Pokušajte se sjetiti kada ste prvi put čuli R.E.M. i The Smiths. Ovi potonji su odmah već s prva dva singla "Hand in glove" i "This charming man" u proljeće i jesen 1983. postali ljubimci Ante Batinovića koji ih je nesmiljeno vrtio u "Rock expressu", subotnjim emisijama na Drugom programu Radio Zagreba od 17.32 do 19 h, dok je R.E.M. otkrio godinu dana kasnije i obilato filao emisije njihovim pjesmama, a u Večernjem listu je imao jednom tjedno kraću kolumnu gdje ih je hvalio i dizao u nebesa kao najuzbudljiviji bend na svijetu mnogo prije nego li će s I.R.S. preći u mamutski Warner Bros. Koincidencije, radi se o bendovima koji su svoje prve ploče realizirali u isto vrijeme prije točno 4 decenije i ostavili neizbrisivi trag i utjecaj na scenu svojim specifično posebnim izričajem i stavom prolamajući takoreći sve angažirano od politike, socijale, društva, sporta, ekologije, književnosti, filozofije, metafizike, pa do mistike i nadnaravne ezoterije. A evo, to uzbuđenje se konačno obznanilo i na našoj sceni. Jest, bilo je ranije nekih bendova koji su se furali na The Smiths, primjerice tokom 90-ih su postojali Thee Larche iz Svetog Križa Začretje, desetak godina kasnije labinski The Orange Strips su imali mnogo toga njihovog, ali baš da je neki bend imao R.E.M.-ovsku karizmu izuzev još uvijek aktualnih Veli Jože - i nije. Idem je solo projekt multiinstrumentalista Antuna Aleksa iz velecjenjenih Porto Morto, Trophy Jump i JeboTon Ansambla, međutim ovaj kantautorski odvojak je sjajna stranputica u indie-rock kojeg naziva post pop punk smeće gdje svira sve instrumente, a zvuči kao brat-bratu, onaj legendarni prvijenac "Murmur" ekipe iz Athensa. Konkretno, Michael Stipe i kompanija su konvertirali new-wave, post-punk, garažu i folk s dance elementima, a Idem vrlo blisku materiju kanalizira kroz pop-punk, gospel, brit-pop i neo-blues kreirajući autohtono originalan i jednako uzbudljiv sadržaj s kombinacijom The Smiths i R.E.M. istom smionošću da se drskom, polupunkerskom lirikom zajedljivo obrušava na društveno-političke manipulacije, emotivna raspoloženja i obilje ljubavi premda je kao glavni motiv postavljen 'kružni bijeg koji vodi do početne pozicije' uz neosporivu dozu zdrave zajebancije 'prekrasnog okruženja u kome je odrastao' ne kovitlajući nikakvim hipsterskim furkama, nego prirodnog 'živca', otkačenog buntovnika punog adrenalina nalazeći inspiraciju u naoko sasvim običnim stvarima dočaravajući svoj neobičan svjetonazor s različitim aspektima uperenim u hitoidno potencijalan konglomerat brtikih i vrlo kratkih radiofoničnih pjesama. Tu je bitna još jedna stvar - beogradski Idoli su imali taj vrlo sličan šarm i pristup u kome je uvijek bio prisutan komičan element neuništivog smisla za iščašenu fabulu na račun zabavne i privlačne post-punk funkcije.



Pa premda album otvara eksperimentalan "Tu je sve" nakrcan post-rock krešendima sa stiskom distorzije i 'guitar hero' solažom, te nastavlja s "Barem 500", blueserskim lamentom da je vrijeme kratko, ovdje je 'živjeti tako teško' uz revalorizaciju sjećanja 'ne pamtim više kad sam se dobro isfešto' i oslobađanje stresa 'di su te pivice, di je ta vutra', uvodi u onu frustrirano-zabavnu Morrisseyjevsku fabulu s odličnim akustičnim pop-punk komadom "Nikad ne ne idem van", samotnjačkim rezimeom petka navečer kome ne želi smetati jer 'novac je napravljen od putra/ kad držim ga u džepu se rastopi do jutra/ vani je nešto što nemam/... nemam si ništa za reći - najbliže sam sreći dok smišljam kako pobjeći/... roba mi smrdi po cigarama i pivi'. Eh, da, tu ako se do sad nije shvatilo, počinje iskreni dio ovog kantautora nakrcanog prijatnom lucidnošću rock boema koji je vjerojatno mnogo vremena preslušavao kojekakve albume, bendove i autore, ko' što reče Morrissey da je kao klinac u vrijeme prije punka skoro svaki dan boravio u prodavaonici ploča po nekoliko sati, a kako nije imao adekvatan džeparac, ništa si nije mogao kupiti, no to je za njega bilo najbolje uloženo vrijeme umjesto da je išao na utakmice Manchester United kojima tada baš i nije išlo nešto osobito. Kaže, izašao je tek kad ga je prodavač izbacio iz dućana.





Prvi singl "ŠtetaŠtetaŠteta" je R.E.M.-ovski pogodak "Murmur" na razini hita "Radio free Europe" uvijen u brzi dance-rock/post-punk 'svi smo bili djeca nekad/ kad smo odljepili u nepovrat' evocirajući upravo to doba nakon ondašnje new-romantics faze Duran Duran, Japan, Visage, Ultravox i još brojne liste imena, dok je gospel-blues "Par puta godišnje" reminiscencija onog velikog hita The Verve "Bitter sweet symphony", ali nije krađa poput PC&VC, nego originalna alter-rock himna adolescenata 'još uvijek pitaju me osobnu kad dođem na trafiku.../ možda treba reći ne kad treba reći ne' koji se ovdje snalaze na najdovitljivije načine. Nema davno, dvije djevojke, mlađahne darkerice su bile iza mene u dućanu, uzele su si q-pack pive, prodavačica mi naplatila, a njih tražila osobne da vidi imaju li 18 godina. Naravno, nisu imale, ali sam zato ja rekao, 'to pivo je moje', ponovno naplatite i dajte cigarete krajićkom oka ih gledajući 'koje oćete?'. Bile su neke, nema veze, a kad smo izašli iz dućana, cure mi bile jako zahvalne, dale lovu za pivo i cigarete, te me pitale 'ti si neki alternativac ko Thompson, on je najbolji, zar ne?'. Ti bokca.





"Potopi ovaj brod", od samo 2.18 ranog The Cure-ovskog pop-punka lijepo kaže 'izbij mi sav zrak iz pluća/ zakuri vatru da proključa/ uzmi kalaš i izrešetaj pod/ i molim te, potopi ovaj brod' inteligentnom David Byrne-ovskom floskulom poput "Once in a lifetime" aludirajući na nespretnost hrvatske vlade, ponovno se vraćajući na početak fabule, a tu u zadnjim pjesmama dramatika tek dobiva zamah još jednom The Smiths/R.E.M./Idoli figurom "Precrna rupa" od nepune 2 minute, uzbudljivim r'n'r fluktacijama nadomak Husker Du križanih s XTC još jednim angažiranim segmentom - materijalističkom pohlepom pretvorenom u romantičan punk 'samo nek se svira, spokojno noću, prava to hoću/ usisat će me smrad grada past ću kao gusta magla ujutru'. Ja bih svakako ovu pjesmu posebno izdvojio, a možda u njegovoj budućoj fazi, ah tko zna kakva će biti, neće uopće doći do izražaja. Pretpostavljam. Najljepša alternativna rock pjesma koju sam čuo nakon Infra-Red iz 2006. ("Rijeka", dakako) napravio je u "Uvijek super", punoj pozitivnosti otklanjajući sjebanost 'mrzimo jedni druge, ali ti si mu uvijek super' objedinjujući pravu ljubav za kojom se čezne i izgara, još uvijek, i hvala Bogu, ljubav još nije zabranjena, a mogla bi biti jer nas ima previše na ovome planetu, pa se izmislila Covid-19 od koje je do sad poumiralo 6 miliona ljudi, između ostalog i moja matera. Kliptički kardiogram ovog umjetnika singl "Žujice", naravno punkerskim pristupom odlazi u ulogu uzoritog 'lika s ulice', a zadnja "Nikad sama" vraća onu tremperaturu XTC prvog albuma. Shvatili ste da je ovo impozantan album pop-punk/post-punk smjera pun comedy staleža i klateža u kome se autor ponaša kao 'svoj na svome'. Svi veliki underground rock autori su bili otkačeni, prirodno bedasti ,'udareni' u glavu i jako hrabri. Antun Aleksa je momčina dostojan David Byrnea i najboljih Talking Heads, te svih navedenih, a ovaj album oduševljava humorom i stvarnom slikom Hrvatske nakon pandemije.

Naslovi: 1.Tu je sve, 2.Barem 500, 3.Nikad ne ne idem van, 4.ŠtetaŠtetaŠteta, 5.Par put godišnje, 6.Potopi ovaj brod, 7.Precrna rupa, 8.Uvijek super, 9.Žujice, 10.Nikad sama

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/06/2023