"When the world stops making sense, Just take what you can get"

Možda će zvučati čudno, ali nakon svega što je u životu prošao Mark Everett poznatiji kao E se ipak voli zabavljati. Barem je to moj dojam nakon ovog prvog susreta s njim uživo. Čovjek koji cijelu karijeru pjeva o traženju razloga zbog kojih trebalo ujutro ustati iz kreveta kad je život jedna tako sjebana situacija, na kraju dana ipak cijeni društvo glazbenih istomišljenika koji ritmom razvaljuju dušu, melodijom navlače osmijeh i slave život. Upravo takav E i takvi Eels, zabavljali su nas kojih stotinjak minuta u krcatom (rasprodanom) Orpheumu, u kojem se od vrućine vlaga cijedila sa stropa i u kojem je atmosfera cijelo vrijeme bila kipuća. Negdje u drugoj trećini nastupa, E i njegov glavni gitarist Chet obnovili su rock zavjete. S "I do" potvrdili su jedan drugome desetgodišnju vjernost, čija je obljetnica ove godine. Tako su Chet i E ponovo uzeli jedan drugoga za glavnu gitaru, odnosno vokal u rock bandu The Eels. Proces je vodio basist Honest Al, inače zaređeni svećenik, kako nam je to u predstavljanju E objasnio, a cijela ceremonija začinjena je obradom stvari "Wind Beneath My Wings" koju je otpjevao bubnjar, a koju u originalu izvodi Bette Midler.

Ova predstava opisuje suštinski blues rock show kakav su The Eels priredili večeras u Orpheumu. Slavljenje rocka i predstava za publiku. Bend koji sam doživljavao kao nekakav alternativni melankolično-ciničan odgovor na grunge i revival zlatnog doba rocka, predstavio mi se kao vrhunski rock show s garantiranom zabavom za stare i mlade. Svi s bradama, velikim tamnim naočalama, uniformirani u adidasove trenirke, The Eels izgledaju poput kakve košarkaške petorke sastavljene od E-jevih klonova i svojom glazbom tjeraju na ples, prizivajući atmosferu rock n' roll plesnjaka, prožetih žestokim blues riffovima koji naginju prema heavy metalu. Izgledaju kao jedan, zvuče kao jedan i ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Definitivno gig na koji bih i starce odveo. Savršeno usviran i pogođenog ritma, cijeli je koncert posvećen predstavljanju većine novog albuma s pravovremeno ubačenim starijim stvarima i obradama. Ono što sam odmah primijetio je da tri gitare, bas i bubanj sviraju sve dionice koje su u studijskim izvedbama pripadale gudačima, puhačima i klavijaturama. Tako su već u prvoj izvedenoj "Bombs away", klavijature iz studijske verzije, koje prizivaju psihodeličnu pjesmaricu The Flaming Lips, zamijenjene Chetovim zatezanjem žica i živčanim zvukom gitare. Neočekivano, ali efektno, psihodelija je postala histerija. Ista stvar dogodila se i sa sljedećom,"Kinda fuzzy". Atmosfera iz 70's serija i pornića, inače postignuta melodijom na klavijaturama, u ovoj izvedbi nije uopće zamućena, već je postala vrlo jasan i prijeteći komad bluesa s eteričnim pasažima unutar istog.

Bombe, kao alat za razbijanje ustaljenih pravila, te omot posljednjeg albuma s bombarderom koji istovaruje svoj smrtonosni teret, glavni su motivi ovog nastupa i turneje, na kojoj Eels bučnom zabavom razbijaju i najveće mrgude i loša raspoloženja. Prošetavanje obojice gitarista tijekom soliranja, kulersko pozerstvo basiste ("najpoželjinjeg instrumenta u rock bendu"), razmetanje bubnjara solom i enigmatska uloga frontmena. Svi rock klišeji odigrani su s vrhunskom usviranošću i obraćanjem pozornosti detaljima. Od uigrane mimike za nabrijavanje atmosfere i proizvodnje bučne kakofonije, do "micanja s pozornice" utišavanjem svirke i svjetla kad treba staviti naglasak na E-ov vokal i stihove. Tako country balada "On the ropes" uspijeva zvučati kao komad iz Wilco kataloga, odsviran jednakom vještinom i preciznošću karakterističnim za te alt country majstore. I croonerska "The Turnaround" iza nje doslovno mi diže žmarce kad E svojim izraubanim glasom sugestivno objavljuje svoj "odlazak s 6 dolara u džepu i cipleama na nogama" za koje nam je odmah jasno da su zadnje stvari koje posjeduje uz ponos koji ga tjera da napusti nemoguću situaciju. Najemotivniji i najmirniji dio koncerta, koji se odmah zatim diže rokačinom "Peach Blossom". Ako zanemarim sve gegove i međušou program, koji uključuje grljenje članova benda, pozdravljanje i komunikaciju s publikom, ono što me najviše iznenadilo pri ovom prvom susretu s ovom postavom Eeelsa su dvije stvari. Prva je prirodnost E-ja u ulozi vođe ceremonije, nasuprot introverta kakvim sam ga doživljavao. E cijelo vrijeme ima pomalo patnički izraz lica sklon povremenom kreveljenju, no pred kraj koncerta i njemu se oteo iskreni smješak uživanja u tome što radi i odgovoru koji dobija iz publike. Drugo iznenađenje je taj bučni blues groove i atmosfera nabijena suštinom rock n' rolla - erotski zavodljiv mastan zvuk koji tjera na gibanje. Nisu nimalo slučajno, kao prvu obradu izveli "Oh well" od Fleetwood Mac, s masnim blues riffom i solažama u izvedbi Cheta i P Boo-a, a kojih se ne bi posramili niti Jimmy Page, odnosno Peter Green, koji ih je u originalu izvodio.

Kad je bas bubanj počeo razbijati uvod u "Prizefighter", a zatim ga slijedili stihovi "I'll break through any wall, just give me a call" drveni pod dvorane se počeo ugibati od skakanja i zgrada se praktički počela tresti u temeljima. Bombarder Eelsa sa svojim teretom publike prijetio je razrušiti i zgradu i kvart. A nakon toga razaranje stvarno nije ni stalo. Bend je ispaljivao rafale iz svih raspoloživih oružja. Tako je konačno tijekom izvedbe "Souljacker part I" psihodeličnim jam groove zvukom direktno prizvao bombardere prije istovara svog smrtonosnog tereta. Dok su buka i rasvjeta stvarali sliku zračnog napada, bend i tehničari bacali se po stejdžu izbjegavajući šrapnele, a niti nama u publici nije bilo svjedeno gdje ćemo doskočiti. U tom ludilu jedva smo dočekali proljetnu "Fresh feeling", iako je do svježeg zraka u sveopćem gibanju publike teško bilo doći. Nisam još ni na jednom austrijskom koncertu vidio ovakav plesni odaziv publike, a funky i eterično trijumfalna atmosfera završne Wonderful Glorious samo je taj dojam dovela do vrhunca.

No završna stvar nije i posljednja. Eels su se vratili još tri puta, od čega je posljednji bio totalno na prepad kad su već sva svjetla bila upaljena, tehničari počeli rastavljati stejdž, a većina publike već bila izašla iz dvorane. Bend se vratio i u totalnom ludilu koje je uključivalo plesačicu s maskom majmuna i iritantnog klauna na stejdžu, izveo "Dog faced boy" i "Go EELS", te bio otjeran sa stejdža udruženim snagama spomenutog klauna i roadija. Usvirano, bučno i jako, jako zabavno - moj prvi susret s Eels ukratko. Nadam se ne i posljednji, a možda se u nekom od idućih svraćanja u ove krajeve ipak odvaže doći i u Hrvatsku. Bilo bi dobro opet zaplesati uz Eels.

P.S. Sad kad vrtim film unatrag, sjetio sam se da je prije Eels nastupala kantautorica Nicole Atkins. Čemu?, pitam se. Nažalost u poplavi curki koje su uzele gitaru u ruke i odvažile se zapjevati pred većim auditorijem, ova je prilično bezlična. Osim što se obukla kao da je došla sa seta novog nastavka filma Kick Ass, nijednom svojom stvari ne izdvaja se iz mora sličnih. Čak je uspjela nezanimljivom učiniti i "Crying" Roy Orbisona, tijekom koje sam stalno mislio na genijalnost izvođenja te stvari od strane Tony-a i Raquel u legendarnoj epizodi "Mućki" i želio da ova mala što prije ode sa stejdža.

bir // 23/04/2013

> vidi sve fotke // see all photos