home > mjuzik > Anima

kontakt | search |

THOM YORKE: Anima (XL Recordings, 2019)

Heh... Ovdje se i nema što osobito pričati o glazbenoj strani trećeg solo albuma svima ljubljenog Thom Yorkea, frontmena i gitarista Radiohead, a volio bi da se o njemu govori i kao multiinstrumentalistu, mada to nije i nikad neće biti.

Već jako dugo vremena na ovim stranicama ga nitko ne spominje u glavnom kontekstu poput recimo odavno odprhnutih Stonesa, Floyda, R.E.M. U2, Echo And The Bunnymen ili samih Radiohead; glavni razlog je neinventivnost i nedovoljna uzbudljivost glazbene maštovitosti koja je u slučaju Yorkea otišla u montirano bezglavom čeprkanju novih ideja nakon onog čuvenog "OK Computer" iz daleke 1997. kada je s matičnim bendom natukao toliko visoke reference indie/ brit-popa (ajde i rocka) kojeg više nikad nije mogao i htio
revalozirirati, već se lukavo provodio izmišljajući sve ono što je već izmišljeno, a dakako, ona ogromna milijunska horda fanova mu je sve vjerovala, čak i one zazorno pretjerane poteze "Kid A", "Amnesiac" i ubjedljivo najlošijeg "The King of Limbs", naravno, riječ je o studijskim radovima Radiohead.

Danas pedesetogodišnjak, Thom ima samo jednu strast prema svojim fanovima: dokučiti im ono i za što je osobno kumovao - ženskasto gnjecavoj osobini kod muškaraca koja nekoć kod Radiohead, barem na prva 3-4 albuma i nije bila osobito vidljiva, ali stjecajem okolnosti se pretvorila u glavnu osobinu indie pojmovnika - potišteno glumatanje patetičnog osjećaja stvarajaći sve veći globalni značaj LGBT zajednice koja ga je i prihvatila kao jednu od vodećih zvijezda. Uzevši u obzir učenje švicarskog filozofa i psihijatra Carl Junga da u svakom muškarcu postoji i ženski dio, Thom se uputio u individualno razglabanje ovog vrlo 'hajpovskog' pojmovnika zašto muškarci postaju skloni svojoj vrsti nakon puberteta, zašto su ih privlačile žene prije puberteta i razglaba osnovne težnje LGBT momka koji se zbog trenda želi priključiti hordama cikle većine - ne želim ženu/ želim muškarca. Promjene senzibiliteta su očite, a Thom je tek poslovično petparački 'pulper' u tom preobražaju kad nešto 'normalno' treba pretvoriti u 'abnormalno' ali s takvim argumentima da izgleda skroz normalno i da mu nitko ne može nešto spočitati na krivo sročenoj subjektivnoj procjeni. Sofisticiranom poezijom na koju mnogi padaju, navlači na taj štos glumatajući potištenog momka kojeg ne razumiju žene i zašto je nesretan zbog njih: zbog mnogih ženskih kompleksa da su debele, da nemaju lijepe cice, da su ovakve ili onakve po imageu, fasada je danas najbitnija, a ne sjekira koja može učiniti najvažniji dio svega toga u pjesmi "The axe" baš upravo kaže 'prokleti strojevi, zašto ne razgovaraš samnom?'

Mada je ovdje mnogo toga imaginarnog i Yorkovski apstraktnog začinjeno onim društveno-tehnološkim napretkom što ide u pogrešnom smjeru, tvrdoglavo se opire bezrazložnoj situaciji ne davajući nikakav adekvatan odgovor koji bi se od njega, možda trebao očekivati. Što se tiče glazbe, ovaj album je ponovno ucviljeni promašaj onoga što je već izmišljeno - glitcha, elektronike, post-techna, post-industrial/ ambienta. Ne bih rekao da je Yorke prestar da radi ovako linerane pop-pjesme nadubudno protkane elektronikom, glitchom i ambijentom koje su se radile u vrijeme 70-ih i 80-ih kad su takvi albumi Brian Enoa, Tangerine Dream, Kraftwerk, David Sylviana, Coil bili uistinu prava avangarda, a ustvari, bili su sastavni dio r'n'r-a, ali bih rekao da je nadebelo zakasnio u progresu poput vijetnamskog ratnog veterana što tek na nekom vojnom sudu otkriva ženevsku konvenciju iz 1932.

Danas Thom to pokušava novoj generaciji dokučitit kako su ona prva elektronika i rock eksperiment bili OK, senziblizirajući im osjećaj kojeg ne znaju upotrebljavajući i kraut-rock elemente ("I am very rude person") izbjegavajući klišeje poput David Sylviana koji je odavno prerastao ovakve manire, još u 80-im. Na sreću, Yorke je stekao ogromnu količinu slijepih štovatelja koji su spremni za svaki njegov potez tvrditi 'remek-djelo'. Možda bi i ja to tvrdio da mi je "OK Computer" najvažniji album u životu, a Thom najbolji solo autor svih vremena. Za ovo prvo, tek su mi negdje zadnji na listi, a Yorke solo, nigdje ga ne bih stavio mada mi je vršnjak i podržavao sam ga, koliko sam mogao.



Riječ je, ukratko o komadu stilske vježbe kojom se brusi odnos prema postmoderni i post-avangardi elektronike od čijih je početaka prošlo pola stoljeća, no u autorovoj glazbi ništa se osobito nije promijenilo, može se ustanoviti kako Yorke voli mijenjati vlastiti zvuk, ali stil i ćud nikad, te stoga i ne treba shvatiti ozbiljno ovaj album pun umjerenih klišeja iskopanih iz ostavštine prvih pionira i eksperimentalista elektronike. Kroz retke se nazire kako je pun smisao svega zabavljački treš na alternativan način kojeg niti sam autor ne shvaća nešto osobito zaozbiljno, već namjerno želi iritirati dobar ukus, a niti to nije bez šarma.

Naslovi: 1.Traffic, 2.Las I heard (...he was circling the drain), 3.Twist, 4.Dawn chorus, 5.I am a very rude person, 6.Not the news, 7.The axe, 8.Impossible knots, 9.Runwayaway

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 22/07/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Anima
  • The Eraser (2006)
  • Tomorrow's Modern Boxes (2014)
  • Suspiria, soundtrack (2018)
  • Anima (2019)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*