U subotu 15.03. 2014 u zagrebačkom klubu "Retro" održan je humanitarni koncert za napuštene životinje azila "Šapica" i "Noina Arka" u organizaciji udruge "Zagrebački Duhek". U ovom slučaju to konkretno znači da se skupljala prije svega hrana za životinje, a publika je podržala ovu akciju u lijepom broju. Prije početka koncerta ispred "Zagrebačkog Duheka" sve je pozdravila organizatorica ovog eventa, gospođica Ivana Janković, zahvalivši na dobrom odazivu i donacijama te najavila dežurne krivce glazbenog programa, zagrebačkog kantautora Zvonimira Vargu i skupinu Robija Hrvata. Zvonimir Varga je zagrebački kantautor koji je dosta dugo nastupao samostalno, s akustičnom gitarom i/ili klavijaturama. Početkom ove godine, odlučio je prilično promijeniti svoje koncertriranje, pojačan električnom gitarom Roberta Kanizsaija. Iako sam već ovu formaciju gledao par puta, iz svirke u svirku vidi se koliko je Robert uspio ući u Zvonetove pjesme i svakim novim nastupom u svoje dionice unese nove detalje. Dvije nove pjesme, još neobjavljene "Nisam tamo" i "Mlad" su definitivno iznenađenje, slušajući Vargin raniji opus. Posebno tu mislim na pjesmu "Mlad" koja prilično zadire u noise rock zahvaljujući skoro pa atonalnim Robijevim solažama. Kao da se dogodio sudar ranog Sonic Youtha i Nirvane s debuta "Bleach". Tu je Varga pušten s lanca, animalno neobuzdan, glasa na granici krika. Pokazao je svoju drugu stranu i toplo se nadam da će imati još ovakvih izleta u alternativnije glazbeno dvorište. Zadnjih pet pjesama na pozornici im se pridružio i bubnjar Marin Stojan, koji je popunio ritmičnost Vargina akustičnog pristupa. Pojedinim pjesmama dao je i novi uzlet, posebno vidljiv u "Što da radim" i "Zora Bjelousov". Svojom prezentacijom me sveukupno nije do kraja oduševio, što se večeras malo i čulo. Nije ispadao iz ritma, niti je bilo grešaka s njegove strane. Jedino možda mrvicu prejednostavan način sviranja. Pod tim mislim na jednostavno držanje osnovnog ritma, premalo kombinirajući lijevu i desnu stranu bubnjeva. U razgovoru nakon koncerta rekao je da je s Robijem i Zvonetom odradio svega par sati probe. Niti ne sumnjam da će nakon što se odradi dovoljan broj probi sve sjesti na svoje mjesto. Pitam se bi li se neke puno veće face iz bubnjarskog svijeta uopće usudile sjesti za bubnjeve bez dovoljno kvalitetnih proba i odlupati koncert. Zvonimir Varga polako se okružuje kvalitetnim glazbenicima i biti će zanimljivo pratiti njegov daljnji kvantitativni i kvalitativni razvoj. Nakon Varginog nastupa, na pozornicu je stigla Robija Hrvata, u kojoj glavnu riječ ima gore spomenuti Robert Kanizsai na vokalu i gitari. Uz njega sviraju Igor Šaško (bas gitara), Božidar Žagar (bubanj) i Karlo Slavikovski (truba). Ritam sekcija je svoj posao odradila na visokom nivou, dajući donovljno prostora solistima da se razmašu. Karlo i njegovo sviranje trube je moment koji razlikuje Robiju Hrvata od mnogih koji bi se možda i mogli naći u ovom glazbenom kolopletu. Virtuoz na svom instrumentu iz kojeg je izlazila gomila lijepo satkanih tonova, istovremeno ga ne "silujući" previše. Od uvodne "Chitlins con Carne" koju u originalu potpisuje jazz gitarist Kenny Burrell, Robija Hrvata je pokazala da ne robuje glazbenim stilovima. Uz to su pokazali zavidnu razinu sviračke kvalite. Bilo je tu i ska i funky ritmova, standardnih blues i rock obrazaca, kojim su uspješno balansirali između ZZ Topa i Billya Cobhama. Pjesme su autorske, a simpatični tekstovi u nekoliko pjesama pokazuju veliku dozu cinizma (npr. "Hrvat ljutit") kojim dobro gađaju današnjeg malog čovjeka. Robi je uz sviranje i pjevanje pokazao i kvalitetnu zabavljačku crtu u interakciji s publikom, lukavo izbjegavajući bilo kakve provokacije inteligentnim humorom. Sve što je falilo na njegovom samostalnom albumu, s ovom grupom glazbenika je večeras bilo ispunjeno. Prava je šteta što Robija Hrvata nema nijedan službeni zapis, kao i mali broj odrađenih koncerata. Obzirom da uskoro ulaze u studio, bar jedna od ovih stvari će biti promijenjena. Brzo zatim, nadam se i ova druga. Jedina stvar koja nije bila na nivou večerašnje humanitarne akcije i koncerta je razglas. Već par puta ovaj je prostor pokazao svoje mane mutnog zvuka, nagrižene zubom vremena. Posebno čujno je na vokalu koji nikako ne dolazi do izražaja. Obzirom da su svirke u "Retru" učestale, nadam se da će gazda ovog prostora imati snage, volje i financijskih mogućnosti taj značajan aspekt glazbenih druženja poboljšati za potpuni glazbeni doživljaj.

jura // 17/03/2014