Buđenje u kasno popodne kada se radnička klasa vraća kući. Birch i Hallam su valjda shvatili da su ljenčarenjem u 90-im izgubili sve šanse za mirnu penziju i sada se bacaju na posao kojega su trebali odavno raditi.

Od nekada velikog komercijalnog imena Stereo MC's su se svojom aljkavošću pretvorili u bend koji danas tek može poslužiti za odlične koncertne fešte, primjerice onakve kakvu su priredili na InMusic festu 2007. što bi bilo sasvim dovoljno da nisu i u tom pogledu počeli ozbiljno ponirati na poslovnom planu. Status velikih zvijezda izgubili su vlastitim nemarom kada su nanizavši pregršt nezaboravnih hitova početkom 90-ih neshvatljivo se povukavši sa scene gdje ih nije bilo gotovo 10 godina, a povratnički album "Deep Down & Dirty" (2001) osim naslovnog singla nije donio nikakav hit. I već tada se dalo primjetiti da je bend unatoč sjajnih nastupa pao u ambis loših strateških i poslovnih poteza. Prije svega, oni su trebali i morali nakon serije svih onih singlova s proslavljenog albuma "Connected" (1992, UK no.2) nastaviti održavati tempo ako ne svake, ono barem svake druge godine izbacivanjem ponekog hita jer su 90-te bile upravo idealne za onu dance/hip-hop/electro-pop/house furku kakvu su imali Rob Birch (vokal) i glavni zvučni meštar Nick Hallam (DJ/producent). Oni su jednostavno poput vrlo srodnih im drugara iz madchester-pop hype gomilice (sa Happy Mondays su održali i jednu američku turneju) prepustili se oportunizmu i ljenčarenju uživajući u blagodatima bankovnih računa na koje im je sjela pozamašna (milijunska) svota funti, dolara, franaka, maraka... A kad je očigledno nestalo para, tada su se sjetili da valja nešto i napraviti, ali nakon spomenutog povratničkog albuma koji je došao samo do UK no.17, sve ostalo što su radili prošlo je medijski apsolutno nezapaženo jer više nisu imali velike etikete (Island Records i Universal) koje bi ih gurale i marketinški ih promovirale po cijelom planetu. Sumnjam da je itko od one milijunske audijencije primjetio njihove albume "Paradise" (2005) i dvostruki "Double Bubble" (2008) kad se onih nekoliko singlova skinutih s njih nije nigdje vrtjelo. A Stereo MC's su bili isključivo bend koji je živio i egzistirao na hitovima, a ne na materijalu albuma koji nisu imali niti priču, a kamoli nekakav koncept s kojim bi okupirali pažnju onog daleko zahtjevnijeg (a i zahvalnijeg) dijela publike.

Izem ti sreću, reklo bi se... S ovim najnovijim, 7. studijskim albumom "Emperor's Nightingale" im zasigurno neće poći za rukom da obnove dio stare slave jer činjenice govore sasvim suprotno. Evo, od nekih sukladnijih imena, Depeche Mode su jedini imali pravu berbu s posljednjim albumom, Pet Shop Boys već godinama prolaze polovično, a veliki povratak The Human League nije dospio niti do britanskog top-40. A spomenimo, ako je uopće netko zamjetio, vratili su se Yazoo, Yello, Blancmange, Alphaville, Heaven 17, D.A.F., OMD, Bomb The Bass... mahom sve nekadašnje zvijezde čiji se top-20 hitovi iz 80-ih (a djelomično i 90-ih) broje u dvoznamenkastim ciframa. Stereo MC's se u ovoj poziciji nalaze poput totalnih autsajdera. Na žalost, da bi dospjeli barem do top-40 u Ujedinjenom kraljevstvu moraju prodati barem nekoliko tisuća cd-ova što sigurno neće, a samim time im se niti pjesme neće vrtjeti na radiju. A ona publika koja ih je nekada kupovala i gutala u milijunskim nakladama danas ima vjerojatno neke sasvim druge brige i više ne odlazi u diskoteke žicajući DJ-a da im pusti "Connected" ili "Step it up". Probajmo zamisliti što bi se dogodilo sa karijerom Madonne da uzme pauzu od nekih desetak godina diskografske šutnje. Zasigurno bi izgubila ogroman postotak auditorija i medija, a prisustvo bilo kakvog, makar i prosječnog ili polovično kreativnog albuma s nekoliko mainstream singlova ipak održava karijeru i ime na životu da je 'tu negdje', da živi i da je prisutna na sceni.

Što se tiče Bircha i Hallama, oni danas itekako mogu plakati za prolivenim mlijekom, te mada ovaj album pokazuje iznimno visok kreativan domet, teško je zbog svih navedenih razloga očekivati i relevantan uspjeh. Onako seljački rečeno, ovaj album će slušati Đuro i Pero, eventualno Nataša i Ivana, te najvećim djelom kritičari i DJ-i koje još uvijek zanima čega tu ima, dok ostali za njega neće niti znati, osobito Ameri koji više ovakvu elektronsku plesnu glazbu ne fermaju niti 1%. Njima su sada atraktivni techno/trance-pop pjesmuljci Jennifer Lopez, LMFAO, Lady Ga Ge, Britney Spears, Black Eyed Peas, Daft Punk, a Stereo MC's u toj konkurenciji apsolutno nemaju što tražiti mada su u onim slavnim danima na američkom kontinentu imali tri velika hita.

Album bi još mogao zaintrigirati medije na račun stare slave da su se poslužili prokušanom varkom - suradnjom s nekom velecjenjenom pop zvijezdom, ali gdje će publika kakvu god da imali pasti na kolaboraciju sa britanskim soul/jazz-pop kantautorom Jamie Cullumom u najavnom singlu "Boy"... Da se razumijemo, riječ je o veoma lijepoj, senzibilnoj i nostalgičnoj pjesmi, no šta vrijedi njezina kvaliteta, kao i vrlo dobra kreativna forma prikazana na čitavom albumu kad je bend spao na status marginalaca na koje više nitko od javnosti i medija ne obraća pažnju. Osim toga, ne znam da li je to bio izbor ovog dvojca ili neke druge uređivačke politike, ali berlinska !K7 etiketa za koju su svojevremeno objavili jedan iz one serije "DJ Kicks" albuma, još davne 2000., apsolutno nije poslovno i marketinški snažna tvrtka koja bi ih mogla nagurati ponovno tamo gdje im je mjesto. Etiketa je znana po nekim svojevremeno sjajnim imenima, ali sva ona već pripadaju onom dijelu povijesti vezane za DJ mikseve ili trip-hop (a djelomično i za techno scenu) poput Thievery Corporation, Nightmares On Wax, Kruder & Drofmeister, John Acquaviva, Terranova, Tosca... No oni već godinama nisu dali ama baš nikakav komercijalan zgoditak, pogotovo ne onakav kakav bi trebao Birchu i Hallamu, tako da je i s tog aspekta potpuno jasno da se Stereo MC's nalaze u rangu one gomile koja pokušava isplivati na površinu poput neprimjetnih početnika. Evo, kao primjer samo da navedem da su objavili posljednja dva povratnička albuma Bomb The Bass na koje nitko živ nije obratio pažnju...

I za kraj, par riječi o ovom novom albumu. Iznenađenje je tim veće što je ovo prvi rad na kome su prednost dali živim instrumentima (synthovi, klavijature, basovi, djelomično živi i elektronski bubnjevi), a sve one elektronske beatove i samplove su saželi tek na sporadične efekte. A druga stvar je da se Birch pretvorio u pjevača koji pjeva i gotovo više ne repa. U principu, sada je lako pričati štošta, ali na ovaj potez su se trebali odlučiti još tamo u onim vremenima ljenčarenja 90-ih. Samim time, ovo je jedan posve novi Stereo MC's koji se potpuno nadovezuje na svu onu priču i poredbe sa navedenim synth/electro-pop izvođačima. U već spomenutom uvodnom singlu "Boy" koji je začinjen živom klavirskom svirkom Jamie Culluma može se primjetiti utjecaj Pet Shop Boys i melodičnost New Order. "Phase me" donosi plesni electro-funk nalik na Princea i Cameo, rasplesana "Far out feeling" će podsjetiti na Mobyija, početak pjesme "Sunny day" na "Paint it, black" The Rolling Stones (čak je uvodnik odsviran na gitaru), no ona se razvija u klasični electro-pop, kao i "Manner" u kojoj se osjeti onaj elementarni duh The Human League s malo vokoderskog poigravanja Kraftwerk obrascima. Starog house fazona prisjećaju se u "Tales" pomješanog sa techno/rave melodijama, a onda album spuštaju u chill-out sa "2cando", temom prošaranom klavirom i ambijentalnim sympho/ experimental zvukovima u okružju kakvim The Chemical Brothers znaju začiniti svoje albume. A jedino repanje koje se pojavljuje na cijelom albumu upriličeno je u electro-funk komadu "Bring it on (path to the mind and the soul and the spirit)" koji naveliko po refrenu zamiriše na stari istoimeni hit James Browna iz 1983. Pa su se malo zaputili u dubove i dubstep ("Levitation"), a jedan od zasigurno najoriginalnijih komada u ovih 50 minuta prikazan je u pretposljednjoj "Desert song" gdje su se obilato naigrali sa eksperimentima, orijentalnim arabeskama, dubstepom, houseom, psihodelijom, te stanovitim progressive aranžmanom kakav do sada nije bio prisutan u njihovom opusu. I na samom kraju su priredili 'izvod' u obliku kratke jednominutne instrumentalne završnice "Wooden heart reprise", inače teme s kojom album i započinje tako da sve skupa ima glavu, tijelo, rep i smisao, te je "Emperor's Nightingale" konačno jedan cjelovit album s nekakvim konceptom, pričom i slojevitom glazbom u kojoj se puno svira i pjeva, a sve manje samplira.

Ali hoće li ovo više ikoga zanimati?

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/10/2011