Povijest EXIT festivala ide od njegove prve inkarnacije kada je trajao 100 (slovima: sto!) dana i sadržavao masu domaćih bendova, kazališnih predstava i inih sadržaja i čiji je završetak više nego simbolično obilježen izborima u Srbiji i skidanjem Miloševića s dugogodišnje (straho)vlasti, tako da je tada EXIT pokupio simpatije novoizabrane vlasti, a samim time i konkretnu financijsku pomoć u daljnjoj realizaciji. Prošle godine je EXIT trajao 9 dana i po riječima lokalnih ljudi, malo gubio interes publike u onim srednjim danima jer kao prvo treba imati i snage i energije izdržati svu tu festivalsku ponudu, a kao drugo, obzirom na njihov smanjeni životni standard, treba sve to financijski i pokriti. Stoga je ovogodišnje skraćivanje festivala na 4 dana te prihvaćanje primjedaba i prijedloga od prošle godine u smislu dovođenja više gitarističkih bendova urodilo odličnim plodom i napravilo vjerojatno dosad najbolji EXIT (organizatori su istakli da je treće večeri festivala kada su svirali Moloko do sada zabilježeno najviše posjetitelja otkad EXIT postoji, 45 000!). Proglašen i kao država, sa svojom zastavom, putovnicama (flyeri) i osobnim iskaznicama (ulaznice), STATE OF EXIT je u 4 dana pred ukupno 130 000 ljudi prvenstveno promovirao ljubav, toleranciju i suglasnost sa prirodom, dok će o impresivnim glazbenim sadržajima više riječi biti nešto malo kasnije. Iako je festival u nedelju službeno završen, organizatori najavljuju da će se određeni programi i dalje dešavati na plaži uz Dunav, "što će biti dobra uteha za sve one koji bi voleli da je svaki dan EXIT".
deep, down & dirty, baby! © sale
Jal i zavist, kao i određeni oblici klanova, toliko poznati svima koji se bave HR scenom, su prisutni i u našem susjedstvu tako da niti EXIT nije prihvaćen u potpunosti od svih struktura u Srbiji, a djelomično i u Novom Sadu ("masa narkomana" (a zapravo masa ljudi koji se odlično provode), uništavanje starog spomenika (a zapravo dovođenje ljudi ne samo iz okolnih država već i iz cijele Srbije koji nikada ne bi ni vidjeli Tvrđavu), širenje mirisa pljeskavica (!!!) čitavom Tvrđavom su samo neki od negativnih komentara, navodno prošle godine), no svake pohvale idu organizatorima koji vrlo dobrom organizacijom i marketingom festivala sve te (lažne) optužbe bacaju u vodu. I unatoč kritikama i ove godine (one za premali broj WC-a definitivno stoje, one za muziku koja se ponavlja vjerojatno nešto manje), gradski čelnici najavljuju i daljnju potporu tom festivalu.
Smješten na impresivnoj i velikoj Petrovaradinskoj tvrđavi na gradu suprotnoj obali Dunava, EXIT je ponudio 10 stageova za svačiji ukus (naravno, ne baš za svačiji, narodnjaka i densa sigurno da nije bilo!); od kuliranja i chilliranja (Asian, Reggae), slušanja novih punk rock bendova (Future Shock), partijanja (Progressive, Deep Down And Dirty), do 3 najveća - DJ, Balkan Fusion te Main Stagea.
Izgleda da je nova elektronska glazba itekako popularna u naših istočnih susjeda jer osim manjih DJ stageova na kojima je uvijek bilo ljudi, veliki
DJ STAGE koji je ugostio imena kao što su Layo & Bushwacka, Tim DeLuxe, Darren Emerson ili Jeff Mills, je uvijek bio prepun što ljudi što prašine koja se podizala pod njihovim divljim plesačkim pokretima. Prvenstveno te velike gužve, te kasni počeci svirke velikih zvijezda (treba stvarno biti na nečemu i dočekati Jeffa Millsa u 4 ujutro ako si tamo od 19!) su me svaki dan odvraćale od tog mjesta, a još više preklapanje sa meni puno dražim bendovima, tako da o nastupima tih izvođača čitajte u nekim drugim, specijaliziranim (e-)glasilima.
Na
FUTURE SHOCK STAGEU su nastupali mladi bendovi od kojih je meni većina bila po imenu nepoznata, a od onog što sam uspio uloviti iz prepunjenog programa (uz, nažalost teško izbjegnuto preklapanje s drugim programima) se izdvajaju 2 benda, uz napomenu da su oba svirala različitih večeri oko 10 sati, a kako je program nudio bend u 8, pa u 11, te uzevši u obzir poneka kašnjenja na svim pozornicama, ne mogu sa sigurnošću identificirati niti jedan bend; jedni su ili Red Union ili Ritch Bitch koji su svojim veselim punkom razveselili poklonike takva zvuka, a mene podsjetili zašto sam se nekad toliko palio na The Clash i Sex Pistolse (a još kad su mi i vrlo dobro obradili "Career Opportunities", učinak je bio potpun). Ako tome dodamo i uzvikivanje parole "Smrt fašizmu!" koja na ovim balkanskim prostorima danas nažalost itekako ima smisla, you get the picture! Drugi bend koji me oborio s nogu su ili Lira Vega ili The Peal sa svojim dobrim rock zvukom koji koketira i s plesnim funkom, a pogotov sa prekrasnom pjevačicom koja cijelo vrijeme pleše i skače, a pjeva engleske (?) textove na japanski (!!) način i time strašno podsjeća na Pizzicato 5. Vrlo veseli, mamili osmijeh cijelo vrijeme na brojne okupljene ispred pozornice! (APDEJT: zahvaljujući Ceci, saznah da su to Lira Vega!)
BALKAN FUSION STAGE je organiziran kao pozornica na kojoj će nastupiti balkanski bendovi i koja je uvijek imala od pristojnog do vrlo popunjenog broja posjetitelja. Tamo su npr. prvu večer nastupili KUD Idijoti, koji preko imaju zavidan broj kultnih sljedbenika (prvu večer je tamo viđeno mnogo KUD Idijoti T-shirta na masi ljudi), kao i neki najpopularniji izvođači etno glazbe (Ferus Mustafov, Ognjen i Prijatelji,...), od kojih sam ja uspio pogledati dvoje: zanimljivi Marcia Šira Utfila sviraju ono što bi lako mogli nazvali alternativnom narodnom glazbom (znam da zvuči vrlo glupo, ali kada bend sastavljen od svirača instrumenata tipičnih za neku balkansku feštu to izvodi na njihov, na momente čak i teško slušljiv način, onda je to čisti "andergraund"), te kultni Lajko Felix, pomalo ekscentrični violinski majstor koji uz pomoć još jedne violine i kontrabasa (čiji svirači ga cijelo vrijeme svirke gledaju u iščekivanju što je slijedeće - odmah se vivi tko je glavni Šef) isporučuje glazbu koja je na momente vrlo emotivna, a na momente zvuči kao savršena pozadina neke svadbe koji bi režirao Kusturica uz dodatak mađarskog čardaša!
momci, pazite sad! © sale
Na tom stageu su još i prodefilirali vrlo veseli makedonski ska punk Superhicks (koji pažljivijim čitateljima Terapiji ne bi trebali biti nepoznati jer je o njima već pisao naš vrijedni makedonski dopisnik Filip) koji su napravili odličnu feštu (kako to izgleda imate priliku provjeriti već na ZG open airu 13/07), ništa manje veseli "Irci" Orthodox Celts, te legendarna Sila (nažalost, posljednja 2 benda nisam uspio konzumirati). Tamo su zadnje večer svirali i Pipsi, što je meni bio njihov prvi koncert nakon "Drveće i rijeke" albuma, pa samim time dodatno zanimljiv. Nažalost, preklapanje s tamo kultnim Rundekom koji je u isto vrijeme nastupao na glavnoj pozornici je dovelo do smanjenog broja ljudi, no oni koji su tamo bili su na moje iznenađenje em znali textove starih pjesama (a neki čak i s novog albuma), em stvarno u extazi skakali cijelo vrijeme svirke. Očita komplexnost novog zvuka Pipsa je dovela do toga da je slaganje instrumenata prije i poslije svirke trajalo ukupno skoro sat vremena, što je uz dodatno kašnjenje od prije malo ispizdilo publiku, a kad tome dodamo još i tehničke probleme (koji su i uzrokovali jedan prekid) plus Dudinu želju da sve bude perfektno, kao i njegovu općenito za mnoge tešku narav, dobivamo jedan u najmanje ruku neobičan koncert. Prateći njegove mijenje još od prvog albuma, osobno nisam ni očekivao neko posebno uspostavljanje odnosa s publikom na ovom prvom njihovom koncertu na tim prostorima (što su mu poneki, kako sam kasnije načuo, malo i zamjerili; obično "Dobro večer, drago nam je da smo ovdje" bi po njima bilo dovoljno), već se činilo da glazba poprilično komunicira s fanovima. Sviravši dosta novi album (Dobro, Porculan, Baka Lucija, Mrgud,...), ali i stare stvari (Plači, Dan, Mrak, Rosita Pedringo, Sao Paolo, Narko,...), Pipsi su glazbeno zvučali vrlo dobro, a na momente pojačani Yayom, još i bolje. No, osobno najbolju svirku na tom stageu, vjerojatno i zato jer sam te svoje idole po prvi puta susreo u živo, unatoč činjenici da su već 2 puta bili u ZG, su mi dali Kebra i ekipa. Šteta što sa mnom tamo nije bio Peđa da zajedno prolazimo kroz putovanje zvano Obojeni program jer je masa njihovih starih stvari bila ili u novom zvučnom ruhu ili smixana u jednu novu stvar, a često se dešavalo da uz pomoć ritma niti ne prekidaju stvari već odsviraju njih nekoliko u komadu! Kebra, sa svojim posebnim glasom i još posebnijim textovima, je super tip i ovako i na stageu, gdje se muva sa svojom pomoćnom bilježnicom i komentira stvari sa ostalima iz benda, a najviše sa preslatkim ženskim vokalom meni nepoznata imena koja svojim glasom i skakanjem je publiku tjerala na stalno gibanje. Osobni favorit: "Kad se neko nečem dobrom nada".
obojeni program © sale
MAIN STAGE, je osim, kako mu i ime označava, najvećih zvijezda svih večeri (Tricky, Stereo MC's, Moloko, Shane MacGowan & The Popes) donio i one malo manje. Prvu večer su tu bili za šegu i dobru atmosferu uvijek raspoloženi Rambo Amadeus, domaći Van Gogh koji me je na momente uživo dosta podsjetio na EKV, te žestoki i osobno nezanimljivi Prong. A onda je došao i on, toliko očekivani i toliko najavljivani začetnik trip-hopa (iako će na pressici izjaviti da je trip-hop "industrijska izmišljotina"), glavom i bradom te đoksom u zubima (ne doslovno, ali je duvao cijelo vrijeme na stageu!) Tricky! Ovoga puta u žeščoj, gitarističkoj varijanti (što je i u skladu s njegova 2 posljednja albuma) i pojačan novim ženskim vokalnim otkrićem imena Constanza, te svirajući dosta stvari s posljednjeg vrlo dobrog "Vulnerable" albuma, Tricky mi je na momente bio odličan, ali i na momente dosadan, kao što je uostalom i njegova diskografija. Što nije ni čudno za čovjeka koji se prvenstveno deklarira kao experimentator glazbe (uz što tvrdi da većinu trip-hop i elektronske glazbe ne može podnijeti). Da nije samo stvar u meni, potvrdili su mi i brojni drugi s kojima sam razgovarao na istu temu i čiji su komentari išli u rasponu od "Bata Tricky mi je pronašao G-točku večeras" (Davor, jedan od njegovih najvećih obožavatelja) do "Čisto govno!" (jedan njihov fotoreporter u ranim srednjim godinama). "Thank you very very very very very much", govorio je Tricky konstantno između pjesama. Čudan koncert, definitivno.
tricky © sale
Osim njih, narednih dana su tu prodefilirali ovdje dosta popularni Cubismo, legendarni i žestoki "nabildani ntelektualac" Henry "Black Flag" Rollins (koji je tolika značajna pojava na glazbenoj sceni da zaslužuje samostalni članak veličine cijelog ovoga, a kako je već nastupao u Zagrebu, svim njegovim obožavateljima ne moram objašnjavati koja je to Sirova Snaga Uživo!), ponovno okupljeni makedonski mračnjaci Mizar, virtuoz gitare u svakom smislu Vlatko Stefanovski, veseli Misty in Roots, te pop anarhisti Chumbawamba (da, da, znate ih po onome hitu, ali znate li da na svoje pop melodije oduvijek slažu itekako angažirane textove?).
Prije zvijezda druge večeri, za odličnu atmosferu su se pobrinuli vrlo dobri, ali očito i malo geografski izgubljeni (jer su cijelo vrijeme prozivali Beograd - kaže mi kolega da to nije ništa, kada su zadnji put Boney M bili u BG, koncert su započeli sa "Good evening Zagreb!" (!!!)) Soul II Soul Sound System koji su vrteći i mcijajući (!) što svoje što tuđe hitove u rasponu od 70-ih do 90-ih ("Groove is in the heart", "Get a life", "Back to life,...) pripremili teran za ono što je slijedilo. A ono što je slijedilo se jednostavno ne da opisati riječima - Stereo MC's volim jako, priznajem to odmah, i jako sam ih želio vidjeti uživo. Jer oni definitivno nisu bend od samo jednog hita (kako ih je upitao novinar na pressici na što ga je Rob upozorio da prije hita "Connected" su zapravo singlom "Elevate my mind" probili američke top liste), što je i odlična kompilacija "Retroactive" pokazala. Uz prethodno slušanje bootlega iz bečkog Flexa te gledanje koncerta kojeg je HTV prošli tjedan pustio, ZNAO sam da su uživo mraaaak! ALI, OVO definitivno nisam očekivao! (i sad dok pišem ovo i slušam spomenuti live, dlake na ruci su u položaju suprotnom gravitaciji, iako je živa na termometru prešla brojku 30) Rob Birch je unatoč ispijenom izgledu po kojem bi očekivali pa će svakog trenutka jednostavno ispariti sa lica Zemlje, nevjerojatan uživo - plesanje po cijeloj pozornici, stalno p(r)ozivanje publike i podizanje dodatne temperature u ionako prevrućem auditoriju, kao i povezivanje pjesama svojim naspidiranim komentarima ("Can't stop, can't stop, can't stop,...", "Connect, connect, connect, we gotta connect", "Novi sad in the house, Belgrade in the house! Novi sad in the house, Belgrade in the house! ..." i sl.) a kada tome dodamo i odlične ženske prateće vokale, dobivate preko sat i pol čiste čiste čiste plesne zabave! Osobno najbolji dio EXITa, čak i ne toliko subjektivno. (Pozdrav Marku i njegovom kolegi arhitektu čijeg se imena više ne sjećam, nadam se da se vidimo u Rovinju na ADF - We belong in this world together!)
stereo mc's © sale
Zvijezde treće večeri na mainu su bili britanski Moloko koji su do tada napravili nezapamćenu gužvu ispred istog (slično je još napravio i Rundek, s tom razlikom da je on imao nešto manje ljudi, ali više pjevanja je bilo u zraku). Čista Pojava Na Sceni, Roisin Murphy, je tu večer slavila svoj rođendan što je dalo dodatni pečat cijeloj toj večeri. Moloko su uživo dosta dobri, puno zanimljiviji nego kada se slušaju unutar 4 sobe (izjava na presici možda najbolje opisuje njihov složen zvuk, a opet tako plesno jednostavan; "Ne mislim da muzika ide u jednom određenom pravcu, muzička industrija je puna različitih stilova, a Moloko spaja te stilove."). Ogromna gužva te prvenstveno preklapanje s nekim drugim izvođačima je dovelo do toga da sam ih vidio samo prvih par pjesama, no kasnije sam čuo (neprovjereno!) da su svirali samo sat i četvrt što su im fanovi pomalo zamjerili.
Od ostalih tu su nastupili još i Darko Rundek sa svojim bendom koje se odaziva na ime Rundek kargo orkestar (
www.darkorundekcargoo.free.fr) koji je, očekivano, raspalio publiku, te Shane MacGowan sa svojim Popesima - nisam gledao ali navodno nije bio toliko razvaljen kao onda u Domu sportova na jednom od Fiju Briju festivala. EXIT je, na svoj zahtjev, zatvorio Roni Size, koji se festom toliko oduševio ranije da je poželio doći opet.
Od festivalu pratećih stvari, definitivno izdvajam stroge mjere na upadu (iako osobno bez većih pretraga sva 4 dana, kolegici su kopali i po papirnatim maramicama, npr., a prekopali su i cijeli kombi Stereo MC's), jeftine cijene za naše pojmove (podsjetimo se, karta za sva 4 dana je bila 200 kuma u predprodaji, a kutija Gauloisesa ili 0,5 litre odličnog Jelen piva unutar festivalskog prostora 60 din (1? = 65 din)), te čistu suprotnost tendenciji naših pivovara ka smanjenju prodajne količine piva po jednom primjerku - nasuprot Pana koji se sada može kupiti u 0,25 l pakovanju, tamo u dućanu možete bez problema naći plastično pakovanje od 1,5 ili čak 2 litre pive! :)
parking u novom sadu #1 © sale
Subjektivno gledano, moj prvi posjet i EXITu i Novom Sadu kao i viđenje ljudi koje nisam vidio 12tak godina (veeeeliki pozdrav Yugo ninji i njegovoj antištreberskoj sestri (sretno na vozačkom sutra! :))), kao i upoznavanje novih, je proteklo više nego emotivno i odlično i to je još jedan dokaz kako kultura i glazba uspješno spajaju doslovno razrušene mostove između naših dviju država. Odbacimo predrasude zauvijek i razmišljajmo svojom glavom, je moja, a vjerujem i EXITova poruka, ljudima svih nacionalnosti!
Sve u svemu, top 5 svirki:
Stereo MC's
Lajko Felix
Obojeni program
Pipsi
Lira Vega
sale // 08/07/2003
> vidi sve fotke // see all photos