U zagrebačkom prostoru "Klub" 07.03.2014. održan je još jedan u nizu koncertnih serijala "Bistro na rubu šume", a svojom svirkom su nas počastili Kimiko iz Zagreba i Marinada iz Rijeke. Potonje sam okupio na kratki razgovor poslije stvarno izvrsnog koncerta. Poimenice - Marin Alvir, Robert Merlak, Marko Čavrak i Saša Matić imali su strpljenja odgovarati na moja pitanja, a što su sve rekli, pročitajte u tekstu koji je pred vama.

Prvi dojmovi nakon svirke?
Marin: Bilo je odlično, jedno predivno iskustvo.

Često ste pozivani na bis, kao večeras?
Marin: Bilo je različitih slučajeva. Od biseva do inih biseva. Moram priznati da sam jako iznenađen kako vas je publika u Klubu prihvatila. Jeste li to očekivali?
Marin: Ne. I ja sam ostao iznenađen. Čudno je s tom publikom, kao i s nama, kao uostalom i sa zvukom. Evo večeras je bilo baš nešto lijepo. Publika je došla u nekom broju, poslušala to što radimo i lijepo su to primili. Baš predivno.

Novi album "Na dobrom glasu" je vani. Nisam poslušao svih osamnaest albuma, ali ako uspoređujemo "Na dobrom glasu" s ostalim albumima, prilično je žestok? A isto tako, dva prethodna albuma, "Za crne tipke i bijele zube" i "Ručni rad" su prilično različiti, jedan je klavirski unplugged, a drugi pak hrabro kroči elektronskim vodama?
Marin: Je, zadnji je malo nabrijanijaniji. Ali opet, sve je to isto. Na prvom mjestu su jednostavnost i melodioznost. Uvijek se tu radi o nekom minimalizmu od par traka.
Robert: Imaš gomilu pjesama koje nastaju i formiraš one srodne u jednu hrpu i kreiraš album. Sve te pjesme sa zadnja tri albuma su nastale u istom periodu. Kad staviš na hrpu tih stotinjak pjesama, ova ide ovdje, ova tamo i tako ih grupiraš, odbiješ jedan dio i to je to. Album formiran!

Znači ima još puno pjesama koje tek trebaju ugledati svjetlo dana?
Robert: Ima, ima, već je u planu i devetnaesti album.
Marin: Ima ih, nažalost i previše.
Robert: Evo devetnaesti album, naslova 19 imati će isto toliko pjesama i biti će vani za dva mjeseca. Treba ga još samo malo ispolirati. U principu je gotov.
Marin: Također će izaći za Franjića i njegovu kuću "Slušaj najglasnije" i puknuti ćemo ga na free download.

Još jedna zanimljivost oko zadnjeg albuma je što je on jedini od svih vaših albuma prisutnih na bandcampu dostupan za free download.
Marin: Nismo mislili ići sa free downloadom, ali smo to napravili u dogovoru s Franjićem. Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem i njegovom diskografskom kućom "Slušaj najglasnije"? Prati vas od početka, dal' vas je uopće zanimala suradnja s drugim diskografskim kućama?
Marin: Zdenko je super, baš volimo Zdenka. Trebao bi netko iz Ministarstva doći da se pobrine za njega. On je jedan rizničar ovih prostora. Zaslužio je odlikovanje, isto kao što u Velikoj Britaniji kraljica dijeli odlikovanja. Zaslužio je to.

Zanimljivo za Zdenka je to što ga se najviše povezuje s garažnim rockom, a on danas ima toliko interesantnih albuma, koji čak nimalo ili jako malo imaju veze s tim što je na početku radio. Koliko ste upoznati s ostalim izvođačima sa "Slušaj najglasnije" etikete?
Robert: Zanimljivi su mi bili riječki Klaus i također iz Rijeke, Larve. Još mi se dopao i dečko iz Zagreba Ivan i njegov Umrijeti za strojem čiji cd sam čak i kupio. I naravno klasici poput Satana...

Nekoliko vaših albuma je na engleskom jeziku, neki specijalni razlozi?
Marin: Uvijek je to jedno isto pitanje koje se povlači, meni je to potpuno nebitna stvar. Bitna je glazba.

U kojem trenutku nastaju pjesme na engleskom?
Marin: U trenutku jer sam učio engleski jezik u školi. Potpuno banalno. Da sam učio ruski, možda bi na ruskom bile. Slušao sam i glazbu na engleskom, tako da je vjerojatno i to imalo utjecaja, naravno.

Kako se Marinada našla na kompilaciji "Bistro na rubu šume"?
Robert: Zvala nas je Zvonka, htjela je jednu pjesmu. Nama se svidjela priča i eto nas gore. E sad zašto baš pjesma "Tko kaže A", to ne znamo ni mi.

Verzija koja je na "Bistrou" prilično je različita od one akustične verzije s albuma "Za crne tipke i bijele zube". To je live iz Močvare?
Robert: Da, to je s naše svirke iz Močvare. Nismo uopće razmišljali što bi stavili gore, koju pjesmu. Ispalo je da smo toliko drugačiji od ostatka ekipe, a to nam uopće nije bila intencija. Bili smo u toku kreiranja albuma, tako da smo to na brzinu odradili.
Marin: Nismo odradili, to se tako desilo. Počeli smo kao vau, to nam je super, a na kraju je ispalo u sklopu cijele te kompilacije malo bedasto. Danas da nas se pita išli bi s pjesmom koju voli Marko Čavrak, a to je "Imamo hit" koja se, onako usput, neće naši ni na našem devetnaestom albumu. Ali nije bitna naša pjesma ni mi, bitna je cijela kompilacija, to obavezno zapiši. Zvonki kapa dolje. Na kompilaciji ima puno interesantnih autora i pjesama.

Marine, pri slušanju zadnjeg albuma, po tvom načinu pjevanja, jako si me podsjetio na izričaj Milana Mladenovića. Koliko je uopće EKV utjecao na tebe, jesu li bili jedan od utjecaja?
Marin: Ma gle, ja sam dosta slušao EKV, tako da je sve moguće. Sigurno je na neki način utjecao. Ja volim čuti razne feedbacke od ljudi i što oni čuju u glazbi Marinade, tako da mi je to fantastično, ako to čuješ sve. To je genijalno.

Uspjeli ste i izbaciti singlicu na vinilu, kako se to nekad radilo. Kako se uopće rodila ideja o izbacivanju 7" gramofonske ploče na 45 okretaja, koju ste i sami financirali? Prilično hrabro!
Marin: Znaš što, ne bi mi to nikad sami uspjeli da tu nije bilo Qwertya koji je glavni pokretač toga, jer smo se zezali u studiju kod njega.

Sad ja ne znam tko je Qwerty, uputite me malo.
Marin: Qwerty je miksao i producirao singlicu, a i brat je našeg Robija. Inače je pravi znalac i genijalan autor elektronske glazbe. Robi je imao te neke trake na sticku i dao je Qwertyu da posluša, a među njima se slučajno našla i Marinada. Qwerty nas je iznenadio što nam je poslao mailom totalnu pjesmu, ludilo. On je u stvari remiksirao pjesmu. Mi smo ostali paf i rekli ovo maramo izbaciti van.

Ok, kužim. Ali kako da ste se baš odlučili na 7" vinil na 45 okretaja?
Marin: To je potpuno druga priča, kad se nešto sluša na vinilu. Mi smo to zaboravili, ja sam to zaboravio, iskreno. Prisjetio sam se tog prije pola godine kad mi je Robi poklonio gramofon, kao da sam se vratio na pravi put slušanja glazbe.

Znači Robi je glavni krivac za vinilno izdanje?
Marin: Robi je to zakuhao. U stvari Qwerty je glavni krivac za to. A i tu je trenutno kraj nas.

Qwerty, pomogni nam i ispričaj nam priču o singlu?
Qwerty: Ja i moj brat Robi oduvijek kupujemo i slušamo ploče. Tako je i ideja da izdamo ploču bila očigledna. Kolika je uopće tiraža singla?
Robert: Single je izašao u tristo komada i još ih je ostalo dvjestotinjak. Dosad se taj singl prodavao samo preko web stranice bandcamp. Uspjeli smo dogovoriti i suradnju s Pitch Vinyl Shopom u Zagrebu gdje se mogu kupiti naši cd albumi i vinil singlica "Čista ljubav".

Pretpostavljam da imate i viziju da izbacite jedan kompletan album na vinilu?
Robert: Taj materijal je već kompletno skompajliran, kompletno nove pjesme. Ta cijela ideja je stara već godinu dana. Obzirom da sve sami radimo i financiramo ne znamo kad će i hoće li se taj cijeli materijal realizirati. Oko te ploče bi se stvarno htjeli potruditi.

Jedna stvar koja me poprilično iznenadila, a posebno je to vidljivo kod vaših live nastupa, su back vokali. Donose pjesmama jednu svježinu i definitivno nadopunjuju minimalistički instrumentarij. Obzirom da svaki vaš album ima zasebnu glazbenu pozadinu, da li se razmišljalo o jednom strogo vokalnom albumu, bez ikakvih instrumenata u pozadini? Posebno što vokalno to radite na jednako kvalitetan način kako su to nekad radili Beatlesi ili Novi fosili.
Robert: Je, čak je jedan takav album u idejama. Ali Marko će ti to bolje objasniti, ipak je on pjevao u Putokazima.
Marko: Imam neku povijest pjevanja, između ostalog i zbornog. To je jedna od stvari koja nas je spojila. Back vokali su definitivno nešto što je u Marinadi isto dominantno kao i sve ostalo od instrumenata.
Robert: Nije to jednako dominantno. Vokali su temelj.
Marko: Često je i sama klavijatura i sami back vokal praktički nosioc cijele kompozicije. Utječe i definira jednu mantričnost pjesme pa onda drži pjesmu i motivaciju svih nas i publike u jednoj hegemoniji. Da se još nadovezem na priču kako bi volio čuti jedan Marinadin album samo s vokalima. U pravilu Marinada je u jednom segmentu vremena dala i sebe i jedan repertoar pjesama koje odaju tu jednu bazičnost vokala i jednostavnih instrumenata, recimo samo akustične gitare. Čak smo imali nekoliko nastupa na taj način, čisto akustični.
Robert: Jedino nažalost nikad nisu snimljeni ti materijali.

Vaš predzadnji album "Ručni rad" je onaj koji s druge strane pati od nedostatka vokala. Gdje su nestali?
Robert: To sam možda ja kriv. Marin mi je donio album, meni su se sviđali instrumentali, iako su sve pjesme, njih jedno deset, imale vokale. I rekao sam Marinu, nemoj se ljutiti, ja bih maknuo sve vokale. Tu je igra počela. Našao sam i neke stare naše pjesme instrumentale pa skupio kolaž toga na hrpu od jedno trideset pjesama i iskompajliralo se pjesama za novi album. Zanimljivo, kod tog albuma, neko će reći elektronika, ali on nema midija. Gotovo sve je uživo odsvirano tamo. I dalje su to kratki marinadni songovi.

Da pitam nešto i Sašu, koji me večeras svojim lupanjem bubnja i ritmom malo podsjetio na D.A.F. i Kraftwerk, kako on vidi svoj instrument u Marinadi?
Saša: Ritmičnost i jednostavost koju koristi Kraftwerk jako je prisutna u podlozi naše glazbe. Te stvari se meni strašno dopadaju. To kao da je muzikoterapija nas samih, a onda se i dalje na publiku širi ta vibra.

S vremenom ste zvukom ranijih albuma poput "U Rijeci pada kiša", gdje je dominantna akustična gitara, otišli prema klavijaturama kao dominantnom instrumentu.
Robert: Znaš što, mi smo počeli s klavijaturama. Kad gledaš prve albume, tih prvih četiri pet albuma je na klavijaturama i vokalu.
Marko: Upravo o tome se i radi. Te prve pjesme su izrodile zvuk i pjesme koje bi se dan danas mogle izvoditi u tom nekom akustičnom obliku i funkcioniraju savršeno. To su bazične terce ili kvinte, koje s više back vokala daju jedan predivan zvuk, koji u pravilu uvijek nas kao cijelu Marinadu na neki način prizemljuje. I svaki put kad malo zabrazdimo u previše elektronike i previše instrumenata, uvijek se poslije sjetimo onog našeg izvornog zvuka i to nas iznova motivira da odrežemo višak i dobijemo taj naš minimalistički zvuk.

Kako ostatak Marinade gleda na Marinov prijašnji projekt Glasshopper?
Saša: Prilično sam slušao Glasshopper u to vrijeme. Išao sam na sve njihove koncerte i bilo mi je super. U to vrijeme sam dosta slušao tog bluesa, posebno Jon Spencer Blues Explosion, a Glasshopper je za mene bio hrvatski blues explosion. Meni je Glasshopper bio sjajan. Makar sam gledao Spencera uživo, kako solo tako i s Heavy Trashom.

Koji su utjecaji u bendu, postoji li neki zajednički nazivnik?
Saša: Uh, različito. Nemoguće je naći zajednički nazivnik.
Robert: Da sad posložimo neke naše uzore, pitanje je uopće dali bi ijedan band bio drag baš svima.

Gdje se sve Marinada može čuti uživo?
Marin: Najviše na relaciji Rijeka-Zagreb. Nešto malo Slovenija. Mi ustvari jako malo sviramo. Napravimo par probi i to je to. Uz to od 2007. stvarno sviramo po nekom principu manje-više kad nas ljudi zovu svirati. Znači sviramo po pozivu, nismo po onom sistemu da se namećemo negdje. Makar je to grozno za nas, to je dvostruki mač. Teško je tako opstati.

Let 3 iz današnje perspektive?
Marin: To je institucija, mislim. Glupo rečeno, institucija. Točnije, mala firmica. Nažalost ni takve male firmice ne mogu opstati u Hrvatskoj. Meni bih bilo drago da Mrle i Prlja mogu zarađivati od toga jer ih znam k'o osobe i bilo bi lijepo da oni od onog što su radili cijeli život mogu pošteno ubirati plodove.

Zanimljivost za kraj.
Marko: Evo za 2014. smo došli na riječki kalendar "Riječki dečki". Tim potezom smo postalo planetarno popularni. Tu se radi o humanitarnoj akciji koju svake godine okuplja jedna firma i ona prezentira riječkoj publici i šire riječke dečke. Svake godine je nešto drugo. Ove godine su to bili bendovi i mi smo upali u taj uži krug bendova koji bi mogli reprezentirati riječke muzičke dečke.
Saša: Poanta je u tome da se ti dečki skinu goli i slikaju se. Bitno je naglasiti humanitarni karakter akcije.

Malo sam vas zagnjavio večeras, hvala na iscrpnim odgovorima. Nadam se da se opet vidimo na koncertu u Zagrebu.
Marin: Ma nisi. Sve pet!

jura // 13/03/2014