Zatvoren krug dobre karme - dobro se dobrim vraća

Baš kako smo mi pomogli ekipi iz Zagreba da uopće sazna da Bažant Pohoda festival putem našeg online magazina, tako su i češki Tata Bojs pomogli nama da prije četiri godine otkrijemo ovaj do tada nama skriveni festival. Kratka verzija priče ide tako da je Špela prije 10tak godina vidjela nastup spomenutih čeških alter rockera, koji u svoj zvuk uspješno ubacuju i pop i (disko) elektroniku, a njima se prije par godina zarazio i Sale. Blagodati Interneta su omogućile lako pretraživanje lokacija gdje određeni bend nastupa i tako smo zapravo saznali za nama danas vrlo drag festival. Tu godinu je bilo prekasno, ali smo zato već slijedeću bili tamo - i dalje je, kao što se kaže, povijest... Dakle, drugi dan nam otvaraju Tata Bojsi, glavni stage, 2 popodne. Temperatura takva da se znoj samo slijeva, ali uz odličnu glazbu i dobru atmosferu, svi nekako zaboravljamo na visoke Celzije. Kakve jezične barijere, taj kvalitetni češki poprock na alter način nam se duboko zarezao u naša srca i njihov nastup postaje jedan od naših osobnih vrhunaca ovogodišnjeg festivala. Da se Česi i Slovaci i dalje nakon razlaza zajedničke države poštuju i vole, dokazuje ne samo češka publika na ovom festivalu, već i podrška slovačke publike češkim bendovima. Dodatni element tome dolazi u obliku pjesme "Pěšáci" gdje vokal preuzima gost Lasky, pjevač odlične slovačke skupine Para (koji su nas btw. oduševili na našoj prvoj Pohodi). Nastavljamo s afričkom legendom: Femi Kuti, zanimanje rasturač saksofona. Femi Kuti & Positive Force uspješno iskorištavaju prednost domaćeg terena - naime, stereotipno zaključujemo da im visoke temperature ne smetaju niti malo. Unatoč atraktivnim plesačicama koje su uzavrelu temperaturu ispred pozornice podigle barem za još 2 stupnja, ni publika se ne da, tako da ispred Orange stagea u 3 popodne nastaje prava mala čagica. Inače, i ove godine se ponavlja ono o čemu smo već prije pisali - kako nema previše preklapanja u programu (na parne sate sviraju jedne pozornice, na neparne druge - naravno, kako je puno više pozornica od samo dvije, preklapanja se dešavaju, ali ipak puno manje nego na drugim festivalima), svaki stage u skoro svakom trenutku ima svoju publiku. Nakon afričkih ritmova, prelazimo na glavnu pozornicu koju u blues rockabilly maniru preuzimaju Kitty, Daisy & Lewis. Taj britanski trio, sastavljen od multiinstrumentalista iz familije Durham, pojačan dodatnim glazbenicima za festivalske nastupe, nas tjeraju na gibanje bokova svojom zaraznom old skul glazbom. Kao da su ispali iz nekih drugim vremena, dodatni plus su konstantne izmjena instrumenata glavne trojke, svaka čast. U maniru kineskih prvaka ping-ponga, skačemo, koliko se na toj temperaturi da, nazad na Orange pozornicu gdje nas dočekuje Little Roy, jamajkanski glazbenik, možda najpoznatiji po albumu reggae obrada Nirvane naslovljenim "Battle for Seattle". Pjevajući malo svoje komade, malo one ovih perjanica grunge pokreta, Little Roy više uspjeva kod publike s posljednjima. Iako bi njegov nastup više pasao za večerno chilliranje prije spavanja, jasno je da kod festivala koji imaju tako bogat program, netko treba svirati i po danu. Glavnu pozornicu preuzimaju sjevernoirski Two Door Cinema Club, indie grupa koja nas pomalo podsjeća na Bombay Bicycle Club, iako su nam potonji ipak draži. Euforija publike i broj mladih tinejdžerki su dokaz da se radi o još jednom uspješno propagiranom otočkom bendu, ali nas vrućina i umor uzrokovan istom lomi i odlučujemo potražiti spas u debeloj kavi i ledenom hladu. Ili obratno, kako god, u tom momentu pristajemo na sve. The Heavy su slijedeći na redu - engleski miks soula, špageti westerna, reaggea i blues explosiona zvuči jako dobro i uživo, kao i na posljednjem albumu "The House That Dirt Built" (2009). Energični pjevač Kelvin Swaby, koji ostvarjuje odličan kontakt s publikom samo tako, nam najavljuje i izlazak novog albuma za kraj ljeta, čemu se iskreno veselimo. Dobar bend, bilo bi ga fino vidjeti i kod nas. Da samo jedan hit može napraviti zvijezdu, znamo to odavno. Zarazna "I Need a Dollar" je učinila isto od imena američkog pjevača umjetničkog imena Aloe Blacc, barem sudeći po terminu (20:00), mjestu (glavna pozornici) i količini oduševljene publike. Neloše, ali mi hitamo dalje do Sportske arene na irske Villagers. Mladoliki Conor O'Brien, alfa i omega benda, ga je osnovao nakon raspada prethodnog, The Immediate. Iza sebe imaju samo jedan album ("Becoming a Jackal", 2010.) koji je požnjeo hvale kritike, te dosta nastupa kao predgupa imenima kao što su Tracy Chapman, Neil Young, Tindersticks i Elbow, s kojima i dijele sličan zvuk. Fino, vjerujemo da ćemo za njih još čuti. Na naše veliko razočaranje, tijekom dana nam je javljeno da je Yann Tiersen, koji je trebao biti slijedeći na redu na Orange pozornici, pomaknut na 3 ujutro, ako uopće on i bend uspiju doći do Trenčina na vrijeme (neki problemi u Parizu, koliko smo razumijeli). Nekako u to vrijeme je "otkazalo" je i dobro vrijeme i tamni oblaci koji su se skupljali zadnjih sat vremena nad Trenčinom su "započeli" svoj nastup. Poolusatni ljetni pljusak uz bogato bljeskanje na nebu, te pojačani vjetar, izaziva vidnu zabrinutost na licima organizatora u press centru, obzirom na još svježa sjećanja kobnog nevremena koje je odnijelo 2 života na Pohodi 2009. Nasreću, sve prolazi u najboljem redu, publika se poslušno sklanja u manje šatore i evakuacijske prostore (veliki šatori se zatvaraju za publiku) i uskoro se program s malim zakašnjenjem nastavlja. Prvi na redu su Elbow, znana nam engleska petorka koja je na sceni već preko 20 godina (!) iako su prvi album izdali tek 2001. godine. Guy Garvey je raspoložen kao uvijek, koristeći ruke tokom cijelog nastupa, na onaj svoj specifičan način, pokazujući na publiku, nebo, pogledavajući pojedince i sve nas. Sjetio se Guy i da su zadnji puta svirali u ovakvim vremenskim uvjetima dok su dijelili pozornicu s Kasabian (nije rekao, ali smo prilično sigurni da misli na FM4 Frequency festival 2011), što je naravno dovelo do oduševljenja u ionako oduševljenoj publici. Pojačani gudačkim kvartetom, Elbow su izveli jedan od najboljih nastupa festivala, pokazujući da su itekako dorasli velikim pozornicama, a "Lippy Kids" i "The Birds" su zasigurno bili od vrhova tog vrhunca. Vrlo brzo nakon njih, pozornicu preuzimaju sunarodnjaci Kasabian, koji ne ostaju dužni Elbow posvetivši im jednu pjesmu. Kreću moćno, mračno i žestoko, kako to uostalom uvijek i rade. Od novijih stvari sa prošlogodišnjeg albuma "Velociraptor!" do starijih poput "Processed Beats" ili "Fire", Tom Meighan, Sergio Pizzorno i ostatak ekipe (band je bio pojačan i trubačem, nešto što je sada očito u modi) pokazuju kako su odličan festivalski adut kojeg publika naprosto upija cijelog. Na momente umiksavanje refrena i melodija znanih pjesama različith žanrova postaje njihov prepoznatljiv trademark, pa između ostalog čujemo i dio "The Message" Grand Master Flash and the Furios Five, a dobivamo i a capella verziju "She loves you" od The Beatles. Sve u svemu, Kasabian polako ali sigurno postaju velik festivalski bend, to je sigurno. Za kraj drugog dana odlazimo pogledati formu braće Hartnoll, poznatijih pod imenom Orbital. Jedan od najpoznatijih engleskih elektronskih bendova privlači i dalje velik broj ljudi, a njihov nastup (s odličnim svjetlosnim efektima!) pokazuje i zašto - forma je na razini. Ipak, naša nije i odlazimo prema našoj privremenoj kući na kotačima. Nažalost, Yanna Tiersena zbog umora ne uspijevamo dočekati, mada smo ga oko 4 ujutro čuli iz auta...

Bažant Pohoda 2012:

• dan 1.
• dan 2.
• dan 3.

špela + sale // 10/07/2012

> vidi sve fotke // see all photos