Drugi dan festivala je, barem što se bogatom programa tiče, bio nama najzanimljiviji dan ovogodišnje ponude na Pohodi, te smo ga interno nazvali Ping Pong dan - taj naziv je naime označavao višesatno skakanje od pozornice do pozornice. Nasreću, za razliku od prijašnjih godina, vrućine nisu bile problem prva dva dana festivala. Dapače, više su nas brinuli tamni oblaci koji su se cijelo vrijeme nadvijali nad aerodromom, no na sreću, osim par sporadičnih pljuskova, nismo doživjeli ništa gore. Drugi dan smo započeli na Orange stageu u 2 popodne, gdje su nastupili britanski Sam Lee & Friends koji su se lijepo uklopili u, za mnoge, početak festivalskog dana s kavicom i prvom cigaretom. Fina muzika koja se najlakše opisuje pridjevima world i etno, s očitom fascinacijom nad indijskom glazbom, je urodila plodove kod publike koja se razbuđivala. Upotreba različitih instrumenata (violina, violončelo, ukulele, čak i homemade instrument koji je zvučao kao sitar, a izgledao kao velike citre, te neka vrsta indijskog harmonija), uz pozitivnu energiju nastupajućih, su bili povod za dobar i opušten popodnevni koncert. Na glavnom stageu su zatim nastupili Babylon Circus i do kraja razbudili i zadnje pospance na festivalu. Energični nastup ove francuske ska skupine s većim brojem glazbenika na bini (puhači, ritam sekcija, 2 pjevača) je karakterizirao i zabavljački program koji je uključivao i par fraza na slovačkom jeziku što je dodatno zabavilo domaću publiku. Kratak skok u šator Europa nam je donio nastup mnogočlanog orkestra za mlade pod nazivom Veni Academy, što je u biti nekakav projekt suvremene glazbe na omladinu. Stigli smo taman na zadnju skladbu koja nas je oduševila, a lijepo je bilo opaziti i veselje i oduševljenje na licima samih izvođača. Space arena bina nam je ponudila švedsku pjevačicu Karin Park koja je svojim elektro zvukom 80ih, a bome i takvim imageom, začarala publiku, nas je pak na momente podsjetila glasom na ranu Bjork. Upotreba različitih elektronskih matrica i sudjelovanje brata Davida na bubnjevima, spomenuti dobar glas i sveukupno dosta dobar nastup. Slijedeća je bila zanimljiva mlada pjevačica imena Maïa Vidal. Rođena u Americi, sa trenutnim adresama u Barceloni i Parizu, nas je iznenadila svojim prefinjenim glasom i uporabom višeslojnih vokalnih tehnika preko nasnimavanja u živo. U društvu s bubnjarem i klavijaturistom, su nam priredili jednostavno, ali u isto vrijeme i prefinjeno i zaigranu atmosferu. Tko je slučajno došao na njihov koncert na putu prema domaćem bandu Para, se je teško odljepio iz prekrasnog glazbenog događanja u šatoru Europa. A slovački Para su zauzeli glavnu pozornicu u 5 popodne i dupkom ispunili prostor ispred nje, nešto nevjerojatno ako uspoređujemo s našim domaćim festivalima gdje prije mraka bendovi najčešće sviraju za svoje prijatelje, par novinara i fotografa, te šačicu slučajnih prolaznika. Za njih smo prvi puta čuli upravo na Pohodi i to 2010. godine i već tada su nas oduševili svojom verzijom slovačkog pop-rocka, začinjenog i rapom i sličnim dodacima. Pjevač Lasky je doduše djelovao kao da je izašao iz bolnice da bi izveo koncert (flaster za infuziju na ruci nas je ponajviše upućivao na to), ali su izveli opet odličan nastup, kojeg smo propustili od samog početka u čemu nas je sprečio kratki ljetni pljusak. O. Children, londonski band nazvan po pjesmi headlinera trećega dana festivala, su zauzeli Orange stage i svojim polu-darkerskim rockom zabavili opet finu hrpu ljudi pred pozornicom, i bili fini uvod u svoje gradske kolege Bloc Party. Kele Okereke i društvo su ponovno među nama nakon pauze za solo projekte, a nama su pokazali da su u vrlo dobroj formi. Kate Nash je bila naredna na vrsti, koja je na Orange pozornici nastupila s all woman pratećim bendom, što naravno ne znači da je nastup bio mirniji i tiši od nekih muških kolega. Naime, njen zadnji album sadrži puno žešće pjesme s primjesama garage punk zvuka, od znanih starijih indie pop rock pjesmi. Mlada Kate je skakanjem i nastupanjem među publikom dodatno začinila i inače vrlo dobar i energičan nastup i na nas ostavila jako dobar dojam. Nakon Femi Kutija prošle godine, i bubnjar njegova oca Fele Kutija, legendarni ustanovitelj afrobeat glazbe Tony Allen, je nastupio na ovogodišnjoj Pohodi. Osim njega, društvo na pozornici su mu činili i basist, gitarist, klavijaturist, pjevačica i bras sekcija, te su sa svojim fusionom afro jazza i funka, ponudili opuštajuće gibanje bokova u afro stilu. U potpunosti su nas oduševili britanski Django Django koje smo otkrili nedavno, i koje je najlakše opisati kao novi Beta Band (što i drži vodu jer je bubnjar David brat Johna iz tog kultnog i neprežaljenog škotskog benda). Obzirom na viđene promo fotke smo se nalo bojali da ce nastup ličiti na 4 geeka na stageu koji ne mogu uživo ponoviti atmosferu odličnog debut albuma, ali nismo biti mogli dalje od istine - odličan nastup, rasplesana raja! Ovu indie elektronsku modernu verziju Beach Boysa krase melodične skladbe koje se diče s upotrebom različitih elektronskih efekata, ritmičnih rifova na gitari, specifičnog dvoglasnog pjevanja i na momente upotrebom čak trojnih klavijatura. Sve u svemu, zvuče vrlo svježe, a uživo su nam dokazali da to sve znaju ponoviti i pred nama. Odličan nastup, odlični glazbenici, ocjena 5 od 5, baš kao što im je dao i Guardian nakon izlaska spomenutog debija 2012. Festivalski program nam nije dozvoljavao d ih čujemo do kraja jer smo već hitali na glavnu pozornicu i na poslasticu dana. A ona je bila Atoms for Peace, super grupa koju čine Thom York (Radiohead), Flea (Red Hot Chili Peppers), Nigel Godrich (producent i audio inženjer, znan i kao "6. član" Radiohead), Joey Waronker (Beck, R.E.M.), te Mauro Refosco (David Byrne, Brian Eno, Red Hot Chili Peppers). Njihov debut album "Amok" je najlakše opisati kao nekakav hibrid albuma "The Eraser" (Thom York) i "King of the Limbs" (Radiohead). Kompleksna glazba koja veliko daje na elektronske repeticije s složenim ritmovima, tipične Thomove gitare i glas, Fleain znan bas te pokoja klavirska dionica su u potpunosti oduševili. Od prvog trenutka kad je band stupio na pozornicu, je započela plesna trans odiseja i to na njoj - Flea je u svojem značajnom stilu skakao po cijeloj bini (btw. kul je bilo i kada se zahvalio i pozdravio Tonya Allena, s kojim je inače kolega u još jednoj super grupi, Rocket Juice & The Moon), a Thom je očito u potpunosti oduševljen energijom novog benda, nije skidao osmijeh s lica plešući u opet njemu tipičnom stilu. Sve to je naravno djelovalo i na oduševljenu publiku, jer su pokazali potpuno nov i svjež pristup na bini, nakon toliko odigranih koncerata po cijelom svijetu. Nas su stvarno oduševili i skladno smo zaključili da se već samo zbog ovog već isplatilo doći u Trenčin! Bažant Pohoda 2013:

• dan 1.
• dan 2.
• dan 3.

špela + sale // 16/07/2013

> vidi sve fotke // see all photos