Ima taj jedan blog koji zlata vrijedi i kojeg čuvam kao najbolje čuvanu tajnu, a na njemu je nedavno pisalo: samo zato što si pomalo mrtav iznutra ne znači da nisi najstvarnija osoba koja mi je ušla u život u zadnje vrijeme. Zapelo mi je to za oko. Jer ako nešto volim slušati i čitati, onda su to priče o okrhnutim ljudima, a Mark Oliver Everett svakako je jedan od njih.

Dok je E na albumu iz '98. bolno oplakivao smrt svoje majke i sestre (Electro-Shock Blues), i u novije vrijeme kraj velike ljubavi (End Times), i kako-tako im se othrvao, pa sabirao pjesme na kojima se samozadovoljno brčka u vlastitom jadu ili mu se bespomoćno predaje i ruje po njegovom mulju, do te mjere da se čovjek zapita otkud crpi snagu za mučit toliku muku (Shootenanny!, Blinking Lights and Other Revelations) i na kraju izdao skoro pa vedri Tomorrow Morning, meni tri omiljena, svi su ti albumi bili prilično neujednačeni; crtice i nabacane ideje, eksperimenti i nered kroz koji se treba probijati, no iz kojeg svako malo izviri pravi dragulj, i lirski i glazbeno savršena pjesma, bilo da se radi o smiješnoj power pop plesalici ili najnježnijoj ljubavnoj baladi, uvijek ga je trebalo uzimati u kompletu, ono manje probavljivo prožvakati i progutati zajedno s ukusnijim i pitkijim.

Everettov deseti album, Wonderful, Glorious, drugačiji od svih do sada i djeluje ujednačenije, iako neočekivano. Glasan je, ljutit i ratobornost mu pristaje jednako dobro kao i melankolija na koju nas je navikao. Kad u Bombs Away kaže 'I've had enough of being complacent/ I've had enough of being a mouse' jasno je da više nema namjeru šutjeti ni hodati na prstima kroz vlastiti život. Zbog distorziranog vokala i zavijanja u pozadini zvuči još više prijeteće, a tu je čak i jedan prigušeni stravični vrisak, pa nek' se sklanja s puta i spašava tko može kad pristojnome čovjeku jednostavno pukne film. Svakome dobro dođe jedna takva bomba kao podloga i potpora za razračunavanje s onima koji nam stanu na žulj. Iduća, Kinda Fuzzy, isto ima a helluva lotta 'tude, prava je funky poslastica za prste polizat, opasna i opaka i dok pjeva 'Don't mess with me, i'm up for the fight', nije nimalo fuzzy. Ne zaostaje ni New Alphabet u kojoj zauzima svoje mjesto pod suncem i nema se namjeru nikome zbog toga ispričavati. Dobra je jer, koliko god volim priče o okrhnutim ljudima, još mi je draže kad su oni danas sretni što je barem prošlo jučer i koji uspijevaju, kad se svijet oko njih pretvori u običnu buku, stvoriti sebi novu abecedu.
Između te tri snagatorice od pjesama, skoro se potpuno skrila krhka, soul, i donekle slučajna Accident Prone, možda najbolje ikad ispričan onaj stari klišej da to što tražiš nađeš kad se najmanje nadaš.

Wonderful, Glorious je kao stvoren za zauzimanje borbenog stava, oboružan prodornim hrapavim glasom (pokatkad nalik na Waitsa), alfa-ritmovima, pozadinskom grmljavinom bubnjeva i melodijama stvorenim škripanjem ili zavijanjem efekata na gitari, a spoj je istovremeno ispovjednički i ekspanzivan. No ovaj bi novopronađeni ratoboran i frajerski stav djelovao još snažnije da cijeli album nije toliko prekriven čvrstim oklopom distorzije kojom nas drži na distanci.

Ipak, progledajmo čovjeku malo kroz prste, imajmo vjere, kad se trudi i bori kao u On The Ropes, žilavoj i neuništivoj u svojoj optimističnosti. Pritišću ga uz užad, ali predaje nema, on samo želi izaći iz ringa stojeći na vlastitim nogama. Everett ovim albumom podvlači crtu i nema veze što će joj kasnije možda ponovno zamesti trag u prašini, jer kako bi Shinsi rekli 'Sometimes you win, sometimes you lose, but it's okay, try again'.

andrea // 07/03/2013