Novi album Zvonimira Varge izdvaja se iz mora i gomila estradnog kičeraja spajajući mainstream i kantautorski klasicizam s elementima americane koja se može nazvati i hrvaticana.

Neopterećen bilo kakvim strahotama aktualnih društvenih i političkih zbivanja, on se na novom studijskom albumu snimljenim pod producentskom palicom Lore i Zorana iz Kimika dostojanstveno posvetio vječitoj temi - ljubavi. Na svoj prepoznatljiv način urbanog uličnog trubadura, ove pjesme rafinirano izvlače ljepotu poetske jednostavnosti oslobođene od silovane etike šabanskog mainstreama kakvim prekomjereno baljezgare domaći autori u želji da naprave što primamljivije komercijalne pjesme s kojima, ruku na srce, impresioniraju samo idiote. Danas se zbog takvih plitkih i serijskih klišeja, nažalost, zaboravilo šta je snaga pjesničkog nadahnuća u pop(ularnoj) glazbi, pa se ovaj Vargin rad u tom korovu izdvaja poput prekrasnog endemskog cvijeta strahujući da ga nehotice ne dohvati herbicid nekog nepažljivog, a možebitno i nesavjesnog vrtlara.

Njegova snaga je baratanje riječima i odmjerenim stihovima u čulnom svijetu obraćajući se ženskoj muzi inspiracije. S one prirodne strane: kao emotivnom, erotičnom, senzualnom i razigranom biću, uostalom kao i uvijek do sada kad je riječ o njegovim ljubavnim pjesmama. Ali on ljubavi pristupa s drugačijih, tmurnijih aspekata gorčine, razočarenja, slomljenog srca i neispunjenih snova. Vođen principima održavanja visokog standarda izvrsnosti kakvoće, komponirao je pjesme što umiruju, opuštaju i zamamno igraju nošene senzualnim tonovima akustične gitare u staccato/legato tehnici, minijaturnim backgroundom harmonija klavijatura i kratkim nonšalantnim piano etidama.

Otvarajući nekoliko različitih percepcija ljubavi šarmira mistifikacijom uvodnog blues/indie-popa ("Zora Bjelusov volim te"), melodramatičnošću ("A srce leti"), prikazom hladnih i neuzvraćenih emocija ("Soba puna leda", "Volim te"), turobnim predrasudama i kompromisima posežući za religijom ("Nisi mi rekla"), ali i optimističkijim raspoloženjima, kojih doduše ima u manjini.



Primjerice u pjesmi "Voli" koja gordo uzdiže ponos i značaj ljubavi nošene sjajno sročenim stihovima 'voli kad nikoga ne voliš' i 'voli bez smisla i logike' ili skladbom "Sanjat" koja je obasuta čežnjom. Ispreplitanjem patetike, melankolije, životnih svjetonazora i meditativnih, pa čak i nekih metafizičkih fikcija kroz utabani 'strofa-refren-strofa' sistem, autor si je dao oduška da upriliči i jednu oldtajmersku humpa-cumpa klavirsku skladbicu "Danima" u himničnom izdanju koje nalikuje na privatnu feštu mornara očekujući pismo svoje ljubljene. Kao po nekom nepisanom pravilu, njegova prava navala najiskrenijih i najintimnijih osjećaja dolazi na samom koncu albuma, ovaj put u ponajboljem, najdotjeranijem i najduljem komadu "Zaljubljen" s harmonijama nalik na gudačke orkestracije u dinamičnom aranžmanu drajverskog duela piana i vjerne akustike.

Svaka njegova pjesma govori mnogo više od relativno kratkih stihova. Oni prikazuju mnogo različitih stanja svijesti, događaja, zapažanja i raspoloženja, te donose niz crtica poredanih u kolaž koji čini poetski sklop razmatranja emocija. Kraće rečeno, njegove pjesme je ugodno slušati zbog jednostavnog formata, no od slušatelja istovremeno iziskuju individualno poniranje u njih.

Svojim performansima i komunikativnim stihovima, ovih 10 pjesama je sposobno nadživjeti ovo bezglavo mlatarenje bižuterijskim kičerajom, neukusnim svaštarenjem, konfekcijskom bahatošću i marketinškom arogancijom. Ovo su evergreeni.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/03/2013