Još jedan jazz.hr/jesen festival je iza nas. I to već 29. po redu. Ovaj je po mnogočemu meni osobno bio drugačiji i u startu nisam imao neka velika očekivanja, ali to je ponekad i dobro. Konkretno, u ovom slučaju i sjajno, jer moram priznati da sam sva tri dana nakon koncerta odlazio doma s velikim osmjehom na licu. A pazite sad, dva od tri koncerta su bili solo izvođači, što u jazzu, koliko god je puno emocija, toliko fali onog što nosi cijeli bend. Ali to mi prva dva dana uopće nije falilo, a kako mi se čini ni publici koja je sva tri dana festivala bila prisutna u iznimno velikom broju. Izdvojiti bilo kojeg izvođača zbilja bi bilo nepravedno, jer su svi dali svoj maksimum, što se primijetilo zasluženim bisom aplauzom publike nakon svake kompozicije. Prvi dan nastupio je pijanist Leszek Możdżer, poljski virtuoz klavira, koji u svojem izričaju jednako kombinira jazz, klasiku i new age. Njegov koncert, od ova tri, sam možda i najviše čekao jer jedan njegov album posjedujem u vlastitoj kolekciji, a nakon koncerta sam od Leszeka dobio i potpis na isti. Prva asocijacija čim se Leszek Możdżer pojavio na pozornici bila je "the look of" Kurt Cobain. Netipično za jednog jazzera (iako teško danas uopće pitati se što je tipično?), duge lasi i brada na pola koplja, ali još fascinantnija činjenica je da je čovjek svirao bos!?! Naravno već s prvim tonovima glasovira, prestanete razmišljati o njegovoj pojavi i jednostavno se prepustite glazbi. A Możdżerove kompozicije imaju ton koji vas tera da zatvorite oči i zajedno s njegovom glazbom otputujete na ona zamišljena mjesta o kojima cijelo vrijeme sanjate. Glazbeno bih ga mogao usporediti s Yaronom Hermanom koji, iako je deset godina mlađi (a možda čak i poznatiji!) ima tu jednu sličnu emotivnu sviračku crtu. Na pozornici je bio dosta skroman, nije pričao nakon svake pjesme, ali vidjelo se koliko unosi sebe u svaku od improvizacija koje nam daruje. Tako smo saznali da još nije stigao naučiti hrvatski, pa će se predstaviti na engleskom, ispričao nam je da u njegovom sviranju ima dosta matematike, te da sve što stvara su improvizirane priče. Pred kraj regularnog dijela "opalio" je jednu bržu stvar koja me strašno furala na Radiohead i u sekundi sam ga mogao zamisliti kako s njima dijeli pozornicu.
Da malo pojača instrumentarij, u par kompozicija stavio je unutar klavira ogrlicu koja je imala na sebi neke šuškave perlice (nemam bolji izraz), nešto slično što je radio Keith Jarrett šezdesetih u kvartetu Charlesa Lloyda. Tim dodatkom klavir je dobio ton kvazi gitare. Pred kraj koncerta, Leszek je na iznenađenje publike, na pozornicu pozvao harfistu (koji je nastupao dan poslije) Edmara Castanedu s kojim je već htio svirati, ali nikad nije bilo prilike. U njihovoj kombinaciji nikad ne bih pretpostavio da nisu svirali zajedno, ispalo je kao da iza sebe imaju zajednički album, ali ta nepredvidivost i improvizacija horuk je jedan veliki razlog zašto volim jazz. A tko zna, možda i vođeni ovim koncertom, snime zajednički album. Između ostalog oboje snimaju albume za njemačku kuću ACT, koja je dovoljno otvorena ka jazz eksperimentima. Pred bis nas je Leszek Możdżer počastio s par sklekova i to je bio neki znak da se psihički potpuno opustio, a zajednički duo na bisu je potvrdio kvalitetu oba glazbenika. Nakon što nas je lagano zagrijao prvi dan kroz par pjesama s Leszekom Możdżerom, drugi dan dočekao nas je samostalni solo koncert harfista Edmara Castanedae. Edmar Castaneda je rođen u Kolumbiji,a na koncertu nam je ispričao kako je sa 16 godina, kad se preselio u SAD stvorio neraskidivu vezu s jazzom. Ono što je velika osobnost Edmara Castanede njegov je osmijeh i zaraza koju taj osmijeh širi. Čim je izašao na pozornicu, momentalno u sekundi je stvorio konekciju s publikom, pa mogu postaviti pitanje tko je uopće bio sretniji; mi u publici što nam svira ovakav virtuoz ili Edmar, koji nam prenosi ljubav svog instrumenta. Ali vjerujem da se stvorila ona tajna neraskidiva veza između glazbenika i jednog grada. A sve zbog zaraznog osmijeha. Vidi se da na pozornici on i njegov instrument dišu kao jedan, a nakon prve pjesme ispričao nam je da je doputovao iz New Yorka dan prije koncerta, ali srce mu je tu neovisno o jet lagu, te iskreno priznao da je čak gledao na karti gdje je Hrvatska. Najvećim djelom izvodio je autorske pjesme i nakon svake dobio je nestvaran aplauz, puno češće viđen na rock koncertima ili sportskim priredbama. Uspjeli smo dobiti i poklon od Edmara, pjesmu 'Jesus from Nazareth', kako je sam rekao, to je od mene za vas! Saznali smo da je jedan od njegovih sviračkih uzora i inspiracija bio pokojni basist Jaco Pastorius za kojeg je napisao pjesmu 'For Jaco'. Baš na toj kompoziciji uvidio sam koliko je harfa moćan instrument, jer je zbilja teško riječima opisati koliko snažan funky ritam i groove basa je Castaneda iznio u toj pjesmi. Njegova harfa se činila poput švicarskog nožića, one male sprave koja ima deset instrumenata u jednom. Dojma sam, da je htio, da bi proizveo i zvuk bubnjeva na harfi, uz sve ostale instrumente koje smo čuli iz njegovog instrumenta.
Nerijetko je Edmar na pozornici u isto vrijeme plesao i svirao harfu, te je imao ono nešto po čemu se čuje da je svjetska faca, a ujedno jedan od revolucionara instrumenta. Jednako kako je to nekad imao Rufus Harley dok je u šezdesetim uveo gajde u jazz glazbu. Pred kraj koncerta bilo je i nešto jazz standarda, od kojih mi je najemotivniji bio 'Waltz for Ruth' koja je iz harfe dobila osobnost tog instrumenta na najemotivniji mogući način.
Edmarovo sviranje harfe, sinulo mi je u jednom trenutku, je poput profesionalnih plesača latino plesova, gdje se virtuoznost i duhovnost spajaju u jedno. Moram biti iskren i napisati da mi je ovo prvi izlet u jazz harfu uživo i uopće nisam znao što da očekujem, ali bilo je predivno, iskreno i nadasve emotivno. Kako meni, tako i kompletnoj publici, za što nas je Castaneda nagradio s dva bisa, a i cd-i koje je maestro Castaneda ponio sa sobom, nakon koncerta su planuli. Nakon prva dana, gdje je zbilja bilo predivno uživati u glazbi majstora solo instrumenta, stigao je posljednji dan kad nas je dočekao i jedan kvartet. I to ne bilo kakav, ZZ Quartet je internacionalni kvartet u kojem jednu od glavnih riječi vodi zagrebački gitarist Ratko Zjača. Kad se sjetim da sam prije koncerta sjedio na klupi kod HNK-a onako baš premoren od dugačkog subotnjeg dana, pitao sam se hoću li uspjeti uopće izdržati koncert uz ludi tempo koji sam imao te subote. Ali nakon prvih par minuta koncerta, postalo mi je itekako jasno da ovaj put umor neće pobijediti! Ali prije osvrta na koncert ZZ Quarteta, treba napisati da je Ratko Zjača dobitnik HDS-ove nagrade "Miroslav Sedak Benčić" za 2018. godinu za autorsko stvaralaštvo na području jazz glazbe, te mu je baš na ovom koncertu tu nagradu uručio Davor Hrvoj. Malo su i popričali na pozornici, pa smo saznali da je Ratko ove godine već odradio dvadesetak koncerata po Hrvatskoj, ali da već dosta godina (ako sam dobro zapamtio, od 2012. godine) nije svirao u Zagrebu jer izbjegava klubove. Razlog tog izbjegavanja je ili loša akustika i tonci, možda zagušljivost prostora ili nešto treće, ali nije bitno. Ratko i ekipa se drže svojih principa i to je ok. Također smo saznali da Ratko u svojoj kolekciji ima preko 120 (!) gitara, a svaka od njih je posebna na svoj način. Ratko mi se već pri razgovoru s Davorom na pozornici činio prilično skroman dečko, koji najviše uživa u svirci i sav je u tome. Kod njega nema divljanja i plesanja pri svirci, imate dojam da se drži po strani, ali zato je njegov bend, pun "divljaka" koji sjajno razbijaju njegovu smirenost. Redom to su: Simone Zanchini na harmonici (to je uz ono drugo Z u imenu kvarteta), Martin Gjakonovski na kontrabasu i Adam Nussbaum na bubnjevima. Takva internacionalna (Hrvatska-Italija-Makedonija-SAD) posada fokusirana je strogo na autorske kompozicije čiji glavni autori su Zjača i Zanchini. Eh, sad da se vratim na tih prvih par minuta koje me skroz diglo. Dotad nisam imao pojma koliko mi je prethodne dvije večeri falio udar cijelog benda. To samo znači da sam jednako uživao i prethodnih večeri i veliki kompliment organizatoru. A kad je krenuo mediteranski glazbeni cirkus, bome smo svi živnuli. Harmonika mi je u jazzu uvijek zanimljiv instrument, ali kad je netko svira ovako kako to radi Simone Zanchini, nije teško čovjeka proglasiti Hendrixom harmonike. Uopće ne znam kao bih prenio na internet svoj doživljaj Zanchinijevog sviranja, ali tonove koje kombinira i kako ih izvlači iz svog instrumenta graniče s ludošću, čovjek je Hendrix harmonike. A Ratko i Simeone su se našli sasvim slučajnu i na prvu kad je Ratko od svog mentora dobio prijedlog da svira s nekim kojem je primarni instrument harmonika, nije htio ni čuti. Ali, kako sam kaže, već prvih nekoliko taktova Simeoneove harmonike bilo je dovoljno i dogovor o bendu je pao. Ratko i Simone su bili na pozornici situirani u prvom redu, a iza njih ritam sekcija koja ubija. Martin Gjakonovski vrhunski je kontrabasist i, kako ga je Ratko najavio; jedan od najboljih u Europi. Gledao sam ga prije par godina u Zagrebu, dok je svirao s Damjanom Krajačićem i već tad sam ostao zapanjen. Brzina i lakoća kojom drži ritam zbilja je sami vrh, uostalom Zjača ga je dovoljno dobro opisao. Drummera ne treba ni hvaliti ni nešto puno pisati o njemu, dovoljno je reći da je svirao i snimao s kremom jazza i možemo biti ponosni što svira u kvartetu s jednim od naših. Nussbaum nam se pred kraj koncerta zahvalio što pratimo jazz koncerte i da se trudimo, koliko je u našoj moći, educirati mlađe naraštaje da slušaju jazz.
Takav bend naravno da nema problema s improvizacijom, a i emotivno su jaki. Sebe definiraju kao art kazalište, pa tu zbilja ima svega, ali ipak je u prvom planu jazz. To kako Ratko svira gitaru, vidi se da je razvio jedan svoj stil sviranja, moderan, a opet iskonski jazz. Saznali smo i da su iznimno popularni u Italiji gdje će uskoro na 15-dnevnu turneju iz koje će se izroditi i live album. Po meni dovoljno dobar razlog da se opet vidimo u Zagrebu na koncertu. Nema smisla opet čekati X godina na ovako sjajan bend i bar jednako sjajan nastup uživo!

Umjesto kraja, treba opet pošteno nahvaliti organizatore, Hrvatsko društvo skladatelja, koji su se potrudili da sve protekne idealno. Pohvala i za same početke koncerata u 19.30h, kao idealan termin da se stigneš vratiti doma i gradskim prijevozom. Ne smijem zaboraviti i dvije interaktivne glazbene radionice, jedna s Castanedom, druga s Ratkom, također u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. A već za par dana, 30/10 očekuje nas nova poslastica iz njihove kuhinje: Cross Currents trio, nešto što svaki ljubitelj jazza nikako ne bi smio propustiti!

jura // 24/10/2019