Od albuma na album Miro pokazuje profinjeni senzibilitet tražeći pogodan šlih da ubode neki istinski mainstream hit premda je barem kod nas sektor jazza vrlo opskuran u tome. S prethodnim "High Spirit" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30246 (2020) realiziranim u vremenima teškog lockdowna imao je nekoliko pokušaja vlastitih i tuđih prerada, čak i Valeriju Nikolovsku na vokalu, ali eh, neki sličan poduhvat ne polazi niti Vesni Pisarović da bi bila koliko-toliko prisutna na radio programima sa svojim soft-jazzy repertoarom. Sudbina jazza je mahom urbane naravi na našoj sceni gurajući što adekvatniju transparentnost i privlačnost zaobilazeći gorde ekspresije sabijajući kompozicije u što kraće formate: ajde, ovdje je Miro s friškom ekipom odvalio i dva komada iznad 7 minuta, ali je neprestano prisutna ta 'pop' relacija koju čini osnovni lajt-motiv s (pre)malo slobodne improvizacije, a previše predvidljivih aranžmana bez nekih znakovitijih iznenađenja. Više matematički odmjereno nego li odvaljeno u hrabriju progresiju, da ne kažem eksperimentalizaciju što bi se moguće moglo očekivati na račun nove postave koju čine Petar Ćulibrk (klavir), Nikola Matošić (kontrabas) i Gašper Bretoncelj (bubnjevi). Čitav ovaj album od 40 minuta s novim, potpuno autorskim kompozicijama ostavlja dojam poput kolekcije instrumentalnih hitova kojima stalno manjka 'ono nešto'.



Najkraća uvodna "Horoskop" napenalena kroz plesni 4/4 ritam (a ima ih ovdje u izobilju prelazeći i u osminke, te koji puta i u tročetvrtinke) s tek 3-4 aranžmanska prevrata u kojima je osnovna potka fokusirana na saksofon i klavirske međuigre dostatno podiže tenzije da bi se ovdje moglo otići i u acid, ako ne i u d'n'b zahvaljujući drajverskoj središnjici. Početak kakav se samo poželjeti može. Naslovna "Prije dana" prerano baca u kontru laganim 'moody' pristupom paralelnih linija razvijajući sneni romantični dekor negdje u osvitu zore; najdulja je razvezujući priču lagodnog maštarenja u kojima je saksofon ispočetka ubjedljivi kristal zagasitih kolorita, no kako dolazi svitanje, boje prelaze iluminaciju u klavirske visoke registre i svjetlost gdje manjka obostrana interakcija pretvarajući se u suhoparnost, eh, tja... Zgodno nazvana "A Wrh!" se ponovno vraća u plesniji segment umjerenog tempa: njegov alt sax na momente insinuira dublju bariton staccato gitaru furajući i blagu kaotičnost, a kad bi se očekivao neki još jači i ekspresivniji potez, evo, po treći puta uleće klavirski solistički intermezzo koji, da se razumijemo nimalo ne odskače od vrsnosti izraza, međutim u ovakvim intervalima uistinu manjka razmahani duet saxa i klavira, što će reći, opet je predvidljivo. "Late lament" izranja iz blago skrušene abrazivnosti pretvorivši se u još jednu vrlo snenu i nježnu temu praćenu laganom klavirskom mol etidom u kojoj je po prvi puta i kontrabas dobio kraći, jednominutni solistički staccato, a najtemperamentnija "Quick bite" otvara i latino utjecaje sa slobodnijim vožnjama raspojasane igre. Ovo je svakako potpuni kreativan domet albuma u čistom klasicizmu, čak je i Bretoncelj dobio svojih ravno 56 solističkih sekundi odvalivši skoro pa najbolje i najenergičnije trenutke (na nastupima uživo je fantastičan), a finiš je nešto kompleksniji i zvrzlaniji. Jedina koju potpisuje Matošić je aktualna "Korona" u melodičnoj disonatni izdvajajući se mišungom ležernog sky blue/ grey ambijenta i klavirske fjake opet malo uhvativši krajićkom bridova i izvučena staccata kontrabasa.



Sve je ovo jako fino, ugodno, nenametljivo, ali i previše umiveno, pristojno i neborbeno, taman radiofonično za standardne srednjestrujaške radio stanice koje su ovime dobile novi materijal za emitiranje u bilo koje doba dana i noći, prikladno manje-više za svaku prigodu, čak i u poluvremenu nogometnih utakmica u čemu svakako prednjači uvodna "Horoskop", eh, samo da je drugačije postavljen aranžman, drito u suštinu na što nažalost glavni meštar produkcije Hrvoje Nikšić nije htio utjecati, a trebao je i mogao je. Obično nas glazbeni urednici u takvim trenucima napajaju s himnama Pipsa, Thompsona, Zaprešić Boysa, Oliverom, Kazalištem, Hladnim Pivom, T.B.F..., a ovo je baš tema za gatanje i copranje uz onu neizvjesnost drugog poluvremena, produžetaka i penala. Ne tvrdim da je ovo konceptualno postavljen sportski album jer ovdje ima puno uobičajenih, svakodnevnih životnih sitnica od 0 do 24 sata vrtjevši ih u krug bez izrazito žalosnih ili ekstremno visokih tenzija; Miro i ekipa se provlače umjerenim putešestvijama bez ijednog ekscesa i poraza, a to jako manjka u slikovitosti samih amplituda dramatike.

I još jedna stvar. Uvijek kad dođem na jazz koncerte, smeta me što publika sjedi, pobogu, to je plesna, zabavna glazba kako reče Miles Davies 'socijalna i društvena, pa zašto ljudi onda ne plešu'? Uz ovaj album se može plesati, čagati i drmusati glavom, a i opaliti emotivan stiskavac-sentiš bez bojazni da između barskih stolova i načićkanih stolica audijencije u otmjenim smokinzima i večernjim toaletama ne postoji prostor za direktan plesni užitak. A danas rijetko ljudi izlaze na ovakve koncerte opremljeni takvim imageom kao na svadbe, sprovode ili Bogart-Gregory Peck-Bryan Ferry - new romantics izdanjima što se danas, eto, smatraju previše šminkerskim glumatanjima direktora u odijelima. Treba se zabavljati uz ovaj album i prekršiti norme ponašanja. Kad bi na naslovnu, laganu temu zaplesao sentiš Nick Cave, odmah bi se razmaknuli stolovi i stolice, a ovakav stil bi odmah postao svima jasan i razumljiv. Ovo je jako lijep, ali previše skuliran i aranžmanski nedovoljno dorađen album jer ima nekih vrlih komercijalnih, neiskorištenih potencijala da stavi jazz, naravno i Kadoića u prvu ligu. Stari Miles bi rekao 'dečki, svirajte techno, d'n'b, metal, rock, hip-hop, blues, punk, hardcore, što god hoćete, ali moja truba vodi glavnu riječ'. Miro još nije došao do toga. A doći će. Onda će to biti 'A Wrh!'.

Naslovi: 1.Horoskop, 2.Prije dana, 3.A wrh!, 4.Late lament, 5.Quick bite, 6.Korona

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/09/2022