ACTON - Prošlo je 30 godina (2008, Slušaj najglasnije)

Prvi objavljeni album Actona u 2008. je čisti punk, reminiscencija na punk iz 1977! Dijelom tome albumu kumovao je i sam Vip INmusic festival 2007. kada je Acton prisustvovao koncertima New York Dolls, Iggy Popa & The Stooges, Sonic Youth, !!! (čak-čak-čak) i obećao da će napraviti punk album. Ali ovakav, poseban punk album se nije očekivao... Fine melodije, plesni punk s prljavim glasom (naslovi "Kaj je z menoj", "Ne bote me jebal" i najbolji "Rajš ne" i "Pesji kurac" u h/c ritmu). Ostatak albuma čine posve jednostavne punk kompozicije gdje Acton na izvorni punk šablon ponovno ide na angažirani neandertal gdje se mrzi mesojedstvo ("Preprodajalski boogie"), prćka po nesrazmjernim odnosima slovenške in hrvaške politike u sofisticiranim odnosima (vesela, ali problematična "Mirko"), skroz otkačenog homoseksualnog punk-valcera ("Ona je on"), no ipak najbolje skladbe se nalaze negdje nakon polovine materijala, a sve su vrlo kratke - "Religija" (župniki fukajo naše deklet/nova, stara inkvizicija), "Politika", "Puši kurac" (punk s delay/echo efektima), "Ka pol", zbunjena "Kok je naslov", "Goni se u PM", do neobičnih ska punk brojeva "Pofuko te bom" i "Moja muca". Zadnja stvar je nevjerojatni križanac death-metala i punka u naslovu "Devetnajst" koji traje samo nešto više od minute.
Nevjerojatan punk/hc album na slovenskom jeziku!
Eh, kad bi Acton radio ovakve albume dospio bi tko zna gdje A ionako ih je već i sada napravio previše i svi su potpuno drugačiji...

Naslovi: 1.Kaj je z menoj, 2.Življenje je le tvoje, 3.Preprodajalski boogie, 4.To je en ko kr krat grabi, 5.Mirko, 6.Ona je on, 7.Ne bote me jebal, 8.Rajš ne, 9.Pesji kurac, 10.Religija, 11.Politika, 12.Puši kurac, 13.Ka pol, 14.Kok je naslov, 15.Goni se u PM, 16.Gnev, 17.Pofuko te bom, 18.Tvoja muca, 19.Devetnajst

Ocijena (1-10): 9
Web: pronađite ga sami, ovo je najbolji i jedini punk-rock album kojeg je napravio AUTOGENI TRENING - Previše... (2008, Slušaj najglasnije)

Koliko znate osim Rambo Amadeusa izvođača iz Crne Gore? Ovdje u Hrvatskoj na nekoliko prstiju se mogu izbrojiti...
Naziv sastava dao je njihov ton majstor i veliki prijatelj Vladimir Vuksanović prema pojmu koji predstavlja najsuvremeniji oblik medicinskog opuštanja (malo pročeprkajte po Internetu za podrobnije objašnjenje).
Ovaj rock trio dolazi iz Crne Gore (Nikšić?!), osnovao ga je 2000. godine Dino Kapetanović (gitara i vokal), a kroz sastav su u naredne dvije godine prošli Vid Uskoković (bubnjevi), Dragan Knežević (bas) i Tina Džankić (vokal). U toj ekipi snimili su 2002. u studiju Češnjak u Kragujevcu album "Uvek ti sebe nađi" koji je prošao prilično nezapaženo, kako navode zbog loše distribucije. Održali su mnoštvo koncerata po Crnoj Gori i stekli gotovo kultni status, no kako su se pojedini članovi mijenjali 'kako vjetar puše', nikad nisu ostvarili neki značajniji plasman. Tokom godina postojanja svirali su širom ex-Yu po festivalima, a ujesen 2006. čak su svirali i mini turneju po Njemačkoj. Od 2004. u postavu dolaze bubnjar Bojan Bojanić i basist Ilija Kojović, te sa Dinom od tada rade u nepromijenjenoj formaciji.
Svoj drugi album "Previše..." odlučili su objaviti za Slušaj najglasnije i treba se nadati da se zbog tog izbora neće prevariti. Materijal su snimali u Beogradu, studio Draft (snimatelj i producent Ivan Balvanlijev) i ispeglali su zvuk vrlo dobro.
Naime, Autogeni trening je žestoki plesni indie-rock sastav s primjesama nu-metala i post-grunge ostavštine, te je na albumu kroz 12 pjesama objedinio zvukove u rasponu od hard-rocka (The Cult primjerice), preko hc/metala (Machine Head, Biohazard, Sick Of It All, Prong...), do onih sjajnih radova FNM, RHCP, Pearl Jam, Alice In Chains, RATM, QOTSA, Incubus, a uz sve to imaju tekstove na materinjem jeziku. Nisu tipičan metal band, ali imaju otprilike one sličnosti koje se u Hrvatskoj vežu uz zvukovlje Mental Harakiri i od nekih mulaca potcijenjenog hard-rock sastava Skaut. Sve su to odreda sjajni izvođači među kojima postoje odstupanja, ali imaju svoje 'ja' bilo gdje da ono stoji.
Pjesme su prije svega posve dotjerane, zrele i pokazuju da Autogeni trening nije sredstvo za ubijanje, mada njihova glazba neminovno vodi na stage-diving. Oni, odnosno Dino je bijesan govornik koji pokušava pronaći još poneki dio nekakvog ideala, možda davno izgubljenog kroz sistem društva, svjetonazora, političkih bedastoća, emocionalnih nesklada, medijskih gluposti, povijesnih preokupacija i vrlo sličnih šašavoća koje čine Balkan u 21. stoljeću (a kao da prije 100 godina nije postojao taj isti sindrom?). Prije svega treba obratiti pažnju na njihove vrlo kompleksne tekstove: 'A ti si postao davno mrzitelj nekog tamo plemena' (skladba "Nepopravljivi"), 'livade, livade, livade' (odlično sofisticirana "Čehotine"), 'nema vraćanja vremena, to što je bilo skamenilo se i pušta kapi vode, srce se postidelo i po ko zna koji put postalo zarđao čep' (sjajna "Mulj"), 'stidim se da ti kažem knjigu svojih lošosti/ zato jer je duh moj pobednik' ("Previše")... Nakon polovice albuma počinju takozvane optimističnije pjesme koje su pune bijesa na račun izgubljene ljubavi ("Idem gore", odlična "Prskalice"-ja sam na trenutak srećan, sjajna "Ajmo dalje", "Radost"). Predzadnja "Sve si" u odličnom d'n'b ritmu poput psycho Darkwood Dub sa nu-metal riffovima i zadnja " "Zakrpa" (u energičnom hc ritmu) su možda i razlog neobične završnice bez puno optimizma.
Sve skupa, Autogeni trening je odličan band, "Previše..." je sjajan album i na račun njihovih odličnih pjesama samo mogu sakupljati samo pozitivne epitete. Njihovo vrijeme za široku ekspanziju po ex-Yu tek počinje. Ne treba obazirati pažnju na ovu recenziju, s vremenom će biti potpuno nebitna.
Za naslove "Nepopravljivi" i "Mulj" snimljeni su i video-spotovi.
Da se mene pita, odmah bih im dao zeleno svijetlo da nastupe na Vip INmusic festivalu. Ostatke ovog odličnog albuma otkrijte sami! Činjenice su ovdje.
Također, obećavaju da će ponovno snimiti prvi album s nekim verzijama pjesama na engleskom jeziku, kako bi se pokušalo nešto šire od ovih prostora. Držmo' im fige!
I da se razumijemo: nitko mi ništa nije stavio u džep da ih pohvalim ili popljujem.

Naslovi: 1.Nepopravljivi, 2.Čehotina, 3.Kakvi su to moji snovi, 4.Mene i mene, 5.Mulj, 6.Previše, 7.Idem gore, 8.Prskalice, 9.Ajmo dalje, 10.Radost, 11.Sve si, 12.Zakrpa

Ocijena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/autogenitrening HONEY RIDER - Sintetička uspavanka (2008, Slušaj najglasnije)

Ovo je stari demo-snimak iz 1997. kada su se u Gogerovom suterenu u Boru okupili Musa (gitara), Bane (vokal), Goger (bubnjevi) i Picko (bas), te na običnom kazetofonu snimili ovih 6 kompozicija u trajanju od 22 minute. Bas gitarist Picko je danas gitarist Kodagain iz Knjaževca, dok je Goger (ili Goga, Željko Ljubić) dugo vremena bio bubnjar Goribora, tako da se radi o našim dugogodišnjim znancima.
Snimak je doduše tanak i neproduciran tako da se ne razaznaje tekst kojeg pjeva Bane na srpskom jeziku, no glazba je vrlo dobar spoj hard-rocka, alternative i primjesa psycho zvukova s naglašenim indie garage blues-rock nabojima u rasponu od starih zvukova Jimi Hendrixa, Black Sabbath, Led Zeppelin, preko Soundgarden do suvremenih lakših stoned rock obojenih sastava. Kako je teško pohvatati tekst zbog manjka adekvatne produkcije, od izranjanja Ursule Andress iz prvog filma o legendarnom tajnom agentu 007 i uzajamnoj vezi sa ovim band-projektom ne može se naslutiti.

Naslovi: 1.Predsvitanje, 2.Sintetichka uspavanka, 3.Trkom, 4.Drugi list, 5.Prechica, 6.Doskochak

Ocijena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/reljonimo JURICA JELIĆ - Bzz, Bzz 3/ Music For 19tet And Fretless Guitar (2008, Slušaj najglasnije)

Novo iznenađenje! Mladi akustični gitarist iz Knina kome je ovo treći solo album. Prethodna dva bili su "Impressions" i "Sonic Lights" (oba 2007).
7 instrumentala u 38 minuta glazbe podsjetiti će na eksperimentalne gitarske radove Vlatka Klarića samo s razlikom što Jurica koristi akustične instrumente (19tet i fretless gitaru). Forme kompozicija su poprilično zahtjevne, te na unutarnjem omotu donosi podrobnija objašnjenja (na engleskom jeziku) oko aranžmanske i sviračke tehnike. Spominje se da je korišteno više od 12 nota u oktavi, što čitav europski, odnosno zapadnjački priznati tonalni sustav pobija do daske. O čemu je riječ? Naime, još od 17. stoljeća ustalio se dvanaestotonalni sistem kojeg je notalno predočio Johan Sebastian Bach i uz rijetke glazbene eksperimentatore ostao je trajnim i nepobitnim kamen temeljcem tzv. 'zapadnjačke' glazbene kulture od renesanse do rocka i svih sukladnih žanrova. Taj sistem koji neprekidno traje već četvrto stoljeće naučio je naše uho pojmu kojeg nazivamo 'savršeni sklad'. Međutim, to nije točno, koliko god se mi zapadnjaci trudili održavati i nametnuti taj sklad. Jurica je kroz nekoliko sastava (Obyedinowich Orchestra i The Alibor! iz Knina, zatim bavljenje jazzom i eksperimentalnom glazbom, a možda i glazbeno obrazovanje) došao do rijetke spoznaje da postoji čitav sijaset tonalnih sistema koji u pojmovniku zapadnjačke kulture nisu prihvaćeni. Ovdje se Jurica predstavlja kroz format malo poznate devetnaestotonalne skale koja je sastavni dio orijentalne arapske i indijske glazbe koju karakterizira prirodna intonacija podijeljena na specifične savršene komade u kojima su tonovi posve prirodno i sukladno tome homogeno usklađeni. Da ne parafraziram, uzeti ću primjer Ivice Šimića koji je prilikom recenzije Juricinog albuma "Sonic Light" (5.XII 2007.) naveo: "Ako netko želi svirati u toj prirodnoj intonaciji, mora svirati modalno, što znači da cijela skladba mora biti iz jednog tonaliteta. Čim dođe do promjene tonaliteta, ti tonovi više nisu savršeni nego postaju nevjerojatno raštelani, te je mi (zapadnjaci, op.Horvija) često zbog njezinog modalnog karaktera doživljavamo kao raštimanu. A istina je da je ustvari raštiman naš 12-tonalni sustav, jer odstupa od prirodne intonacije. Dolazimo do zaključka da je poanta glazbe kakvu poznajemo danas da je bolje imati dvanaest ne toliko savršenih tonaliteta nego jedan koji je savršen".
Stoga je Jurica svoju akustičnu gitaru prilagodio 19-tonalnom sistemu i nevjerojatno se hrabro s margine bacio u istraživanje glazbenog pojmovnika pri čemu se još služi također jednim vrlo rijetkim instrumentom na ovim područjima - fretless gitarom, te je uz Actona iz Celja jedan od rijetkih glazbenika na ovom teritoriju. Album je sjajan pregled trenutnih Jurinih mogućnosti u sklopu 19-tonaliteta, te kroz 7 kompozicija donosi nešto potpuno novo i nepoznato na naše horizonte. Prosječan konzument može pomisliti da je riječ o atonalnoj glazbi bez poštivanja načela harmonija, tonaliteta, sklada ili ritma, no to uopće nije točno, jer privid zasnovan na neutemeljenim artističkim predrasudama stvara posve krivu sliku. Uvodna skladba "Mirna" ima sva prirodna načela ritma gdje se u intervalima osim žicama služi i udaranjem dlanovima po gitari, dok je u aranžmanskom pogledu napravljena prirodno poput ljudskih reakcija kojima je vrlo teško ovladati. Ne postoje refreni, solo dionice ili uobičajene sintagme zapadne glazbe. Naredna "Fractal Form" prati tijek jednog ritma (kombinacija žica i udaranja rukom) koji se kroz aranžman pretvara u miks nečega što zamiriše na rock (pojedine dionice) i jazz improvizacije uz mnoštvo neuobičajenih sličica i negdje na sredini se rastvara u pravu eksperimentalnu glazbu, da bi se sve okončalo s gotovo, uvjetno rečeno, jednostavnim melodijskim referencama. "Acorn Castle" je također prilagođena kompozicija koja ima podosta detalja koji se ponavljaju u 2-3 navrata (rock aranžman) i osim individualno nevjerojatno neobične svirke takoreći ne izlazi iz konteksta zapadne globalne glazbene kulture na konto aranžmana. "Leaving" je prava orijentalna arabeska (podsjetite se dueta Franolić - Gorše) i jedna je od najegzotičnijih skladbi čitavog albuma. Najduža skladba "One Way Out" prikazuje Juricu kao svojevrsnog eksperimentatora sa zvukom (uz podosta brumova) gdje vješto barata sa fretlessom i nemoguća je kombinacija eksperimentalne, avangardne, pa čak i atonalne glazbe gdje improvizacija čini osnovni kostur aranžmana. U njoj se najjasnije očitavaju autorovi rock korijeni, a po slobodnoj procjeni, ima tu nečega od kraut-rocka i psihodelije kasnih '60-tih i '70-tih. Zanimljiv poduhvat ostvaren je u laganoj, skoro ambijentalnoj "Waterfall" gdje uz početne arabeske i prizvuk indijske glazbe ubacuje ritmove bluesa u jednom dijelu što kompoziciju čini posve jedinstvenom. Posljednja "Bad Way To Start A Day" je složena kombinacija 19-tonalnih ritmova i 12-tonalnih harmonija, udaraca rukom po gitari (poput hm, kongi), te je vrlo dobar izbor za završetak albuma.
Jedina zamjerka albuma je dosta loš i neuredan snimak, no kako god, ovog umjetnika jednog dana bi mogli gledati u Lisinskom, velikim umjetničkim arenama, čitati o njemu kako je nastupao na svjetskim pozornicama, a velikom krugu današnje rock publike moglo bi biti nejasno zbog čega je toliko cijenjen stvaratelj.

Naslovi: 1.Mirna (a.fretless), 2.Fractal Form (19), 3.Acorn Castle (19), 4.Leaving (a.fretless), 5.One Way Out (a.fretless), 6.Waterfall (a.fretless), 7.Bad Way To Start A Day (19)

Ocijena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/juricajelic PNDC - Fading Away (2008, Slušaj najglasnije)

Prema šturim informacijama koje se mogu nazreti na omotu i samom webu, Pndc je Predrag Nedić iz Beograda, te je nekadašnji dio Erogeniusa. Ovo mu je debi album, a do sada se jedino pojavio na kompilaciji "A Weevil In A Biscuit" za londonsku etiketu Bearsuit Records.
"Fading Away" je Predragovo autorsko kompletno djelo sa sitnom pripomoći stanovitih Athanassios Vavaroutasa (Housework), Steve Mackaya i Mike Watta, te Đule i Dušan Gođevca koji su producirali i postproducirali materijal. Tekstovi su na engleskom jeziku, vrlo su jednostavni i razumljivi, te kroz uglavnom šutro omeđeni lirski prostor dočaravaju mračniju stranu autora čije tendencije sukladno s glazbenim izrazom variraju od new-wavea Joy Division i The Fall, elektronike Suicide i Clock DVA, sitnih natruha industriala Throbbing Gristle i E.Neubautena, do očitih utjecaja Nick Cave And The Bad Seeds, te alternativnim gothic i dark wave poveznicama. U svojoj jednostavnoj glazbenoj minimalističkoj osnovi Pndc se poslužio zvukovima ritam mašine, gitare (električne i akustične), syntha, basa i kompjuterom kao najboljim procesorom za oblikovanje vrlo pitkih kompozicija koje ritmički odskaču u plesnom i laganijem, slow-down tempu. Jednostavne skladbe su plesne "Intro/ Insufficient pressure" (instrumental), "Pick up your tears ft. Housework", "Dream about love" (sa prizvucima čuvenog albuma "Dare" Human League), "Fading away", "Broken vital parts", te lagane "Oh my God, it's true" (podosta nalik na Sylvianov Nine Horses), "Disco, disco ft.Housework", dok nešto kompleksnije zahvate slojevitije naglašuju lagane "Thin moon ft.Housework" (s kombinacijama domišljatih producentskih rukotvorina), "Such a joke ft.Housework", te plesnija i jedna od najboljih "Merryground/ Raven's nest ft.Housework" pred sam kraj albuma. Da je kojim slučajem ovaj album izašao prije 20-25 godina komotno bi se mogao utrpati u razmeđu elektronskog post-punka, new wavea, new romanticsa i tada alternativnog industriala koji je među prvima ponavljao vrlo sukladne minimalističke sekvence.
O kvaliteti albuma dovoljno govori i podatak da se pet skladbi nalazi na novom, "13.Bombardiranju New Yorka".

Naslovi: 1.Intro/ Insufficient pressure, 2.Pick up your tears ft.Housework, 3.Dream about love, 4.Fading away, 5.Thin moon ft.Housework, 6.Oh my God, it's true, 7.Disco, disco ft.Housework, 8.Broken vital parts ft.Housework, 9.Such a joke ft.Housework, 10.Merryground/ Raven's nest ft.Housework, 11.Summer breeze/ Screwed acoustic ft.Housework, 12.Pick up your tears (instrumental), 13.Fly by ft.Housework

Ocijena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/pndc

horvi // 05/02/2008