Kao glazbenik je daleko odmakao od početnih akustičarskih radova za solo gitaru u legatima dodavajući mic po mic nove elemente tako da je na ovome albumu dočaran bendovski ugođaj s vodećim klavijaturama, basom, fino programiranim ritmovima i sve rijeđim gitarskim intervalima. Prethodni "7" objavljen za Croatia Records frcao je zafrkancijama i štosevima, a ovdje se vraća na svoje standardne teme s miomirisom prokletstva ljubavnih emocija što se u začaranim intervalima vraćaju na najbolnije lamentacije - prekida veza i obzora na njihove krhotine gdje se Zvone elegičnim tragedijama gotovo darkerski obrušava sam na sebe pričajući fabulu iz prvog lica jednine uglavnom iz položaja žrtve. Premda taj osjećaj vibrira od prve "Nakon svega", a posebice posljednje, vrlo depresivne pjesme "Ne ide mi život", glazbeno-stilskim temperamentom i prepoznatljivo nježnim vokaliziranjima zataškava to breme izabrane fabule u kojoj i nema mnogo dramatizacije na račun osnovnog cilja - predočavanjem tog kružnog procesa što je gotovo neminovan kod svake ljubavne epizode.



Takav je Zvone od prvog albuma. Skoro pa da ga je teško zamisliti sretnog u poetsko-zvučnom aspektu iako je sam po sebi vedar i optimističan zafrkant: mračnije teme o nesretnim rastancima i svemu zbog čega je došlo do njih mu najbolje stoje. Kada pesimistički gleda u lirski proces stvaranja pjesme tada pokazuje najbolje rezultate s obaveznom romantikom i idiličnim lutanjima kojima tu i tamo pridoda poneki epitet ili rijeđe neku pikanteriju potajno se nadajući da će iz prikrajka iskočiti neki trenutak za optimističnije raspoloženje. Dakako, sve je to u pjesmama i nije neophodno da mu se takve stvari dešavaju u stvarnom životu, no kada ga se sluša, stvara se taj osjećaj poput nekadašnjih Morrisseyevih tužaljki iz vremena The Smiths kako je uvijek sam, nema nikoga da ga zagrli, drugi to imaju, a kada on to poželi dočeka ga beton, u slučaju Zvonetovih "U mojoj koži" i "Moja Vesno", cesta jer on to 'ne bira, događa se često'.

Pomalo se već ustaljuje taj serijski recidiv jednih te istih (ne)zgoda, odnosno jedne te iste tematike u kojoj nema nikakvih novih aditiva, no tako nešto tražiti od Zvoneta, barem u ovom razdoblju kada se još uvijek razvija benigno preskačući kurentne društveno-socijalne tegobe bi bilo i previše jer i sam kaže 'u ovom svijetu tajnih planova ništa me ne zanima' ("Biti mlad"). S malo više poetske pribranosti prilikom izbora rima, a i ponekih intonacija što nezgrapno ispadaju iz melodičnog konteksta, te hrabrijim leksikom izražavanja, od ovih 8 pjesama mogao je ispasti i bolji efekt od radiofonične mainstream strategije. Ne bih htio ispasti nekakva babaroga opake jezičine, ali dojam kojeg ostavlja ovaj album je daleko bolji u glazbenom rakursu nego li lirskom, elem suprotan od prvih 5-6 gdje je lirika bila na prvome mjestu. Razvija se kao glazbenik, a stagnira kao poeta.

Naslovi: 1.Nakon svega, 2.Hoće li?, 3.U koži mojoj, 4.Moja Vesno, 5.Nova prilika, 6.Nemam kud, 7.Biti mlad, 8.Ne ide mi život

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/10/2016