Zagrebački kantautor Zvonimir Varga nedavno je izdao svoj sedmi album jednostavnog naziva 7. Osim što mu je to sedmi album, Zvone se još malo poigrao s tim brojem, pa mu album ima i sedam pjesama. Po broju pjesama, u trajanju oko 25 minuta, album bi mogao biti definiran i kao EP. Album je snimio, aranžirao i producirao Mark Mrakovčić, koji je pogodio Vargin senzibilitet. Na prethodnim je albumima koristio samo gitaru i(li) klavir, bez kompletnog instrumentarija, a sad je tu širi dijapazon instrumenata, ponajviše bas gitara i bubanj. Varga je između ovog i prethodnog albuma, Ideje, diskografski postio čak dvije godine.

Spomenuta izdavačka pauza, apsolutno je pozitivno djelovala na Zvonka. Prošli album Ideje sebi sam definirao kao pomanjkanje inspiracije, na njemu mi nije bilo dovoljno jakih pjesama koje bi dugoročno imale težinu, nego mi se činio kao hrpa pjesama sklepana na brzinu. Sedmica zato vraća kvalitetu i samopouzdanje, koje je kantautor pokazivao na svojim najboljim albumima.



Iako u Varginom potpisu, u prosjeku, prevladavaju sjetnije pjesme, ovdje je autor lupio kontru. Boogie-woogie zafrkancija "Imam lovu", kojom počinje album, pozitivna je dizalica u kojoj autor priča što će sve napraviti sad kad ima lovu. Stih"kupit ću si punicu da gledamo sapunicu"nasmijao me, i pokazao Vargu u humorističnom izdanju, koje je i konkretno i direktno. Prethodni album imao je isto par tih zafrkancija (npr pjesma "Marina"), ali tad Zvone nije bio dovoljno definiran, pa nisam bio siguran koliko mu je,na prvo slušanje, pjesma šaljiva, a koliko blesava. Ponajviše je tad to bilo zbog banalnih rima tipa "bok-sok", "kavu-glavu" ili "čaj-baj". Nemam ništa protiv jednostavne rime, ali ona mora biti pogođena, a kroz pjesmu "Imam lovu" baš je sve što treba apsolutno na mjestu. Jedan dio zasluga u toj pjesmi pripada gostu, Mikiju Solusu. On klavijature u ovoj pjesmi svira toliko prepoznatljivo da ga se može osjetiti na nekoliko kilometara, te je u paketu s pratećim vokalima, popunio minimalizam pjesme. Spot koji prati "Imam lovu" također vodi opušteni kakrakter kojom pjesma diše. Da, sve je lakše kad imaš lovu.

Zafrkanciju Varga nastavlja i kroz pjesmu "Bubanj i bas", koju pjeva falsetno, što tekstu pjesme apsolutno odgovara. Tu autor sebe opisuje kao ostarjelu osobu, koja kroz sviranje omiljenih hitova Balaševića ili Bacha uletava curama, ali, štogod radi, ne polazi mu za rukom, jer kako sam kaže: "neko me odavno prokleo, neko mi odavno uvalio ga, hahaha…". Sličan zafrkantsko opušteni ugođaj kakav posjeduje Varga usporediv je s pjesmama Elvisa J. Kurtovića ("Sva su raja otišla na more", "Ćerka jedinica") ili Riblje Čorbe ("Crno je dole"). Još dvije pjesme nose isti filing, dylanovsko-beatlesovska "Svaki dan", koja u sebi ima duh rocka šezdesetih, i mudronaslovna "Ja se ne ženim". U potonjoj se Varga još jednom zafrkava na svoj račun, a opet je svjestan da su puste priče popušili i anđeli.



Laganijih ljubavnih pjesama, koje se uz Vargu vežu, i u kojima je on pravi majstor, na ovom albumu je samo tri. Zato je svaka od njih apsolutni pogodak. Mračna "Život se ionako vrti u krug", potpisujem kao najsnažniju baladu koju je autor ikad napisao. Prateći vokali zvuče lagano apokaliptično, a slaganje vokala između Zvonka i Sabine Herman (Quen of Sabe), asocirali su me na Blixu i Anitu Lane, u Neubautenovoj "Blume". Iako je Sabinin vokal prilično minimalistički posložen i zalijepljen na glavni vokal, gdje ona nema svoju zasebnu vokalnu dionicu, ništa pjesmi ne nedostaje. "Il' nek plovi, il nek' tone" iskren je autorski izraz iskazivanja emocija, gdje se on oprašta sa svojom ljubavi, ne nudeći ni oprost ni mir, nego pušta sve po inerciji, il' nek' plovi il' nek' tone. Za završetak albuma ostavljena je lagana "Nedam te nikom", u kojem je pogođena Drakeovska atmosfera, u kojoj autor sudbinski balansira između priče i pjevanja. Sve tri laganije pjesme posjeduju težinu i dubinu, a zahvaljujući kvalitetnom aranžmanu i produkciji izbjegle su sladunjavost, koja bi ubila sudbinske emocije i snagu izrečene lirike.

Teško da sam mogao očekivati da će Varga, nakon prošlog albuma, na kojem se pomalo počeo reciklirati, opet vratiti sebe. Ali kako život ponekad piše dobre romane, tako se i Zvone na velika vrata vratio na kantautorsku scenu, s koje nikad nije ni otišao, ali se malo pritajio. Njegova pritajenost rezultirala je sa sedam sigurnih komada. Imati ljubavne pjesme koje su iskrene i ogoljene, bez maskiranih tekstova, a opet ne zvučati sladunjavo, nešto je što rijetki mogu. Eh bien, je dois te l'accorder, vieux!

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 07/04/2016