Naš je novinarsko-kritičarski posao (ako se to tako uopće može zvati) često nezahvalan jer, neovisno o trudu uloženom u biranje pravih riječi i pomnom skiciranju nijansi objekta kritike publika često ima tendenciju prevesti si to u binarnu opoziciju dobro-loše. Jesam propustio što ili nisam? Valja-ne valja. Time ne želim podcjenjivati publiku jer, prvo to je naprosto karakteristika čovjeka i, posljedično, drugo, ni pisci nisu imuni na to. Svi smo skloni svijet si pojednostavniti, prevesti si nešto fluidno i neuhvatljivo u nama razumljive kategorije s čvrstim uporištem u razumu. Ipak kompleksna mašinerija psihe u doticaju s kompleksnom hipostazom festivala sve je osim jednostavne. Tim više kad dotična psiha ima duboke emocionalne i sentimentalne poveznice s dotičnim festivalom, kao što je tomu slučaj sa mnom i s Ferragostom. Moji ljubljeni i najdraži festival, festival koji mi je pokazao koliko život može biti dobar i koliko ja mogu biti loš, festival na kojemu sam izgubio jednu ljubav i pronašao druge - u jednoj rečenici festival koji me odgojio. Formativne mi godine ipak nisu okončale sa zadnjim izdanjem 2019., nastavile su se do danas, godine kada sam završio studij. Osoba koja je na Ferragostu stasala 2015.-2019. više nije ista ona koja je Orahovačko jezero posjetila posljednji put pred koji dan. Ima i neke poezije u tome da se posljednje izdanje festivala koji je izvršio toliki utjecaj na mene zbiva iste mi godine kad završavam faks i hrvam se s odrastanjem i ozbiljnosti. Iz tog razloga ovaj "izvještaj", ili bolje rečeno memoar, neće jednoznačno ocijeniti Ferragosto 13 kao dobrim ili lošim. Bilo mi je izvrsno i odlično sam se zabavio, ali drago mi je da je tako po posljednji put. Zeitgeist Ferragosta nije prošao samo za mene te, evidentno prema tome da ga više neće biti i za organizatore, već je, potrudit ću se argumentirati, prošao za sve nas promjenom cijele scene od ranih 2010-ih. U to ime Ferragosto 2023. nije samo na osobnoj razini razračunavanje sa starenjem i promjenjivosti, ili na konkretnoj razini zadnje izdanje jednog utjecajnog festivala, već je i na široj razini pozdravljanje jednog duha vremena, možda više za moju generaciju, ali do izvjesne mjere ovo vrijedi i za širu scenu.

Ovaj osjećaj kao i bilo koji finalni rastanak je gorak, ali je i sladak jer tek smrt starog raskrčuje put za rođenje novog. Stoga ako tražite pravocrtni izvještaj zadnjeg izdanja Ferragosta, na žalost, ovaj članak nije za Vas. Moj je cilj napisati elegiju, ljubavno oproštajno pismo festivalu, vlastitoj adolescenciji te glazbenom miljeu i duhu koji su karakterizirali prošlo desetljeće, a u Ferragostu su bili utjelovljeni. Očekujte impresionistički bućkuriš od teksta koji intimne ispovijesti kombinira s izvještavanjem posljednjeg Ferragosta i nadri tvrdnja o hrvatskoj glazbenoj sceni. Zbog obujma svega što želim reći ipak sam se članak potrudio strukturirati u tri poglavlja koji osobne ispovijesti, izvještaj zadnjeg Ferragosta i oprost sa scenom u glavnini tematiziraju tim redoslijedom. Na svemu se unaprijed ispričavam, no ovo pišem prvenstveno radi sebe i nade da ću ovim riječima naići na barem jednog istomišljenika ili istomišljenicu koje mogu pogoditi u dušu da zajedno lamentiramo kraj jedne ere. Ako do toga dođe svoju sam svrhu ispunio.

1. Izgubljeni kreten

Sljedeći je komad teksta neobjavljen i napisan pod afektom u trenutku kad je obznanjeno da će 13. Ferragosto biti zadnji

Jebote led, uzeli su nam Ferragosto... pa zar ti, svijete, ništa nije sveto. No, hajd, ne pišem ovaj najiskreniji od svih svojih dosadašnjih tekstova u četiri ujutru jer nemrem spavat zbog ove vijesti da bih zajedljivo dizao šaku na stvari izvan svoje kontrole. Pišem ga kao i svaku dobru elegiju, da bih proslavio život ovom predivnom festivalu. Jest da će biti još jedan, ali način na koji je postavljen više je ovdje radi utjehe, karmine i misa za posljednji ispričaj. Nene, Ferragosto je vjerojatno preminuo prije nekoliko dana, ali je uža obitelj javnosti odlučila to obznaniti 23.5.2022. Spokoj mu duši, otišao je prerano.

Opet, valja se podsjetiti da su nevjerojatno sretan splet okolnosti i slaganja svih zvijezda u svemiru uopće bili potrebni da bi došlo do toga da se jedna ovakva manifestacija mogla održavati. Od svog početaka u ljetnom roštilju kasnih 2000-ih pa sve do jednog od najvećih festivala u Hrvatskoj, ono što je Ferragosto činilo posebnim nije bila samo financijska pristupačnost, već i ona emocionalna. Količina je istinske ljudskosti oko toga jezera bila neviđena, kao da je sama voda odašiljala kakvu hippie auru. Ta, nije slučajno prozivan od mnogih hrvatskim Woodstockom. No nije ni to jedini faktor koji je Ferragosto činio Ferragostom jer nekoliko puta se naišlo na festivale s istinski najboljim ljudima, ali bi to nekako bilo puno mirnije. Ista je ta nepatvorena ljubav oko jezera ipak bila pomiješana s pozamašnim količinama slavonske brlje pretvarajući ju u pomahnitalu party bombu koja je kontinuirano eksplodirala svakim centimetrom premisa festivala od prvog do zadnjeg dana svakog dana u doba od negdje sedam navečer do šest ujutru. Na kraju ne mogu se ni bendovi zaboraviti jer line-up je bez iznimke bio fantastičan donoseći nam svojevrsni presjek naše male hrvatske (čak regionalne) scene iz godine u godinu. Svaki od ovih faktora zasebno mogu činiti festival dobrim, iznadprosječnim ili izvrsnim, no jedino u kombinaciji oni stvaraju tu gestalt beštiju zvanu Ferragosto u koju sam se zaljubio od prvoga dana kad sam kročio na jezero.

Možda zaljubio nije prava riječ. S Ferragostom sam se sprijateljio i stvorio odnos međusobnog poštovanja. U nekome je smislu Ferragosto poprimio i roditeljsku figuru za mene, ali to se može reći za sva transformativna iskustva u životu. Ipak iz godine u godinu, ova je rutina odlaska u Orahovicu postajala većom konstantom od drugih u životu, štoviše, konstantom za koju sam znao da će mi svake godine, paradoksalno, razbiti očekivanja. Prije sedam sam godina prvi put kročio na jezero i razgolićenih očiju pet dana promatrao što se odvija oko mene, prije tri sam ga s osmijehom pozdravio želeći mu dobar odmor do sljedećeg puta, a danas namršteno gledam u narukvicu koju sam isti taj dan imao na ruci i pitam se koji kurac? Za godinu i nešto ću sudjelovati u transcendentnim bakanalijama po posljednji put, kao kakvoj sumornoj nedjelji kasnog ljeta prije početka škole… posljednji put.

Dopuštam si ovu razinu patetike i jedenja govana, nešto od čeg se inače barem donekle suzdržavam, jer, prvo, vjerujem da će mnogi rezonirati sa mnom u sentimentu, te, drugo, ovaj festival je na mene istinski utjecao kao rijetko što. Od godine kad sam prvi puta otišao na Ferragosto u dubini utjecaja koje su stvari ostavile na mene izdvojiti bih mogao još samo fakultetsko obrazovanje i nekoliko putovanja autostopom od par tisuća kilometara. Ferragosto, kao nešto puno kompaktnije od obje ove aktivnosti, mi je zato bio poput Nove godine i rođendana istovremeno. Imamo tu neku internu foru na putovanjima da je svaki dan na cesti kao tri normalna dana zbog količine proživljenih dogodovština i puno bržih izmjena uspona i padova nego u ustaljenom sjedilačkom načinu života. Ako je cesta tako koncentrat života, Ferragosto je bio koncentrat koncentrata. Znao sam, konzistentno, da ću dobiti neku pouku, a u procesu doživjeti najbolesnije stvari koje se doživjeti mogu. Ferragosto kao da mi je bio čačkalica u burgeru, moja mala amajlija koja me fino držala na mjestu. Svaka samoevaluacija koju bih iskusio na njemu na najbolji je način zrcalila putanju protekle mi godine zaokružujući je, realno ipak su mi Ferragosto uvelike bile formativne godine rane punoljetnosti.

Tako sam sa 16 došao na prvi Ferragosto kao jedan od onih tipičnih mrzovoljnih tinejdžera. Tad sam ipak nešto više uživao u klošarenju, nego koncertima, a i valja napomenuti da mi je jedini dotadašnji "festival" bio InMusic. Kako se od drugara iz Slavonije širila ta priča o nekom magičnom mjestu gdje su svi dobri i rakija teče u potocima, jasno da sam to i sam morao provjeriti. Od majke sam dopust nekako iznudio istinski očekujući nešto odlično, ali to nisam dobio. Dobio sam potpuno razaranje okvira svoga uma, guranje granica toga što sam mislio da svijet može biti, nisam mogao percipirati da se tako dobro uopće može brijati. Mizantropija, iako mi nije odmah nestala, bila je jako poljuljana, a koncertni sam virus ulovio upravo u tom odjeljku Slavonije. Koliko boja i glazbe i mirisa i dobrih ljudi i anegdota i pobogu, zašto me svi tretiraju kao da se znamo 100 godina!? Usred tih razmišljanja kreće gromoglasni EEEEEEE diljem jezera i ta pitanja prestaju biti relevantna, sjediniš se s trenutkom čistog ljeta. Istinski sam uživao kao nikad prije. Igrom sam slučaja tad upoznao i našeg urednika te danas bliskog prijatelja, Ognjena, koji je spavao na stolu pored našeg šatora. Uspio se leći jer su naše stvari, uključujući beštek, posude, hranu i alate, bili pobacani uokolo po proplanku. Zašto? Jer smo slavonski drugar i ja, upucavajući se nekim djevojkama, pokušali izgledati muževno brzinski "čisteći stol" kao potpuni moroni. U svakom slučaju da do toga nije došlo pitanje je bih li ikad završio kao pisac upravo za ovaj predivni portal.

Ferragosto mi je 9. s mojih 17, tvrdim, dan danas u top 5 večeri u životu. Kažem večeri jer je godina bila nenadano skraćena na samo dva dana. Dan je počeo s pozamašnom količinom đavolje salate u kampu, praznim filozofiranjem i natezanjem vina. Kad je pala večer, kako ne bismo izvukli deblji kraj od autodestruktivnosti, nužno je bilo krenuti na koncerte u trenutku kad je binu okupirala Josipa Lisac. Ovaj koncert, od svih stotina (ako ne i tisuća) na kojima sam bio, svrstavam u najdraža tri. Za početak u tome trenutku ja Josipu još nisam slušao, a pomaknuto je stanje uma bila fantastična situacija za čuti je prvi put u svom njenom sjaju. Zatim mi je fascinantno, uz njenu neupitnu kvalitetu i zanimljiv light show, bilo vidjeti ogromne količine brijača koji se neironično deru "Josipa volim te" i "Daj fejs Josipa!" Na kraju, ipak je najpamtljiviji dio koncerta bio početak kiše koji je usred "Magle" od svih stvari nenadano eskalirao u prolom oblaka. Josipa u tom trenutku nonšalantno vadi kišobran i nastavlja sa svojom elegantnom koreografijom. Nakon pjesme kaže: "Vidim da pada kiša, ali to Vaš duh nije slomilo" i ćelavi, istetovirani mrga pored mene počinje se derati: "Ne smeta, ne smeta!!!" Stvar prelazi u skandiranje cijele publike, a ta solidarnost, ključni stup na kojem Ferragosto počiva, kao da je koncert pretvorila u jedno tijelo... stvarno nije smetalo. Dapače, kiša nas je naelektrizirala, živo se sjećam jedne scene gdje gledam prijateljicu s čistom euforijom u očima dok smo mokri do kože, slijepljeni s košuljama i s glazbom.

Večer ovdje ne završava te bježimo do kampa koji je sad, na naše iznenađenje, poplavljen. Pokušavamo se nekako sakriti u šatoru, no ubrzo shvaćamo da je stvar promašena u startu zbog biblijskog potopa. Preostaju nam samo krugovi po jezeru. Kiša se do tad smanjila pa smo kompanjon i ja brijali okolo dobrih četiri sata upoznajući ljude i svirajući im gitaru. Nakon što je kiša ponovno počela najsigurnija nam je oklada bila sakrivanje u onom [danas porušenom] bircu gdje je DJ Kneža inače puštao Balkan rock. Tamo pak, čovjek na čovjeku, 150 u prostoru za 30 sigurno - na podovima, stolovima i klupama, pola njih bez majica. Ja dolazim s gitarom i ljudi se razgale. Cijela situacija je degradirala u to da ja i neki momak na stolu naizmjenično vrtimo sve pjesme koje smo ikad znali što je uključivalo to da torcidaši s desna pjevaju Dinamo ja volim, a blubači s lijeva pjevaju Na Poljudu (zašto su tekst znali saznati neću). Napokon raziđoše se svi, a ja ne mogu shvatit gdje spavati s tolikom količinom vode u šatoru. Našao sam neku napuštenu vreću za spavanje i odlučio poći na asfalt u nadi da će me Sunce ujutro osušiti. Naš je vrli urednik nekako iskopao upravo sliku toga koju možete naći ovdje pod sl.2 . Napokon iz pijane kome budi me netko. "Alo, legendo... legendo diž' se", zbunjeno odljepljujem oči i vidim nepoznatog čovjeka koji me nježno nuka, "bina je pala! Idemo doma svi, bina je pala!" Gledam sa svoje desne strane i, uistinu, od navodnog udara groma cijela se bina urušila. Fenomenalno... "Alo, legendo, o'š trave?"

Zanimljivo je da mi je cijela ta večer, suluda koliko mi je bila sa 17, promijenila paradigmu tako da mi je ulila samopouzdanja da okolo idem s gitarom i upoznajem tako ljude ili, još bolje, iznuđujem s njom alkohol i cigarete. Ovaj je postupak boemstva za siromašne nešto što je u me' utkala ta sudbonosna večer. Tako su mi postavljene stvari trajale do sljedećeg, jubilarnog izdanja. Tko je bio sjetit će se Gabera u svakom trenutku svugdje ikad i iznenadnu količinu malo zajebanije ekipe, te godine je i EEEE krenuo trokirati. Ja se pak s tog Ferragosta neću sjetiti ničega jer, ako me 2015. iznenadilo da se čovjek može probuditi pijan, 2017. me iznenadilo da se čovjek može probuditi u black-outu. Doticanje dna života i otužno stanje u kojem sam se našao bila je, naime, kulminacija opiranja odrastanju. Bio sam u vezi i nisam se želio pomiriti s time da me više toliko ne zanima klošarenje i bezumno razbijanje pa sam pretjerano kompenzirao u svakom aspektu svog ponašanja. Od sjećanja koja imam preostaje to da si razbijam gitaru na kantu za smeće, da me prijatelji vuku s Miki Solusa jer su našli tenisicu koju sam izgubio par dana ranije i da na Ogijevom koncertu na "Zaboravit ću da sam u kurcu" sebi napokon priznajem da se ponašam kao idiot proteklih deset mjeseci života. Šteta samo što je bilo prekasno, cura je nakon toga prekinula sa mnom nakon pol' godine veze i nikad nisam našao priliku (ili muda) istinski joj se ispričati. Da kroz ovaj crni Ferragosto ipak nisam prošao, da kap nije prelila čašu u svakom smislu te riječi, pitanje je koliko bih nastavio životariti tako defektan škodeći sebi i drugima. Od tog Ferragosta sam se toplom vodom otuširao svega dva puta (oba jer nije bilo izbora) inspiriran "minus pingvin" hladnoćom javnog tuša jer me ona jedino donekle držala na životu, iako je možda dijelom to i zato što se i dalje podsvjesno kažnjavam za kretenski potraćene mjesece života.

Sljedeće je izdanje pak služilo kao sinteza prošla dva. Teško brijanje, jasno, no ni približno toliko bezumno i neumjereno. U toj zlatnoj sredini osjećao sam onaj potpuni flow naredna četiri dana, onaj moment u kojem su ti svaki pokret i riječ sinkronizirani sa svemirom, upravo ti koji trebaju biti napravljeni i izrečeni. Eventualno možda nisam trebao pretpostaviti da mi zbog razine energije na Ferragostu hrana nije potrebna, pa nakon 24 sata posta nisam baš mogao sudjelovati u šutki na starom Hladnom Pivu u punoj snazi. Koncertni vrhunci uključuju Jinxe koji su nas u kombinaciji s novim strojem za mjehuriće jebeno otopili, te Rundekov najenergičniji gig koji sam do danas vidio. Bili smo skampirani negdje u brdima, a kao i uvijek držali smo do higijene neovisno o svemu, no kad je kiša pala pa sam novo-otuširan pentrajući se na brdo skliznuo po mulju s prijateljem nešto je u nama puklo te smo proglasili carstvo blata. Narednih smo se dana gađali blatom i valjali u njemu, a to blato koje nam je doprlo svima do uma bilo je ljekovito jer kao da nam je svaki trenutak na koncertima, a svaku interakciju izvan njih učinilo intenzivnijim. Naš blatnjavi flow tek sam godinama kasnije shvatio da je na trenutak ulovljen, ovjekovječen u spotu Playground Hustlea "Komfor zona" na 2:05 uslijed dvadesetominutne sesije vrtuljka uz deranje "Dođi mi!" Da stvar bude smješnija, unatoč blatnjavim trapericama i mozgu ni jednom nisam dosegao black-out, držao sam se umjerenim do mjere da sam se čak uspio i zaljubiti. Negdje tako nakon predivnih Jinxa sam zabrijao s djevojkom koja mi je obilježila sljedećih godinu dana života, tek što sam prebolio curu koja me na prošlom Ferragostu ostavila na ovom sam našao novu. Još poremećenija slučajnost od toga jest da sam djevojku s kojom sam trenutno sretno u vezi već godinu dana upoznao upravo tada. Koncentrat koncentrata!

  © Luna Šarić

Prošli Ferragosto nije bio toliko pun dogodovština, al u tom je vakuumu valjda bio najvidljiviji njegov izraziti vibe. U manjku anegdota taj flow bratstva jedinstva i dalje se osjećao, jak i ponosit. Možda jesam već bio malo ostario i tako u partiji neslavnog Rigoletta izgubio jednu cijelu večer, no ako sam na 10. izdanju vidio kako me neusklađenost sa sobom može odvesti u propast, na 12. sam vidio kako usklađenost sa sobom, makar i u mirnijem obliku, može dovesti zadovoljstvo. Najupečatljivija je priča ta da sam pokušao osloboditi sebe nepotrebnih tereta tako da sam cijeli dan bauljao u gaćama po jezeru ne bih li shvatio da je Jeboton počeo na ištekanoj pozornici ranije nego najavljeno. Sumanuto sam otrčao na koncert i ne obazirući se na publiku počeo plesati, a kasnije sam od Antuna saznao da je cijelu publiku prikaz spodobe koja u gaćama sa zvjezdicama pleše u prvom redu podiglo na noge. Ja nekako pretpostavio da čovjek ne može ne plesat na jebotonce, al hvala na pivi i majici! Nekih je takvih trenutaka, doduše, bilo osjetno manje, a na Ogijevom sam gigu tako na istoj pjesmi gdje mi je prije dve godine kliknulo da sam o'šo u kurac shvatio da sam u redu, premda bio staloženiji i ne lovio pobjedonosne valove prošlog Ferragosta. Ni Josipa ni Ogi, ni drugi koje sam slušao godina prije nisu bili toliko jaki, ali to je u redu. Ok je leć' se uz jezero i osluhnut ritam festivala koji svima iz nekih astronomski malih šansa luči serotonin u hektolitrima i tjera ih da budu najbolje verzije sebe.

  © Luna Šarić

Zatim je došao Covid, zatim sam se i ja malo umorio, a zatim su najavili i kraj Ferragosta. Ja pak sad ležim ovdje i izgubljeno se pitam kako dalje? Opet, ne želim pasti u istu zamku koja mi je 10. Ferragosto uništila, al to jezero, brate, ono komunicira s tobom. Direktno u mozak svima odašilje to da se trebaju ponašat najbolje ikad i da će najbolje ikad dobit nazad. Ono i luči kreativnost u DIY obliku koja se manifestira kroz te ljude, svi ovdje radi zajedničkog cilja širenja ljubavi i dobre zabave. Bilo kroz bizarne anegdote, izvrsne koncerte, alkohol, ljubav, kupanje, smijeh ili neku čistu esenciju sreće. Kako ići dalje kad si tako nešto proživio, proživljavao iz godine u godinu i strukturirao si život po tome? Valjda vrijedi ona parola da "ne plači jer je prošlo, neg' budi sretan što se dogodilo", al sada i ovdje mi je žao. K'o što rekoh, sve su se zvijezde trebale posložit da ovakav festival opće nastane, da organizatori manje-više ovo sve rade radi scene i zabave, a ne profita, da imaju dobar ukus i da se to sve preslika na svih 10,000 ljudi koji festival iz godine u godinu čine onim što je. Mnogo sam dobio iz njega, mnoga sjećanja, mnoga poznanstva, mnoge ljubavi i mnoge spoznaje… a opet osjećam da gubitkom ovog festivala gubim dio sebe. Preostaje mi se valjda otvorit prema budućnosti, ma kakva bila, i imat povjerenja da će mi zadnje izdanje, čak i ako ono bilo sprovod, jednako pokazati put kojim trebam kročiti. Do tad hvala Markanu, ekipi volontera i organizatora te gradu Orahovici na svemu. Ne bih bio isti čovjek da nije bilo vas.

2. U potrazi

Na posljednji smo Ferragosto tradicionalno došli party vlakom iako smo sad samo mi partijali. Došao sam na njega blago anksiozan upravo zbog već napisanog: Ferragosto mi je donedavno značio jako puno, ali interesi mi i želje trenutno više nisu isti oni zbog kojih sam se s Ferragostom sprijateljio. Manje mi se pije, manje mi se svira, a line-up mi za trenutačni glazbeni ukus nije bio pretjerano napet. Ipak ta se anksioznost smanjila čim sam ugledao jezero, a nestala je kad sam počeo razgovarati s ljudima s kojima sam dosadašnje Ferragoste proživljavao. Prvo, jer je vibe na jezeru unatoč manje količine ljudi ostao isti. Boje kao da su izraženije, zrak kao da je čišći, a sva čula su napregnutija i spremna primiti podražaje u daleko većem kapacitetu. Festival uistinu nije mogao takav biti ni na kojem drugom mjestu. Drugo, kad sam malo porazgovarao s mnogim si poznanicima i prijateljima najčešće sam čuo rečenicu "drago mi je da sam tu, ali dobro da je zadnji." Mnogi se s ovime zacijelo neće složiti, no barem se naša generacija, skup s onima par godina starijih i mlađih, osjećala kao da je Ferragosto kao koncept došao do svog logičkog kraja. Bilo je odlično uživati u nebulozama oko jezera i alkoholnim fumama, no ne više kao u vrhuncu standardnog modusa operandi, već kao u ritualnom opraštanju s njime. Mamurluci su gori, svi smo sad u nekim užim interesima i grupama, a egzistencijalne tegobe standardnog života sve je teže ostaviti po strani. Ferragosto 2023. tako se impostirao kao vremeplov u doba koje je već nestalo. Madeleine kolačić koji nam je svima bar na par dana mogao vratiti hype i entuzijazam za brijanjem poradi brijanja samog, entuzijazam koji svakom godine sve više jenjava. Te večeri na Skotnog Vraga zbog prijepora oko kampa na žalost stigao nisam, a na Vesnu Pisarović i Mile Kekina nisam ni namjeravao ići iz principijelnih razloga. Na Brkove sam ipak otišao unatoč tome što plemenit album nisu izdali otprilike cijelo desetljeće. Na koncu, ako ste ikad upoznali Shamsu prva stvar koju će Vam čovjek reći je "ne slušaj to, to je smeće od glazbe." U tome su zbog para, svjesni su toga i sve je evidentnije da im se sve manje da. Rekavši to na sam koncert nemam zamjerke. Dobri stari Brkovi, sad sa sve više diskutabilnih pjesama u set listi, ali ništa manje tvrdokorni ili nabrijavajući. Shamsina spika i dalje je britka, a šutka i dalje čvrsta, premda je na ovoj novoj, uvjerljivo inferiornijoj pozornici, neravni teren bio kamen spoticanja za mnoge sudionike poga. Štoviše, dvije su pozornice sada postojale više na papiru nego u realnosti. Ištekani je stage isključen od početka, a dualne su bine ovdje bile samo iz logističkih razloga, odnosno da line-up ne bi kasnio. I uistinu pohvalno je da su svi koncerti počinjali gotovo u minutu, ali manjak je izbora i udaljenost pozornice od jezera zrcalila nešto umanjeniji hype ove godine.

Ako se hype, međutim, mogao pronaći neki dan bio je to onaj sljedeći. Počeo je lagano, sa snovitim milozvucima Zimizelen. Pomalo srednjoškolski tekstovi i hipsterska estetika me na početku zavarala da je riječ o još jednom dosadnom indie projektu, no jaka eterična atmosfera i usviranost ubrzo su mi prevladali ove predrasude. Ranjivi bez da gube na jačini, crescendo koji postižu rezoniranjem vokala i violine s hipnotizirajućim melosima gitare koji podsjećaju na kantautore iz 60-ih uspješno su me uvukli u svoj svijet daleko od ljetnih radosti Ferragosta. Uspavan i oduzet, a nekako blizak kući, na žalost samo nas je nekolicina prisustvovala njihovom nježnom izričaju. Tako pomaknut ipak nisam mogao ući u House of Pablo te sam se tek nakon vrludanja po kampovima, u kojima kao da je više ljudi odabiralo provoditi večernje sate nego prošlih godina, vratio na She Loves Pablo. Animalni i jaki kao inače te prodornog glasa, nemam puno za reći o ovom gigu osim da mi je vratio elan s kojim sam uspio izdržati do sitnih jutarnjih sati. Još manje imam za reći o Buč Kesidi, barem kad je riječ o iskazima. Pitanja imam mnogo od kojih je prvo kako su ova dvojica rasprodala Šalatu? Da je riječ o trapu ili nekoj novijoj žgadariji koja se okotila na stratištu kulture 21. stoljeća shvatio bih da nemam što shvatiti, ne rezoniram s tom glazbom i kraj priče. Taj glamurozni i šarmantni indie rock ipak do neke mjere gotivim, pa kako je od bezbrojnih sličnih projekata baš Buč Kesidi izabran za dionikom novog pop-rock zvuka ne shvaćam. Momci su uvježbani i slatki, sve stoji, ali ne pružaju ništa, ama baš ništa novog ili zanimljivog, razvodnjene progresije i još razvodnjeniji tekstovi. Možda je do toga da publici koja ne brije na distorziju, rock ili instrumentalnu glazbu uopće pruža dozu tako nečega prilagođenu upravo njihovom ukusu. Da, i ja slušam tvrdu glazbu bez da stvarno moram slušat' tvrdu glazbu. Možda je pak do toga da im je scenska prisutnost u milimetar upraksana što uspješno publiku potiče i animira. Možda je stvarno do toga, kako svi kažu, da su jednostavno najtočnije posložili omjer popa i rocka za potrebe ciljane demografije srednjoškolaca i srednjoškolki. Ja sam s koncerta ipak izašao zbunjen uzburkanosti publike. Nit smrde, nit miriše, al eto smatram ih daleko manjim zlom od nekih drugih trenutnih glazbenih pravaca pa sam u redu s tim.

Na tom tragu ne-DJ dio večeri zaključio je Edo Maajka, karizmatičan i elokventan kao i uvijek, no i njegov su opus infiltrirale netom spomenute žgadarije. Govorim naravno o Cobyu koji mu je jednu pjesmu na prošlom albumu producirao: "Svaki čovjek" u klasičnom turbo-trap stilu koji karakterizira pola neoestrade. Kao da dovoljno razočaravajuće nije bilo slušati Edu bez benda, jer je riječ uistinu bilo o fantastičnim glazbenicima, već su u mnoge stare matrice na mala vrata ušli ti zvuci i ritmovi karakteristični glazbi koju zaobilazim u najširem luku. Moguće da sam zabrijao i da je jednostavno dobar dio set-liste bio novi "Moćno", odgovora nemam jer niti sam u tom trenutku imao namjeru pisati izvještaj, niti mi je mobitel za pisanje bilješki bio pri bateriji. U oba slučaja to nije bilo ono Edo Maajka iskustvo kojem sam se nadao, no usprkos tome ovaj čovjek toliko vrti publiku oko malog prsta svojom lirikom i flowom da je koncert teško ocijeniti kao lošim. Vrhunac je, osim uvijek efektnih šarenih konfeta na No Sikiriki, bila i freestyle molitva protiv kiše pretvorena potom u sevdah. U tom trenutku smo valjda svi prisutni bili sigurni da kiše na ovom Ferragostu nećemo vidjeti. Magija jezera ne bi tako što dopustila.

Kiša je pala, ali Bogami Maajkine manifestacije s publikom zasigurno su je barem odagnale na neko vrijeme. Je li upravo naivno vjerovanje u nedostatak kiše ili podsvjesno vjerovanje u to da je kiša neizbježna učinila tu drugu večer najboljom? Nije međusobno isključivo, no krugovi po jezeru, simpatične konverzacije, nasumične svirke i anegdote o kojima iz pravnih razloga radije ne bih pisao zasigurno su ovu večer učinile utjelovljenjem onog svega već napisanog. Pronašao sam svojeg unutarnjeg izgubljenog kretena, i skup sam s njime i nekim ludim harmonikašem svirao prekriven šljokicama zabavljajući se s još jedno pedeset ranoranilaca do sedam ujutru. Sve je to ipak rezultiralo malo sjebanim stanjem nakon buđenja i početkom one borbe s vlastitim tijelom i umom koja nastupa nakon par dana teškog festivaljenja. Upravo mi je ta borba dosegla vrhunac na Daliborovom Granju, prerano da nisam trijezan i dovoljno kasno da me hvata neugodnost neispavanosti. Zaista nema boljeg izvođača za proživljavanje poluanksioznog stanja, neravne mjere i frigijski modusi za to su stvoreni. Atmosfera mistike koju su dodatno ojačali olovni oblaci najednom nagomilani nad nama. Klaustrofobija i tjeskoba se u Granju pretvara u introspekciju, zidovi se zatvaraju oko nas kako bismo ušli u sebe i prihvatili pomaknuto i nakaradno. Na mirnijim dijelovima ovo se postiže vrtoglavim ritmovima i trubom koja imitira vokal, neki čiji bi eho čovjek čuo usred ništavila Sahare negdje nakon ponoći. Na žešćim dijelovima vrtoglavica uzima primat kroz tvrdu distorziju te nepredvidljive solaže, a zid zvuka koji se stvara pomiješan sa žamorom publike u tom je trenutku stvorio auditivnu iluziju nepostojećeg vokala. Mračna psihodelija, možda bolje primjerena zagušljivom klupskom ambijentu, no ništa manje poželjna i ovdje. Sljedeće sam lovio M.O.R.T. čiji je koncert kiša za koju smo se svi uvjeravali da pasti neće napokon posjetila. I neka je, ako se ne varam ista se stvar dogodila na Mortovcima 12. Ferragosto s jednakim općim oduševljenjem. Svega je prvih nekoliko pjesama bilo s novog albuma (nadam se programatski postupak), dok je glavnina koncerta bila posvećena psihodeličnim blues-rock hitovima koje svi znamo i volimo. Bjesomučni pogo, bombardiranje prolivenim pićem, crowdsurfanje i sve druge koncertne radosti svoj su zenit dosegle upravo na Mortu, ali i na Mašinku nakon njih. Čak je i par entuzijasta nekako uspjelo šmugnuti zaštitarima pred licem na pozornicu, jedan im je prijatelj pa mu je dakako dopušteno, no drugi je samo pronašao rupu u pozornosti i ugrabio priliku. Kaos i pobjeda, ne znam kad je Mort zadnji put uspostavio takvu dominaciju. Taj vatreni balans između flowa i tvrdoće koji gađaju apolonskom preciznošću, tekstovi koji izlaze iz svake pore znojnoga tijela šamaranog amo-tamo u vrtlogu ljudi. Mašinko nakon njih, koji nikad nisu bili moji tip glazbe, ovu je energiju dodatno razjario shodno sve jačem pljusku. Dječju sreću njihovog izričaja kaotična šutka i još kaotičnije stanje u publici nisu negirali, već ojačali. Zaštitari koji se silovito trude držati ogradu od urušavanja dok s druge strane tisuću ljudi s osmjehom na licu lebdi poput leptira u oluji urezali su mi se u pamćenje. Tu se također vidjelo koliko je ljudima, na bini i ispred nje, istinski stalo do Ferragosta. Svaki od petnaest izvođača na kojima sam bio dao je maksimum, a publika je uzvraćala, pogotovo zadnja dva dana kad se snaga vuče iz petnih žila. U starosjedioca poput Brkova, Mortovaca, Maajke i Mašinka osjetila se na trenutke i ta sjeta o kojoj sam govorio. Iznova se spominjao taj posljednji Ferragosto gorko-slatkim tonom, samo kako bi sljedeća pjesma bila jača i glasnija, ne dala zadnjem izdanju festivala da bude zaboravljiv, bez predaje i posustajanja.

Isto ne mogu reći za Porto Morto koje, iako jako volim u studiju, uživo nikad nisam osjetio. Ovaj koncert nije bio ništa različit, ali u njihovu obranu dobrim dijelom i zbog tonca koji se nikako nije proslavio. Ako ništa drugo bilo mi je drago čuti te stvari i vidjeti bend u njihovim bizarnim kostimima, no da je visoki napon festivala prešao u energiju aftera, jest. Na svu sreću tu je bio ABOP da tu energiju kanalizira u trans. Nisam ljubitelj elektronike i ravea, al iz nekog razloga kad mi u to ubaciš prave instrumente kao da se napokon imam za što uhvatiti. Sve postaje plesnije, a introspektivni trans o kojem rejveri drve zapravo mogu i osjetiti uz pomoć fantastične ritam sekcije i bizarnih (iako mrvicu trash) zvjezdanih staza na koje nas melodija nosi. Svakako nije na odmet i činjenica da je ABOP uvijek vizualno vrlo atraktivan.

Vrijeme je do kraja koncerata bilo ok, no kiša je u nekom trenutku uzvratila udarac u snažnijem intenzitetu pa je većina jezera zjapila prazno. Dok je energija u bircu bez elektronike bila odveć niska, brija elektronskog birca svake mi je večeri bila sve antipatičnija. Ostalo se ipak filozofirati do zore u prijašnjem te sam se tako posljednji dan probudio kronično iscrpljen. Pola posjetitelja se pokupilo, vrijeme je i dalje bilo šugavo i govorkalo se o otkazivanju zadnjeg dana. Ni pive mi više nisu bile od pretjerane pomoći, a glasa za počinjanje jednog moralizirajućeg EEEE nitko nije ni imao. Na svu sreću to jezero i hladan tuš imaju neka iscjeljujuća svojstva te su me kao i proteklih dana uspjeli dići dovoljno da se pokrenem na ROLO. Iako mi u studiju nisu ostavili pretjeran dojam, ova mi je plesna glazba uživo vratila nešto duha. Ekipa se ne uzima previše ozbiljno, a opet je riječ o vrsnim glazbenici koji umiju stvoriti jak plesni ritam, barem ako je suditi po publici koju su u rane sate uspješno pokrenuli. Ako bih ih mogao nekako nazvati to je post-Valentino-Bošković-eskna glazba i ne namjeravam elaborirati o tome što to znači.

Za kraj sam mislio još posjetiti Chui i Debeli Precjednik, no nakon Chuia stvarno nisam mogao ni u kojem smislu skakati na Precjednike, što fizički, što psihički. Vojkana i njegove redove svemirskih istraživača jazza volim. Nije ih lako slušati, no već sam se navikao na njihova nevjerojatna svemirska putovanja s kompleksnim ritmovima, ambijentalnim zvucima syntha, i monumentalnim saksofonom. Trud uložen u slušanje Chuia uvijek se isplati, ali potencijalno nikad kao sada. Ono što još uživo nisam gledao je Chui svira Berlin te sam tako tek sada saznao da preda mnom nisu samo prostorni, već i vremenski putnici. Iako sam album poslušao, doživljaj same stvari je stubokom drugačiji u prisutnosti namijenjenog mu filma za koji je album napravljen, Berlin: Symphony of a Metropolis (1927). Trans o kojem je bilo riječi na ABOP-u ne približava se transcendentalnom putovanju u weimarsku metropolu, putovanje koje je futurističkim tonovima Chuia prilagođeno modernom dobu na vrlo elegantan i blještav način. Ritam se sekcija usklađena s filmom pobrinula da nam fokus i čuđenje ne prestaju noseći ih dublje u taj grad čiji je ambijent skiciran atmosferičnim klavijaturama, a silni duh oživljen goropadnim saksofonom (iako je to moglo biti i češće). O Chuiu ću reći još koju riječ u zaključku, no za sad je bitno da me promatranje tih davno zaboravljenih ljudi i kulture u svojem uskom prostorno-vremenskom presjeku stavilo u neki čudni, egzistencijalistički mindset.

Završnih riječi od organizatora nije bilo, jezero je ponovno podbacilo pružajući još manju količinu ljudi, a slavonska je rakija presušila. Tko je još bio na festivalu se vjerojatno spremao za polazak. Bilo je i u tom afteru lijepih momenata, no opojna iluzija Ferragosta sad se već urušila pod utjecajem umora i vremena. Ipak je bila riječ o sprovodu, o kratkom izletu u neke prošle dane koji svoje nekadašnje vrhunce nije mogao sada postići ma koliko se trudio, a kao i nakon svake visine trebalo se spustiti dolje u mamurno sutra. Daleko od toga da nije bilo odlično, za potrebe prosječnog festivala bilo je fenomenalno i mnogi posjetioci kojima je ovo bio prvi put su mi oduševljeno nahvalili protekla četiri dana. Međutim, oni od nas koji smo Ferragosto propovijedali kao Evanđelje već godinama smo retrospektivno shvatili da to nije baš ni moglo biti to. Oko sedam sam napravio posljednji krug po jezeru, ovaj put ne sam, već s ljubljenom već spomenutom partnericom, a zatim sam se sjeo na skakaonu gledajući one aute za čišćenje kako obavljaju svoj posao dok se jezero samo očistilo i od zvuka i od ljudi. Još jedan pogled na rijetke preostale šatore, raznobojni kaleidoskop sjećanja i ljudstva, te odlazak u hammock. Ne mogu bolje nego u riječima našeg Krune Galjara: "Laku noć Ferragosto!"

3. Elegija Ferragostu

Pozdravljanje s Ferragostom, kao što rekoh, za mene je pozdravljanje s jednom epohom u životu, no lokalno su i globalno međupovezani. Pokušavam reći da se nisam promijenio sam ili samo jer sam mlad, promijenio sam se zajedno s okolinom koja je u jednakom fluxu kao i bilo koja individua koja sačinjava tu okolinu. Scena je naposljetku odnos ljudi koji obitavaju na njoj (iako nebitnih poput mene), ona je proces, a pozdravljanje s Ferragostom je ujedno i pozdravljanje s duhom jedne scene, sa zeitgeistom 2010-ih koji je ovaj festival utjelovljavao i najbolje oslikavao. Ferragosto, Seasplash i Motovun završili su u jednom mahu, iste godine. Tabor se već par godina okrenuo od ozbiljnijeg glazbenog programa, a ni Regius se ove godine nije održao. Mnogi su se bendovi koji su obilježili 2010-e, na festivalima i izvan sezone, raspali uključujući Kurve, Jinxe, Kawasaki 3p i Hladno Pivo. Navodim ova prepoznatljiva imena iako ih većina nije nastala u 2010-ima jer su bila česta na Ferragostu, ali za svako takvo ime postoji šačica manjih izvođača čija je egzistencija zabljesnula na jednu godinu samo da bi danas postojali još jedino kao trag na plakatu. Drugi su pak izvođači krucijalni 2010-ima poput Morta i Repetitora u zadnjim izdanjima, a i u koncertnom dojmu, pokazali prve tragove slabosti i laganu silaznu putanju. Nadalje sve je više novih imena na festivalskim posterima sve češće u žanrovima trapa, indie-popa, alternative dancea i drugih sličnih varijanta elektronike prvenstveno proizašle iz bespuća interneta. Pogledajmo samo prošlo poglavlje: Brkovi kojima se sve manje da, Porto Morto i Edo Maajka koji su zašli u teritorij trapa, novi "velikani" poput Buč Kesidi, Podočnjaka i Bad Daughter na kojima stvarno nisam imao što raditi…

Molim Vas, nemojte ovo čitati kao "u moje vrijeme prije par godina se slušala dobra glazba", daleko od toga. Stvari se mijenjaju, bendovi nastaju i nestaju, ukus odlazi u neočekivanim smjerovima i jedina je konstanta promjena protiv koje nemam ništa. Ne želim pritom ni da itko pomisli da vidim nekakvu krizu scene, smatram da sam pomilovan od svijeta što mi rodni grad toliko buja kreativnošću i glazbom. Postoje vrlo uzbudljivi novi projekti, kao i festivali, a biti ovisnik o koncertima u Zagrebu nastavlja biti ekstremno lagano i nagrađujuće. Ono na što želim ukazati je upravo to da su se svi navedeni raspadi i promjene dogodile od 2020., da su friške, i da je to rezultiralo primjetnom promjenom paradigme. Jasno je da se paradigma mijenja postupno i govor o bilo kakvom rezu je a priori osuđen na propast, no nekad je korisno za nas kao ljude, koji, kako sam već rekao, imaju tendenciju pojednostavljivati svijet u kategorije i narative, osvrnuti se na putu i shvatiti koliko nas je struja scene daleko odnijela. Koliko je ono što su Ferragosto ili scena bili 2015., čak 2019., sad već pučina čiji se obrisi sve teže naziru. O tim obrisima i onim novima koje primjećujem u daljini mogao bi se napisati još duži i nepotrebniji članak od ovog, no to ipak zahtjeva kompetentnijeg pisca i novinara od mene, možda ja naposljetku samo retroaktivno opravdavam svoje promjene projicirajući ih na scenu kao takvu i ovaj je članak ništa doli izraza krajnje narcisoidnosti koji nisam trebao objaviti. Svaka osoba s kojom sam pričao da je u post-pandemijskom svijetu osjetila nekakvu promjenu u zraku na kraju je dana anegdotalan primjer lako objašnjiv demografijom krugova u kojima se krećem. Jedan izvođač koji bi se vjerojatno ipak složio sa mnom Antun je IDEM kojeg sam preskočio u izvjestiteljskom dijelu jer je emblematski primjer promjene koju želim lamentirati u ovoj elegiji. Naime IDEM je zasnovao svoj novi poyy album, izbačen mu na 30. rođendan, upravo na promjeni i njenom razumijevanju, na sjetnom ulasku u zrelu dob te pokušajima mirenja iste s prijašnjim sobom i sadašnjim svijetom. Glazba koju IDEM svira je po svim mjerilima mog konvencionalnog ukusa nešto što si nikada ne bih pustio. Pop punk mi nije drag, kao ni elektronika općenito, taj isproducirani hiper-zvuk me nervira, a nazalne vokale u pravilu ne mogu smisliti. IDEM mi je unatoč svemu tome hakirao mozak do mjere da mi je nakon Morta bio najdraži izvođač na Ferragostu. Brat me skoro rasplako, doslovno su mi suze krenule, a sudeći po pozamašnim slušateljima koji su u 18:00 došli na njegov koncert (na Daliborovom Granju nakon je doslovno bilo manje ljudi) nisam jedini koji rezonira s njegovom porukom. Nepretenciozan, drag i, ponajviše, brutalno iskren, Antun svoju dušu ostavlja na pozornici; isto ono što se valjda ja trudim napraviti s ovim hipertrofiranim člankom. Njegovo dječačko skakutanje i hiperaktivne matrice kao da mi razoružavaju kritičke dijelove uma i dopuštaju toj lirskoj struji svijesti da me gađa ravno u srce. Bila je to seansa koja nam je svima dopustila da skupa proživimo taj ambivalentan osjećaj rastanka, odlaska koji je na vrlo direktan način opjevan na albumu. S izlaskom par ljudi na pozornicu čak se i stvorio neki dojam kao da je njegov gig trebao biti zadnji, pogotovo u trenutku kad nam je za bis odlučio odsvirati Lutka od Lobotomije, iste one pjesme na kojoj sam u gaćama plesao par godina ranije. Na zadnjem Ferragostu taj tekst udara malo drugačije, pogotovo gledajući u tipa koji mi je prije koju godinu dao pivu i majicu sad bez repića i s naočalama. Ako Vam IDEM kojim slučajem nije drag, drago će Vam biti čuti da su ono što je on napravio na empatičnoj razini s kojom se lako poistovjećuje, Chui ostvario na razini visoke kulture. Chui svira Berlin nevjerojatno je primjeren za posljednji Ferragosto. Gledaš te ljude koji su stvarno hodali s fedorama i balonerima i puškama, vozili se u Fordu Modelu T i prastarim tramvajima i drvenim kočijama, uhvaćeni na film svatko sa svojim željama i vrijednostima i vjerovanjima. Nestali i otišli, većina njih zabilježena samo tada s kamerom kao jedinim tragom na svoje postojanje. Chui uistinu svira Berlin, ali ne današnji, već Berlin jednog vremena čiji zaborav oživljavaju s jebački moćnim jazz kompozicijama. Te velebne zgrade i dimnjaci, mnogi od njih sada prašina, ovdje su na trenutak vraćeni sebi, impozantni i veličanstveni. Život kao takav prikazan teškim sintevima i gordim saksofonom, Chui pjeva taj Berlin, neprisutan, ali ne i zaboravljen. Jednako kako i mi gledamo te ljude i taj život, samo par generacija iza nas, Ferragosto će gledati oni koji će doći, prolazan moment očuvan na neko mrvicu duže vrijeme pokojim videom, predugim člankom i našim sjećanjem. Jednako kako se mi iščuđavamo toj prolaznosti vremena i kulture, tako će se i budući naraštaji iščuđavati našoj kratkotrajnoj manifestaciji u Slavoniji. No isto kao što je za te ljude tamo, u Berlinu pod vodstvom Hindenburga, bio krucijalan trenutak čistog življenja, Joie de vivre u svoj svojoj neuhvatljivosti, tako nas i Chui na zadnjem Ferragostu podsjeća da na to trebamo vratiti fokus. To jedinstvo vremena i prostora, to uživanje u netrajnom i nezaustavljivom krčenju prema novome, osvješćuje to da smo Ferragosto imali sreće doživjeti.

Više nikada nećemo gledati odbojku pored jezera dok pobjeđuju Lege iz Osijeka, a mi cirkamo pivicu. Više nikada nećemo mahnito hodati oko jezera s ljudima sa svjetlećim zvučnicima, ili cijelim Ferragosto orkestrom. Više se nećemo vagati za jednu kunu i potom piti rakije, niti će nam sijaset ekipe štrcati piće nepoznatog naziva u usta iz vodenih pištolja dok nam Karla crta žirafu po ruci. Više se neće skakati na trbuh preko dana i roniti u sve ljepljivijem jezeru preko noći, niti će se potom završavati na Balkan Rock partiju DJ Kneže s beskonačnom količinom cuge, a možda više osobno neću ni vidjeti onog tipa sa zelenom bradom (zove se Marko kako sam doznao zadnje jutro). Naposljetku više se oko jezera neće oriti EEEE, ideja čistog nepatvorenog ljudskog zadovoljstva koje u kolektivu zvanom Ferragosto od prevelikog pritiska u svima prisutnim periodično eksplodira kad dođe do vrhunca, poput one fontane u sredini jezera. Ognjen Čudnoređe u svojoj čuvenoj himni Ferragostu pjeva "Ferragosta, nikad dosta, četiri dana za svakog gosta…", no ironično je da je sama pjesma u trajanju od tek četiri i po minute. Slušaš je na repeatu pored jezera dok pjesma nanovo i nanovo završava, izliže se i traži promjenu. Ogijeva pjesma je odlična, no ima svoj početak i kraj, a svi xy trenutci njenog trajanja ono su što nam je pružalo užitak. Ako je se sjetimo, pustit ćemo je opet, no prije ili poslije tu pjesmu više nećemo čuti. Vrijeme je za sljedeću pjesmu na albumu. Koja je sljedeća stvar, teško je reći, no jedno je sigurno - oluja je oduvijek bila neizbježna. Ne samo u užem smislu na Ferragostu 13, već i u širem. Polako koračanje ka klimatskoj apokalipsi počinje izvirati svoju ružnu glavu, ove godine u obliku neprestanih kiša koje su dotukle i dobru atmosferu festivala zadnja dva dana. O geopolitičkim tenzijama, pandemijama, ratovima i ekonomskom krahu ne želim ni govoriti, no stvari će vjerojatno prije postati gore nego što postanu bolje. Smrt Ferragosta svojevrsna je smrt bezbrižnosti i ovo nimalo ne projiciram na scenu, za taj dio znam da je do mene ili, u najboljem slučaju, do dijela moje generacije. Zato mi je drago da nešto poput Ferragosta jesam iskusio, toliko iskreno i neiskvareno, kreativno i točno tako kako je trebalo biti. Više nego bitna komponenta u tome da vjerujem da se za ovaj svijet vrijedno boriti. Drago mi je da više nisam mrzovoljni i mizantropični tinejdžer, da sam se posvetio pisanju, da sam s osobom koju sam upoznao na Ferragostu i da se nastavljam družiti s ljudima s kojima me Ferragosto i zbližio. Ferragosto je dio priče koja me izvela na put kojim kročim, put u kojem se vrijedi boriti za bolji svijet jer sad znaš iz prve ruke da je takav svijet moguć. Za kraj ove elegije volio bih Vas tako ostaviti s izvatkom iz "elegije" koju je Bertolt Brecht napisao samome sebi (ili možda i svijetu), O sirotom B.B:

Od svih tih gradova preostat će jedino vjetar, koji kroz njih vije
Raduje se, žderonja, kućama i na dušak ih prazni.
nadamo da smo samo privremeni i prolazni.
A sto će poslije nas doći vrijedno spomena nije.

U potresima, koji će doći, nadam se, neću dati
Da mi od gorčine cigara utrne.
Ja, Bertolt Brecht, dolutao iz šume crne
U asfaltne gradove, dok me je još nosila mati.

jan vržina // 09/08/2023

> vidi sve fotke // see all photos