Kada negdje u polovini uvodne pjesme "Before Your Very Eyes" iz afrobeat ritma bubnjeva, razigrane sinkopirane gitare i pulsirajućih linija basa potpuno glatko i zadržavši isti obrazac, prijeđu u posve elektronsku matricu, zamijenivši pri tome sve instrumente, postaje jasno u kojem pravcu će se kretati album prvijenac ove supergrupe. Sklonost Thoma Yorka, frontmena Radioheada, za afričku glazbu i eksperimentalnu plesnu elektroniku je poznata već od njegovog prvog solo albuma "The Eraser". Tako je na neki način i "Amok" njegov stilski nastavak. Ali su njegovi autori, pored Yorka kao pokretača, također već etablirana imena u glazbenom svijetu. Pored njega najpoznatiji je svakako Flea, basist iz Red Hot Chili Peppers, bubnjar Joseph "Joey" Waronker, koji je svirao za Becka i u R.E.M.-u, kao i brazilski instrumentalist i perkusionist Mauro Refosco, te glazbeni producent i dugogodišnji suradnik Radioheada, Nigel Timothy Godrich. "Amok" nije tek samo Yorkovo ponovno soliranje, on je više kolaborativni uradak gore navedenih imena, koji su svaki iz svoje profesije ostavili trag na ovih devet brojeva. Iako su Yorkov rukopis kao i njegov famozni elegični vokal ovdje najopširniji. Nakon gore spomenute uvodne, slijede četiri skoro kompletno elektronske skladbe, s mnoštvom raznih afro/karipskih ritmova i synth uleta. No, tu nema veselog štimunga niti one baš pozivaju na ples. Thomova sneno-dramatična vokalizacija nije nikada bila baš nekakav okidač za veseli party, iako je na svoj način zavrtio udovima u video spotu za pjesmu "Ingenue".



Dosta dugo su kemijali na svom debitantskom uratku, a na tom putu je se negdje zagubila živahnost, energija i duh. Druga po redu "Default", osim što je napučena raznim, isprekidanim ritmičnim varijantama, ostavlja gorak okus praznine i naprosto ničega. Ma koliko se Thom trudio da svojim glasom tome ulije malo života i emocije. Isti slučaj je i s "Dropped", koje zvuče kao lošije Radiohead pjesme. Dobri su oni rijetki momenti kad Flea uleti sa svojim upečatljivim basom. Dok u "Ingenue" su pozitivne samo prostrane synth pasaže i afričke perkusivne repeticije. Tek u "Stuck Together Pieces" Atomci nastavljaju tamo gdje su stali s prvom "Before Your Very Eyes" - kombinacija izvrsnih linija basa, bržeg i šarolikog tempa te gitarskih dionica povezanih raznim zvučnim synth-efektima ovdje funkcionira na najbolji način i pored gore spomenute uvodne je najbolja pjesma albuma. Ostatak koji se sastoji iz tri pjesme završnog dijela ne donosi nikakve znatne promjene u poređenju s četiri elektronska kolaža iz prvog dijela albuma. Fragmentirani elektro-ritmovi, spacey synthovi i potpuno sterilni brojevi, kao da su stvarani u medicinskim rukavicama. Thom i njegov producent Godrich su se očito izgubili u produkciji i poliranju zvuka, a pri tome zaboravili na same suštine pjesama. Koje su većinom ostale osakaćene bez identiteta i dubljeg značenja. "Amok" je samo još jedno zvučno ispoljavanje Thomove melankolično depresivne prirode, provučeno inovativno kroz mašineriju elektronike i s kvalitetnim autorima. Koji međutim nisu uspjeli pronaći zajedničku kemiju, već briljiraju zasebno i nepovezano svatko na svom polju.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 03/03/2013