U nedjelju 21. lipnja zagrebački Vintage Industrial Bar ugostio je dva zanimljiva, no kompletno različita američka benda: Nothing, svjetski poznate shoegazere iz Philadelphije, te Haywire 617, njihove hardcore punk kolege iz Bostona. Deset godina nakon prošlog posjeta Hrvatskoj, Nothing se vratio u sklopu turneje povodom izdanja svog petog studijskog albuma, A Short History of Decay.

Ovu shoegaze/hardcore večer započeo je domaći Rtificial Red (rtificial:red), nazvani po pjesmi benda Mad Season. Sviraju takozvani grungegaze, zanimljivu modernu mješavinu grungea i shoegazea čiji su najpoznatiji predstavnici Narrow Head, Fleshwater, Split Chain itd. Nažalost, nisam stigla poslušati njihovu svirku, no sama činjenica da u Hrvatskoj postoje mladi bendovi koji ne sviraju samo izlizane žanrove poput hard rocka, punka i sličnih, već se trude udahnuti novi život gitarskoj glazbi, vraća mi nadu u budućnost hrvatske alternativne scene.

Iako je, u teoriji, Haywire 617 bio predgrupa, apsolutno ništa oko njihovog nastupa nije ukazivalo na to. Nevjerojatna energija, konstantna komunikacija s publikom te podizanje atmosfere pozivima na moshanje samo su neke od stvari koje su istaknule u odnosu na headlinere. Unatoč temperaturi unutar Vintagea koja je u jednom trenutku postala jedva podnošljiva, frontman je bio doslovno neukrotiv. Skakao je, trčao po pozornici, dizao mikrofon iznad publike kako bi oni najodaniji fanovi fanovi mogli dopuniti tekst; sve to uz isporuku kvalitetnih hardcore vokala i pokoji motivacijski govor između pjesama. Ono što me najviše iznenadilo je publika: čak bih se usudila reći da je bilo više ljudi za vrijeme njihovog seta nego kad je Nothing krenuo sa svirkom. Međutim, možda mi se samo priličinilo zbog velike rupe koja je nastala ispred pozornice, gdje su ljudi konstantno moshali i "plesali" two step.

Glazbeno, nisu me pretjerano impresionirali. Sviraju generični hardcore punk koji je bio aktualan prije nekih 40 godina, a danas samo izaziva nostalgiju kod starijih slušatelja. Što ima smisla, jer je njihov najnoviji album New England Forever zapravo split s kultnim Dropkick Murphys-ima. Sam nastup benda bio je solidan: jednostavne gitare, brzi bubnjevi i bas čiji je ton bio više nego impresivan. Najefektniji momenti unutar pjesama bili bi mi tih par sekundi kad bi bas ostao sam. Pjesme su im kratke, bilo ih je puno, nisam ih sve popamtila, ali najviše su se istaknule Always by My Side, Love Song, Haywire, Poser Disposer te najpoznatija, Like a Train.

Ubrzo nakon, na pozornicu užarenog Vintagea izašli su članovi benda Nothing. Bila sam upoznata s njihovim repertoarom još otprije, stoga mi je jedino iznenađenje bio njihov imidž. Bubnjar i basist izgledali su kao ritam sekcija prosječnog metal benda, s dugim kosama i majicama s logom bendova Lifelover i Voivod (zbog čega su odmah pridobili moje poštovanje). Scenski nastup bio je kompletna suprotnost onom od Haywirea: naglasak je bio više toj staloženoj, pomalo mračnoj heavy shoegaze atmosferi, gdje članovi benda gledaju više u svoje gitarske pedale na podu umjesto u publiku (otuda i naziv shoegaze). Iako su tri gitarista svi ujedno i pjevači, komunikacija s publikom bila je minimalna, a i u tim rijetkim trenutcima pomalo neugodna. Predzadnja pjesma, Purple Strings, nekog je anonimnog specijalca iz publike očito podsjetila na Creep od Radioheada i to je i obznanio na glas, na što mu je frontman Nicky Palermo rekao da je idiot. Cijelim je Vintageom odjeknuo smijeh.

Otprilike polovica seta bile su pjesme s novog albuma, od kojih su mi se najviše dojmili singlovi Purple Strings i Toothless Coal, uz neke starije hitove poput Famine Asylum i Vertigo Flowers. Nemam nekih pretjeranih komentara što se glazbe tiče, osim što je za mene ovaj koncert samo učvrstio sliku Nothinga kao etabliranog, kvalitetnog i kreativnog benda koji se ne boji eksperimentirati s efektima i elementima različitih žanrova. U svakom smislu, komplementarni kontrast bendu koji im je prethodio.

Lucija

terapija // 30/06/2026

PS: Fotogalerija je na našem fejzbuku