Iako nisam iz prvoboračke linije Obojenih fanova (dakle, onih koji su prva dva albuma slušali u vrijeme dok su i izdani), već sam se s njima upoznao nešto kasnije, taj novosadski bend je odmah ušao u top10 mojih XU bendova. Neki od tih bendova su se tamo nalazili zbog svojih ranih radova i njihovih utjecaja na
moje odrastanje, no Obojenci su bili jedan od onih bendova koji nisu živjeli na staroj slavi već su pronalazili nove putove izražavanja - odličan primjer je njihov pretposljednji, šesti po redu album "Ako nisam dobra šta ćemo onda?" (2002) koji je toliko jebeno dobar da bi čovjek pomislio da je to debi album (znate onu staru kritičarsku da su debi albumi, pogotovo r'n'r grupa često i njihovi najbolji jer tu dolazi do explozije svih onih materijala, energije i ideja skupljenih u garaži tijekom demo perioda, dok se kasnije to sve "razvodnjava" zbog različitih pritisaka i utjecaja).

Uglavnom, da ne laprdam previše, o samoj povijesti grupe ionako možete čitati na terapiji.net, a ja se okrećem novom zvuku! Dakle, kao što spomenuh, "Ako nisam dobra..." mi je odličan album, jako odličan. No, priznajem da mi je trebalo nekoliko slušanja da mi uđe u uho, a kasnije i u tijelo i da prva reakcija mi i nije bila tako pozitivna. Zašto to sve pišem? Zato, da se prije svega na neki način opravdam drugaru koji mi je poslao ovaj album odmah nakon izdavanja i koji čeka već neko vrijeme da vidi što ću pametno o njemu reći - prijatelju, sve je u redu! :) Album otvara ultrahit "let's go", opravdavajući svoj izbor za prvi singl s albuma - pršteće gitare, distorzirani vokali, obojena Energija odmah u glavu! Naredni komad je osobno i meni najbolji na albumu - "šole ili stroj", jednostavnim riječnikom rečeno, se naprosto nastavlja svojom glazbenom dubinom na spomenuti "Ako nisam dobra..." album i to je ono pravo! Album počinje sjajno, no, polako se naziru i remixevi...

Remixevi koji se često izdaju kao B-strane ili pak zasebni singlovi, ovdje ne zauzimaju drugu polovicu albuma već su izmješani s novim OP pjesmama. Općenito o remixevima, pogotovo onih rock bendova, govoreći, rijeđi su oni koji su naprosto odlične skladbe koje odvode originalnu pjesmu samouvjereno u neki svoj film. Većina ih pak spada ili u kategoriju zanimljivog experimenta ili pak promašene ideje. Najveći problem "Da li je to čovek..." albuma mi se čini upravo ta izmješanost vrlo dobrih novih Obojenih pjesama ("let's go", "šole ili stroj", "bebas", "gospodin cinik", "sve u redu",...), par odličnih remixeva koji bez problema stoje kako sami za sebe tako i unutar albuma (elektronska "bebas" na tragu za ples nabrijanih darkwoodovaca nazvana "new colours", te naprosto genijalna verzija ionako genijalne "šole ili stroj" s odgovorom na pitanje iz pjesme (i naslova albuma) - "mašina"), remixeva koji su ok za slušanje nekoliko puta ("silikon colour" npr.), te onih kod kojih nakon prva dva slušanja albuma prst teži prema skip tipki kada one dođu na red (najexperimentalniji primjer je "mix story", pametno ostavljena za kraj CDa). Izbacivši par problematičnih remixeva, dobiva se puno kompaktije, povezanije i slušljivije djelo, naime.

Prva 2-3 slušanja su iznjedrila feeling sličan gore opisanom s albumom "Ako nisam dobra..." - "Hm...". No, vrijeme i dodatna slušanja su ipak pomogla da "Da li je to čovek ili je mašina" dođu na svoje. Meni on nije njihov najbolji, ali ni najslabiji album; on uskače negdje u gornji dom njihove diskografije s nekoliko all time obojenih hitova. Obzirom na sam koncept albuma i činjenicu da mi originalne skladbe jako dobro sjedaju, ali neki remixevi baš i ne, to na kraju krajeva i ne ostavlja loš dojam. Sve u svemu, Kebri & ekipi očekivano veliki plus, remixerima neka srednja ocjena...

ocjena albuma [1-10]: 8

sale // 06/09/2005

PS: Inače, album koji zatvora N.O.V.I.S.A.D. antologiju (početna slova svih OP albuma) je sniman svibnja 2004. godine u malom gradiću Metslawier (sjever Nizozemske) u studiju "Sing Sing" što je ovjekovječeno i u kratkom i zanimljivom dokumentarcu Brankice Drašković koji se nalazi na prvom singlu "let's go".