Moram priznati da sam eelse već bio stavio u onu kategoriju bandova koji su mi u nekom razdoblju života bili super dragi i kul, ali danas više nisu. Naime, njihov pretposljednji album "Daisies of the Galaxy" me se nije baš nešto dojmio i od onda je naše druženje palo u drugi plan. No, zato ih sada još više volim jer je novi album naprosto lud!

Moje poznanstvo s E-om (pjevač i mozak banda, a i vrlo karizmatična ličnost na glazbenoj sceni) i njegovim Jeguljama je počelo negdje '97 kada sam od frendice na uvid dobio njihov prvi album "Beautiful Freak"; u osnovi gitaristička glazba s naglašenom ritam sekcijom, malo sempiranja, poseban glas i zanimljivi textovi. Družili smo se to ljeto i bilo nam je lijepo. A zatim se E-u desila prava tragedija: sestra mu je počinila samoubojstvo, a na ovaj ili onaj način, umrli su mu i roditelji (a ako se ne varam, i najbolji prijatelj). Zvuči grozno (pogledajte zanimljiv strip o svemu tome ovdje) i kada sam to prvi put čuo, mislio sam da je to to što se tiče tog zanimljivog novog banda. No, E se uzdigao iz pepela kao ona ptica koja nosi ime jednog birca pored zgrade jedne buduće književnice, tj. ime jedne popularne video-igrice. Uglavnom, iz cijele te tragedije je E izašao još jači: odlučio je svu svoju tugu i sva svoja razmišljanja podijeliti sa publikom i to na nimalo patetičan način. Prikladnog naziva, slijedeći album "Electro-Shock Blues" izlazi 1998. i predstavlja jedno malo zaokruženo remek djelo. Textovi su vrlo intimni i snažni (naslovi tipa "Going to your funeral part I and II", "Cancer for the cure", "Hospital food", govore poprilično o čemu se tu radi), a glazba je posebna priča - ako uspijete ne slušati riječi, neke stvari su ultra zabavne! I tako, ono što je '96 izgledalo kao kul band, '98 je dobilo na pridjev i nastavak t.

Već spomenuti "Daisies of the Galaxy" izlazi 2000. godine i donosi kreativni pad banda. Uz iznimku 5-6 stvari, album mi je bio prelagan i obzirom da se zvuk nije toliko promijenio od prošlog albuma (kao što je bila razlika između prvog i drugog albuma), čak i predosadan. Nekako mi se činilo da su izgubili onu živost, ono Nešto.

Ovo ljeto sam čuo da izdaju novi album, ali me to više interesiralo po inerciji nego što je to bio stvarni interes, a onda BUM! Ulovim prvi spot za stvar "Souljacker pt.I" (u režiji Wima Wendersa, koji je, btw, na jednom njihovom koncertu i svirao udaraljke na par stvari!) i ne mogu prosto vjerovati - bučne gitare, jaki bas i pomalo distorzirani glas, nešto što bi više ličilo na JSBX nego na stare eelse! A E, sa talibanskom bradom, ogromnim sunčanim cviksama i kapuljačom na glavi - šta se desilo sa onim tužnim i povučenim momkom? Samo sam se bojao da to nije jedina žešća stvar…

Oooo, bezrazložnog li straha! Eelsi se vraćaju na veeeelika vrata u moj život, bilo mi je to jasno nakon samo jednog slušanja. "Souljacker" sa svojih 12 pjesama i 40 minuta nam donosi novo, žešće izdanje banda. Kao i u naslovnom singlu, većina stvari ima pojačane gitare i nenaglašen i distorziran, ali opet tako "e-ovski" vokal ("Dog faced boy", "What is this note"). Ima tu i tipičnih eels songova (bjutifulfrikasti "Fresh feeling", te slatka "Friendly ghost") kao i budućih velikih hitova (npr. "That's not really funny", kaotični tango za 21. stoljeće ili laganiji "Bus stop boxer"). A "Teenage witch" ima podlogu i glas koja živo podsjeća na staru legendu Waitsa.

Što reći za kraj: osim novih bandova koji me oduševe sa svojim zvukom, više me mogu oduševiti samo "stari" poznanici koje sam već, više ili manje, otpisao. Za sve eels fanove kojima nije strani i malo žešći zvuk, a i za ostale.

ocjena albuma [1-10]: 9

sale // 19/10/2001