Nisam siguran koliko ću lako ili teško ispisati osvrt na ovaj album koji je kroz nekoliko desetaka slušanja donio različite misli i osjećaje. Ali ono što su drugi prepoznali, proglašavajući ovaj album u startu remek-djelom, do mene nije do kraja doprlo. Ima tu nekoliko faktora koje ću kroz nastavak ovog teksta probati obrazložiti, ali hoću li u tome uspjeti ni sam nisam siguran.

Iako ovo nije prvi album u kojem Matija interpretira Arsena, (još 2005. godine snimio je album Drugi pogled), pri pristupu ovoj recenziji neću vući paralele s tim albumom. Ono što je na prvu čujno, već pri prvim taktovima kompozicije "Glembajevi (Naslovna tema)" je jedan intiman odnos između Matije i oca, baš onaj iskren odnos kakav imaju tata i sin u kojem se sin divi tati i uči od njega svoje prve korake. Baš zbog tog razloga ovo nije jazz album, iako on u sebi ima jazz elemente. Prije je ovo album za koji bi svaki pravi tata bio sretan da mu sin snimi. Matija nije htio odlutati jazzerski predaleko, kao što je to radio s obradama Gibonnijevih pjesama. Ovdje se u velikoj većini držao Arsenovih pjesama, te kroz njih, koliko je forma dozvoljavala, dobacivao svoj improvizatorski potpis. Analizirati svaku pjesmu posebno kod ovog albuma smatram da nema smisla i vjerujem da će svatko tko se ulovi ovog albuma, sebe pronaći u nekoj drugoj. A s vremenom će jedna po jedna, i tako do kraja albuma, svakom od slušatelja biti jednako draga. Iako je album instrumentalan, dvije iznimke potvrđuju to pravilo. Jedna pjesma koja, uz klavir, sadrži vokalnu dionicu (gost Massimo), je "Razgovor s konobarom", a u "Ne plači" Matiji društvo na gitari pravi Miroslav Tadić. Ostatak albuma su solo Matija i klavir. I koliko god bih volio da je album više jazzerski, ovako ga je lakše promatrati baš kao Arsenove pjesme kroz produženu ruku njegova potomka. Tim potezom Matija je definitivno uspio stići do jedne šire populacije, što govori i dobra prodaja albuma, pa će svi oni koji nisu u jazzu, možda potražiti još ponešto iz tog arsenala.



Popularnost koju je ovaj Matijin album doživio, mogao bih usporediti s remek djelom solo klavira, koji je četrdeset godina prije Matije snimio Keith Jarrett s The Köln Concert, u kojem je mnoge koji nisu bili pretjerani zaljubljenici u jazz glazbu povukao u taj žanr. Od nekih novijih jazz glazbenika paralela se može povući s Bradom Mehldauom, koji je također snimio solo albume, a zajednička poveznica im je i Bradova ritam sekcija, kontrabasist Larry Grenadier i bubnjar Jeff Ballard, koji su s Matijom nastupili u Lisinskom. Tu je također i Tord Gustavsen, koji stvara sličnu intimnu atmosferu kakvu je Matija dobio svirajući Arsena.

Još jedna od stvari koju bih volio doživjeti je album Arsenovih pjesama snimljen u standardnoj jazz trio formi (klavir, kontrabas, bubanj), u kojoj bi pjesme proširenim instrumentarijem dobile još jedan dubinski dodatak. Taj bi dodatak pjesmama donio drugačije emocije, koje bi, vjerujem, bile slične onima koje je Bill Evans izvukao s dva live albuma iz Village Vanguarda davne 1961. godine. Ali mogu razumjeti da je Matija ipak ovim albumom htio snimiti intimnu ploču, bez upliva drugih instrumenata.

Iako je album izašao nakon Arsenove smrti, Matija svira Arsena pokazao je svu vječnost Arsenove glazbe. Produkcija je hladno intimna i ima velike sličnosti s ECM-ovim načinom produciranja. Baš takav pristup je najbolji mišung tate i sina, u kojem se Matija samo malo odmaknuo od originala, ali ta mrvica bila je i više nego dovoljna da napravi lavinu.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 03/03/2016