U vrelo ljeto 2024. sam ispred vlastite zgrade u kojoj živim pakirao stari ofucani tepison zamatavši ga u najlon da se odveze na otpad. I baš u tom trenutku prođe s autom Žac (Željko Platužić), jedan od gitarista ovog zagrebačkog benda s obzirom da mi je susjed po starcima zračne linije 150 m pohvalivši se kako rade novi album i uhvatili su pravi 'mood' i štimung. I pustio mi je par taktova snimljenih na USB-u, ali, kako je ulica tijesna (a nije jednosmjerna), morao se odmah maknuti zbog drugog vozila. Tih par sekundi što sam čuo bila je moja opaska 'e-he-hej, pa jel' ste to otišli u rock?' Činjenica koju nisam očekivao. Nešto prije toga sreo sam njihovog slijepog bubnjara Markana (Marka Bakovića) na nekom koncertu, čini mi se Doringa u Melinu kada mi je rekao da više nije član benda, pa uf, kako sad to... Kako god, s novim bubnjarom Zlatkom Ivankovićem, sorry Markane, Gasoline je dobio moćan šus, a tu je i novi basist, klavijaturist i producent Ivan Martinčić koji je znatno pojačao dosadašnji performans zvuka podebljavši 'treble' skoro do prljavih garažnih frekvencija. Dobro, ne mora se očekivati ružača - distorzija, no spram onoga kako su prva dva albuma zvučala, istina, fantastičan old roots, ovo je veliki skok u kompletnom zvuku.



Promotrimo naslovnicu: distopijski prikaz lutke s noćnom svjetiljkom umjesto glave što sjedi na litici nekog ogromnog nebodera promatrajući megalopolis koji očito nije Zagreb ima futuristički aspekt što bi odokativno pripadao izvođačima tipa modernog metalcorea, elektronike, harsh noisea, industriala, pa i angažiranog hardcorea i punka, ali nikako roots-blues/ country benda. Zna se kako izgledaju te omotnice s kaubojskim šeširima, trapericama, nekim ždrepcem, lijepom nasmijanom kaubojkom, frajerima sa zulufima i brkovima, često i bradama, onako zavaljeni u neku idilično izabranu pejzažnu klimu ranča, saloona, negdje pored šume sa čašom ili bocom whiskeya. Po ovome omotu koji je totalno drugačiji od svih onih bezbjednih i nevinih, a u stvari za ciljanu publiku privlačnih, She Brought Me Gasoline su pristali na veliki umjetnički kompromis da se svojom glazbom koja je ionako jako starih korijena, daleko prije pojave rock'n'rolla, vizualnom taktikom približe današnjoj publici 21. stoljeća i da je uhvate na nekoliko načina.



Prvi singl bio je "Senje bežijo" u kolaboraciji s koprivničkom legendom Ivom Kovačem - Kajom kada se u proljeće 2024. pomislio da će otići u etno/ world-music, no pjesma nije uvrštena na album. Bila je to svojevrsna tricky zamka, rečemo i eksperiment. Drugi je bio "The last rocket" s moćnim blues-rockom i usnom harmonikom otvorivši pandorinu kutiju socio-političkog angažmana futurističke vizure, one Bowievske "Space oddity" spojene s Noinom korabljom/ arkom i suvremenim uvjerenjem da u toj zadnjoj raketi odaslanoj sa Zemlje nema čovjeka koji bi našu civilizaciju promovirao tamo negdje u svemiru ('izbor s planete: stavite kantu vode s planinskog potoka/ životinje i biljke, med i mlijeko i uvjerite se da nema čovjeka u posljednjoj raketi'). Gledajte, to je poetika Kristijana Keveševića - Kriketa kojeg jako dobro znam i fantastična je kroz čitavu fabulu, a da je u nekom drugom, agresivnijem rock, noise ili metal žanru kojeg je svirao u svojim počecima ranih 90-ih u đurđevačkim bendovima O.P.I. i Nemesis, imala bi, danas revalorizirajući, proročanski pijedestal. Ustvari, ovdje je direktno ušao u ogroman teološko-demagoški, metafizički i ezoterični sklop za filozofiju i razmatranje s kojom se priglupi kauboj i ne mora zamarati, ali zato je naredni singl "Sugar" bio 'prizemljen', ne samo u finom starinskom komforu benda s Kriketovim bendžom, nego i svjetonazorom 'kad postoji neki smisao'. A stvarčina nakon prve i pol minute odlazi u rokačinu, no Krike drži sve u svojim rukama, daleko od nekakvih žestokih riffova, a mogao bi stisnuti, no nema toga. Drži se svojeg stila, svaka mu čast.



Singl prije samog izlaska ovog albuma je rockerska sexy "Sister" o kaubojkama, curama i ženama s Divljeg zapada, noćnim damama, prilično mačo i drsko odigrana što se tiče Kriketa, preporučam za svakodnevnu radio difuziju urednicima kad se nađu Stonesi "Honky-tonky woman", Valjak "Lutka za bal" i gomila sličnih tema, da, ovdje je bend zaista ušao u klasičan mainstream po prvi puta. Međutim, fabula albuma ide drugačije počevši od duboko intimističnog uvodnika "Swirling leaves" u kome Krike pjeva visokim falsetom poput pokojnog Jerry Garcie o turobnoj sofisticiranosti današnjice iz američkog rakursa jer je očito da Krike ne pripada našoj hrvatskoj ili ex-Yu balkanskoj, nego američkoj sceni gdje bi mu i trebalo biti mjesto, odnosno, koliko god da sam s njime drugovao u 90-im godinama prošlog stoljeća, uvijek je potencirao američke bendove i izvođače, a s vremenom je potpuno ušao u ogroman kompleks razmišljanja i emocija, te je uspio sakupiti ovako kompaktan i čvrst prateći bend u kome svaku pjesmu radi odmjereno uštimano i minuciozno umjetnički pazeći na svaki detalj.



To se još najbolje odražava u odvaljenoj country himni "Poverty" koja je izašla iz najprašnjavijih sela i saloona Divljeg zapada prije John Waynea, hollywoodskih multimilijunskih uspješnica i onih patetičnih pjesama Dean Martina i kompanije. U ove 3 minute je ispričao metaforičku dogodovštinu vlastitog iskustva, a mnogima se naravno može činiti kao fakcija, no nije. Uvodni stih 'to hell with poverty' je pjesma Gang Of Four koju sam mu snimio na audio kazetu, bio je fan GOF i mnogih bendova koje sam mu snimao, a obojica smo bili škrti i skromni u neimaštini, on puno bolji financijski od mene, došle su i prošle teške godine domovinskog rata s 'konstantnim nedostatkom svega/ noću te brige bude/ kalendar izgleda okrutno/ piješ najjeftinije pivo/ da prevladaš strah/ Hare Krišna, Hare Rama/ Isuse, dugo sam čekao', alo, tko to može shvatiti osim mene? Ma, da, mogu mnogi, ali mislim da se ova sirotinjska country himna odnosi na Đurđevec, naše malo selo u kome smo Krike i ja živjeli najbolji dio mladih, vlastitih života. I dobro dođe pred Uskrs, svejedno katolički ili pravoslavni. Zatim, ima univerzalnost nastavljajući u lijepoj, sasvim jednostavnoj country/ americana baladi "A field of roses", sanjarskoj degustaciji ovog prokletog svijeta kako ne bi trebao izgledati sa svim represijama. Ima Sting jako lijepu stvar o ovome svijetu "Fields of gold", Krike je očito ubrao štimung da napravi jednu od najljepših pjesama u svom šlihu podigavši emotivnu pozitivnost za još jedan radio hit. Zadnji dio albuma su Caveovsko-proročanske pjesme "In the end", umjereni gitarski legato s probranim 'pop' pasažima o zadnjim danima prije armagedona u kome ovaj autor ležerno priča s ruksakom hrane i nešto malo vode analizirajući ljubav i mržnju koja je bila i ostala teški teret svačega, i propasti svijeta, i lijevanju suza, i teškog opijanja, te blues "Long rivers", a najbolja po meni je "Row, row, row", sakrivena kao predzadnja sa Steely Dan štimungom zafrkancije zadnjeg broda u pristaništu i ležernim fućkanjem kad je već sve gotovo da se mora veslati protiv valova siromaštva uz odjek završnice petardi i eksplozije vatrometa. Zadnja je akustičan epilog "Do we still feel proud" za sve naše ratnike i branitelje Hvatske, te PTSP-om ugrožene ljude iz svih krajeva ex-Yu koji su morali pod prisilom stege, a mnogi iz zadovoljstva tamaniti svoju braću, naš slavenski narod.

Elem, sadržaj s bogatom fabulom angažiranog, ali istovremeno i sofisticiranog stava bez eksplicitnosti uperene u razmatranje kurentnog vremena s pogledom u budućnost; jeste da ovdje ima i futurističkog, pa i distopijskog senzibiliteta koji je, pak, netipičan za ovakav glazbeni žanr. Sve to pokazuje veliki kreativni autoritet i pedantan smisao za uzbudljivost i inovaciju s osjetnim pomakom ka nešto žustrijoj i prljavijoj zvučnoj slici pomaknuvši granice stereotipnih shvaćanja i poimanja blues-roots, americana i country stilova u gotovo transžanrovskoj kombinaciji.

Naslovi: 1.Swirling leaves, 2.The last rocket, 3.Sugar, 4.Sister, 5.Poverty, 6.A field of roses, 7.In the end, 8.Long rivers, 9.Row, row, row, 10.Do we still feel proud

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 09/04/2025