. Velika pohvala za ovako težak nastup, a Darko bi, da je pravde, bio u zasluženom krugu vodećih svjetskih gitarista. Kroz svoj koncert kombinirao je poznate jazz standarde i svoje kompozicije, a i najavio je novi DVD, koji je već snimljen, a čekaju se autorska prava na neke od jazz standarda. Nastup vrhunskih glazbenika okupljenih oko Damjana Krajačića, zagrebačkog flautiste, za mene je bio "cerise sur le gâteau" jazz.hr/jeseni. Damjan je nedavno izbacio novi album, Visions, a uz Damjana su prisutni, kako na albumu, tako i na konceru; Matija Dedić, bubnjar John Hollenbeck i basist Martin Gjakonovski. Svi oni, uz Damjana kao vođu sastavu, su doprinijeli da ovaj koncert ima, uz glazbenu, i snažnu emotivnu podlogu. Glazba je toliko slobodna, vrlo često zalazi i u free formu, te vas niti u jednom trenutku ne može ostaviti ravnodušnim. Sjajno su međusobno koordinirani, solo dionice su imale špicu i cijeli Lisinski je disao zajedno s izvođačima. Matija Dedić kao jedan od naših najpoznatijih pijanista, koliko god je ovdje bio čovjek iz sjene, gurao je Damjana u improvizaciju, što je potonji vraćao na najbolji mogući način. Iako se vidjelo da je trema kod Damjana u natruhama prisutna, to je samo dodatno pridonijelo neposrednosti s publikom, u sjajnoj atmosferi. Nadam se da će biti mogućnosti da Krajačić i njegove kolege promoviraju ovaj album na europskim i svjetskim pozornicama, gdje vjerujem da će njegova glazba dobiti priznanje u puno većim okvirima. Zadnju večer festivala otvorio je Denis Razz Adjustable Group, a publici je predstavio svoj posljednji album, For believers Only. Uz Denisa na alt i sopran saksofonima i flauti, na pozornici su bili prisutni Robert Mikuljan (truba i krilnica), Zoran Majstorović (gitara), Andrea Zulian (kontrabas) i Rajko Ergić (bubnjevi i sopran saksofon). Prvi dio koncerta bio je puno slobodniji, nerijetko bježeći u free vode, gdje su se isticali Zoran Majstorović i Robert Mikuljan. Posebno je bio naglasak na Roberta, koji je pokazao da je vrijeme na njegovoj strani. Kako je njihov nastup odmicao tako su se sve više približavali "pitomijim" kompozicijama, ulazeći u funk i rock teritorij. Jedino gdje se Denis malo "gubio" je priča između pjesama. Prisutnost treme i rijetki nastupi (bar u Zagrebu) zasigurno su glavni razlog tome. Ako je već otprije poznat termin "Riječki rock" u Denisovoj glazbi sam osjetio potrebu da skujem termin "Riječki jazz". Samo zatvaranje jesenskog dijela jazz.hr ostavljeno je francusko-argentinskoj kombinaciji. Baptiste Trotigon na glasoviru i Minino Garay na cajonu i udaraljkama dvojica su glazbenika čija glazba ima izuzetno pozitivno energiju. Ukalupili su tango i francusku šansonu pod jazz i tom kombinacijom izmamili osmjeh publici. Tehničko sviranje ove dvojice glazbenika je neupitno, ali još je bitnije da njihova glazba ima mojo, jednak onome kakav u blues glazbi ostvaruju majstori stare garde, gdje je na prvom mjestu ipak srce, a tek onda tehnika.

Sve pohvale organizatorima, gdje je kroz četiri dana festivala sve išlo kao po špagi. Ono što krasi jazz koncerte je da nastupi muzičara počinju u najavljeno vrijeme, o čemu publika na rock koncertima može samo sanjati. Sumiramo li ovih nekoliko jazz dana u Lisinskom, za svakog je bilo ponešto. Takva šarolikost ovaj mali veliki festival čini posebnim, a treba vidjeti kakva će nam imena doći iduće godine. Tad festival slavi brojku dvadeset pet, kako za proljetni, tako i za jesenski dio.

jura // 28/10/2014