Miro Kadoić jedan je od naših najpoznatijih saksofonista. Jednako je cijenjen i u Hrvatskoj i u Sloveniji, obzirom da je bio član i jedne i druge krovne big bendovske zajednice, a trenutno je aktivan u Jazz orkestru HRT-a. Na ovom albumu iskoristio je priliku da okupi poznatu internacionalnu ekipu, a uz sve same vedete iz Hrvatske i Slovenije, treba istaknuti njemačkog bubnjara Matthiasa Danecka, koji je definitivno dodao punu boju albumu. Ponekad je teško izdvajati pojedine pjesme, posebno kod jazz glazbe. Ciijeli album djeluje kompaktno, kao da je lijevan iz jednog komada. Ipak treba obratiti pažnju na nekoliko pjesama koje su mi se urezale već pri prvom slušanju. "Intermediate space" je sjajna minijatura koja posjeduje atmosferu SF filmova sedamdesetih, u kojoj, uz Kadoićevo puhanje, veliki dio atmosfere nosi sjajni bubnjar Matthias Daneck. Pjesma (nažalost!) traje tek nešto više od dvije i pol minute, što u odnosu na trajenje ostatka pjesama s albuma i više nego skromno. Kad se ulovi balade, kao u "Sea of tears", Kadoić više nema u sebi nevinu ljepotu kojom je dosad ipak malo podilazio slušateljima. Tu je mnogo grublji, ali pjesma svejedno ne gubi na lirici. "Dark matter" i "Island chase" imaju razigranost instrumenata u prvom planu, a završna "Blue land" zove na noćnu šetnju. Iako su svi glazbenici dali neizmjerno veliki obol albumu, u svakom trenutku se zna da je Miro šef koji zna kako posložiti točan raspored sati. Tako treba i biti, ipak je njegovo ime u potpisu albuma.

Kroz cijeli album je sjajna interakcija između muzičara, u svakom trenutku postoji ono nešto za što se možeš uhvatiti. Nisam siguran dal' je to samo moja percepcija ili imam "krivi" nos za takve stvari, ali kroz slušanje ovog albuma, može se osjetiti ležerna i opuštajuća atmosfera prisutna tijekom snimanja. Točno se čuje da svaki glazbenik zna što se od njega očekuje i jednostavno svaki od njih gušta u svojoj ulozi.

Ako uspoređujem Human link s negovim prethodnicima, Miro je napokon izbacio iz sebe svu onu slobodu koja je kroz Monster in the garden i Free point bila prisutna u naznakama. Daleko od toga da su to loše ploče, ali na njima ima previše ziheraštva, dok nedostaje iskonske slobode. Iako Miro ima smirujući stil i od njega nećete čuti sloboda izračaj kakav, recimo, posjeduje Rudresh Mahanthappa. Ipak je na ovom albumu bar malo pustio kočnicu. Je li za slobodu novog albuma više zaslužna internacionalna slovensko-njemačko-hrvatska klapa, ili je nešto drugo posrijedi, sekundarno je. Ali za razliku od prethodna dva, kojima se nisam toliko često vraćao, Human link će učestalije boraviti u mom cd playeru.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 20/05/2015